VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
U prošlom postu sam se raspisao, ali bio je to sve samo uvod. Tužno je to kad su uvodi duži od glavne priče. Ali ipak, konačno je došao red i za glavnu priču, koju mi je prije tjedan dana napisao već spomenuti Tihomir Clark. Malo ga je u početku brinulo kako će to ispast, ali objasnio sam mu da jednostavno ispriča na isti način na koji bi nekome ispričao u živo. I to je ono što slijedi. Njegovu priču prenosim točno onako kako mi ju je on napisao:
-----------
Potaknut jednim razgovorom, sjetio sam se jedne davno, ali uvijek zanimljive priče iz djetinjstva...
Otprilike sredinom 70-tih..kad je otkriće Jadrana postalo hit destinacija zapadnonjemačkoj srednjoj i nižoj klasi za ljetovanje, moja obitelj već nekoliko godina ubijala je ljetne vrućine na Murteru i poznatoj uvali Slanica. Kao djeca intelektualaca poliglota, upoznavali smo svakakve strenđere...ali Nijemci su ipak bili većina naše ljetne družbe koja se brzo uklapala u razmjenu misli, ideja, adresa...pijuckanja, roštiljanja i divljenja moru, prirodi i zaostalosti koja nas okružuje...
Baš nisam najbolje shvaćao njemački jezik, mada se nisam puno zamarao istim, ali jedan starkelja cca 75 godina, Bavarac ostaje mi i dan danas, nakon toliko godina, upitnik koji si ne mogu sa sigurnošću objasniti.
Dakle, tip je bio, po priči, pilot u njemačkoj vojsci za vrijeme drugog svjetskog rata. Bio je poprilično neurotičan tip, opsjednut proganjanjem kojekakvih službi i agentura. Zapravo, indoktriniran demagogijom. Kao dijete, pomislio sam da je garantirano neki ubojica iz konclagera koji zbog nečiste savjesti glumi pilota kojeg su tek samo mobilizirali, a on jadan nema blage veze ni o čemu. Zgodno, toj tvrdnji o savjesti išla je u prilog količina alkohola koju je ubacivao svakodnevno u sebe, a nakon toga blebetao kojekakve bezvezarije o letećim tanjurima, pilotiranju, letovima, ogromnim brzinama itd itd.
Kako bilo, tip je pričao mojim roditeljima po valjda dvadeseti put to ljeto, kako je zapravo bio pilot letećeg tanjura. Spominjao je nekakva crna sunca, prijatelje koji su odletjeli krajem rata u nepoznatom smjeru i nikad nisu dopustili da Njemačka ostane bez budućnosti. Naizgled, trabunjanje starog ratnika i mitologija o neprežaljenom trećem rajhu. Ali tip je odjednom iz novčanika izvadio sliku. Moglo se zaključiti da je to on, kao mladić negdje oko 1943. godine. Bio je u pilotskoj uniformi, bar mi se to činilo logično zbog neke pilotske kacige i nekih cijevčica koje su visile preko pilotskog kombinezona.
Sve bi to bilo trla-baba lan, ali čovjek je sjedio na rubu letećeg tanjura s oznakom stiliziranog kukastog križa, očito pred nekim vojnim hangarom, a u pozadini se vidjela još jedna takva sprava. Ako nisu mogle letjeti, barem su izgledale kao ono što bi nazvali letećim tanjurom. Čak i na tadašnjoj jugo-tv bila je već emitirana serija Plava knjiga, pa smo i mi klinci ponešto naklapali o vanzemaljcima, tanjurima, planetama s životom osim Zemlje...
Što se mene tiče, to je bio 100 % autentičan leteći tanjur, bar kako sam ga ja zamišljao u mašti i susretu s vanzemaljcima. Svi su ostali paf glede te slike. Priča je, uz poneko piće, tekla dalje...Krajem rata bio je zarobljen i odveden u Rusiju. To baš nisam razumio, ali nakon nekoliko godina navodno je prebjegao iz istočnog u zapadni Berlin. Tamo su ga vrbovale neke – valjda - američke službe, ali zbog psihičkog stanja u kojem se nalazio, već nakon par dana pustili su ga da se vrati obitelji u Bavarsku. Ja sam jako želio tu sliku. Da sam bio uporniji, možda bi moji čak i dopustili, uz nešto gnjavljenja, da mi stari to i pokloni. Međutim, sliku nisam smio uzeti, a ljetni praznici su završili. Prošle su godine, njih tridesetak....
Nedavno, petljajući po netu o UFO zanimljivostima i u potrazi za bilo čime zanimljivim na tu temu otvorio sam nešto što me uvuklo u još uvijek nezavršenu potragu za VRIL letjelicama, made by Germany,
do 1945. Fantastične slike, teorije, ideje i tehnologije koje su očito posjedovali...
Tada sam shvatio da sam prije 30 godina zapravo razgovarao s pravim pilotom VRIL letjelice. Nažalost sliku nemam, a siguran sam da niti stari nije doživio stotinjak godina... Baš bez veze, zato čitam sve što mi dopadne u ruku na tu temu. Vjerujte, siguran sam da je taj stari zaista letio. Pitanje je gdje su stvarno njegovi suborci, o kojima je govorio da nikad da neće dopustiti da Njemačka ostane bez budućnosti...lete li možda danas njihovi unuci ???
KRAJ TIHOMIROVE PRIČE
---------
Nadam se da vam se priča dopala, meni jest. Ima onaj odlični miris autentičnosti. Osobno, vjerujem Tihomiru, jer sam ga upoznao i vidio da je OK kit. U prilog priči, evo još nekoliko tajanstvenih fotki VRILOVA, upecanih u ponekad sumnjivom oceanu kojega zovemo Internet.
Bilo je to u Dugom (moj omiljeni utrinski birc). Prišao mi je da me nešto upita.
A bilješku bi zaslužio već samim time što se zove Clark. Tihomir Clark.
I uopće nije jedini Clark u Hrvatskoj. Dio je razgranate obitelji Clarkovih - postoji negdje selo (zaboravio sam gdje) gdje članovi obitelji Clark još uvijek svjedoče o prolasku križara kroz Hrvatsku prije silnih stoljeća.(Bit će Clarkova još i jedan više, jer Tihomir upravo čeka bebu. Ženi je predložio da sina nazovu Artur. ali nije se složila. Žene!)
Ali sve to zapravo nije bitno – ili jest u onoj mjeri u kojoj su bitne sve stvari koje nam dan učine zabavnijim.
Bitno je to da Tihomira Clarka užasno zanima tema Vrilova – nacističkih letećih tanjura. To je ono što me pitao, ali ja baš nisam znao puno. Vidio sam na netu fotke, i pročitao cijelu priču, ali je li istinita ili nije – who knows?
Shot at 2007-07-22
Priču o Vrilovima bih još kako-tako lako prihvatio (uostalom, znam za Viktora Schaubergera, a i zašto nacisti - uz brojne druge napredne tehnologije koje su razvijali - ne bi radili i na letećim diskovima. A možda je i njima pao u ruke koji NLO kao Amerima koju godinu kasnije.), ali ona ne može proći bez zapleta dostojnog najboljih Ludlumovih romana. Podzemne nacističke baze na Antarktici iz kojih nastoje oživjeti četvrti Reich i sl. (Uostalom, možda im posao i ide. Nedavno je David Icke napisao kako se trenutne američke vladare pogrešno zove neokonzervativcima, ali zapravo bi pravi naziv bio nacisti.)
Shot at 2007-07-22
Vratimo se Vrilovima. Kao i svaka teorija urote – i ova je možda istinita. Kao što je Mel Gibson to objasnio u filmu „Urota“, kad ga je partnerica u nevolji upitala može li dokazati to što piše u svom magazinu koji je tiskao u pet primjeraka. On ju je začuđeno pogledao i rekao: „Dobru teoriju urote se nikad ne može dokazati“. Ali već je bilo frka – Oni su već bili pred vratima. Tko su Oni? Pa – Oni, ne?
Teorija zavjere obično se slaže tako što autor bira razne točne podatke, povezuje ih i slaže ih u novu cjelinu. (Doduše, to je pomalo nalik načinu na koji povjesničari pišu povijest. Zato joj i ne možemo vjerovati). Za tu novu cjelinu nema dokaza, već samo indicije. Evo kako zvuči par općih mjesta u priči o nacističkoj bazi na Antarktiku. Nemojte me loviti za svaki podatak, jer pišem iz glave (to je čar bloga, što je samo komunikacija, a ne novinski tekst, pa ne moram svaki podatak tražiti i provjeravati).
Shot at 2007-07-22
Dakle, navodno (sve je „navodno“, ali je provjerljivo - navodno), na kraju Drugog svjetskog rata nedostajalo je oko stotinu podmornica njemačke podmorničke flote. Nestale su bez traga sa cijelim posadama.
Tijekom rata Nijemci su neprekidno slali ekspedicije na Antarktiku i čak su jedno područje nazvali Neu Schwabeland ili tako nekako.
Potom, jedan je pilot koji se spustio na aerodrom nakon zračne bitke, vidio Hitlera i druge glavešine kako se ukrcavaju u avion.
Potom, par mjeseci nakon kraja rata dvije njemačke podmornice, skoro bez posade, predale su se u Argentini, a njihovi su kapetani objasnili kako navodno nisu znali da je rat gotov. Radio im je radio, i zapravo se nikad nije saznalo gdje su bile i što su radile.
Potom je 1946. ili 47. američka vojska poslala nosač zrakoplova i još neke brodove te četiri tisuće vojnika pod vodstvom admirala Byrda na „znanstvenu ekspediciju“ na Antarktiku, koja je trebala trajati 3-6 mjeseci. No, vratili su se nakon samo tri tjedna. Byrd je dao neku izjavu za novine odmah po povratku, koje se ne mogu sjetiti, ali implicirala je da su bili u bitki koju su izgubili, ali nakon te izjave više nikada nije o tom progovorio.
I eto. Uključite malo mašte. Zar nije sve jasno? Brojnim ekspedicijama, sa stotinjak podmornica i sa svojim letećim tanjurima, Švabe su se sakrile ispod Antarktike kako bi podigli četvrti Reich. Zaista, nije da mi se ta priča ne dopada. Totalno je kul. Jedino mi nije jasno tko bi danas, 2007. godine, zaista bio dovoljno lud da propušta sve ljepote svijeta zabijen u nekakvom podzemlju. Jer pretpostavljam da su oni stari, izvorni, naci-ji odavno poumirali od starosti.
Ne bih sve ovo pisao da nisam imao povod. A on se zove Tihomir. Na stranu s Antarktikom, priča o Vrilovima može biti i manje fantastična. Možda su švabe razvijali tehnologiju koju su poslije Ameri i Rusi zdimili i to je sve. Jedini misterij koji ostaje – jesu li doista postojali nacistički leteći tanjuri poput ovih na slikama?
Shot at 2007-07-22
Tihomir mi je rekao da neprestano pretražuje net u potrazi za Vrilovima i da stranice stalno nastaju i još brže nestaju, kao da ih se briše. A jedan od razloga zašto ga toliko zanimaju Vrilovi jest to što je jednom osobno sreo njemačkog pilota koji je pilotirao Vrilovima.
Taj mi je moment bio toliko zanimljiv – konačno nešto iz prve ruke – da sam zamolio Tihomira da mi napiše tu svoju pričicu kako bih je stavio na blog. Možda se javi netko koga ista tema zanima, pa stupi u kontakt s Tihomirom, i bude u mogućnosti dati mu bolje odgovore od onih koje sam ja imao.
Dakle, evo njegove priče, doista je guba.
Ups, koliko već teksta ima, već je nepristojno dug. Dakle, evo njegove priče.......ali za koji dan, u slijedećem nastavku :-)
NAŠ STARI FREND SUNCE – PART 4: STUDIJE UV ZRAČENJE
17.07.2007., utorak
UV zračenje je, dakle, nutrijent - poput vitamina ili minerala. Pa kako je onda steklo tako lošu reputaciju?
1981. godine na Medicall Collegeu u Richmondu, u Virginiji, provedeno je slijedeće istraživanje. Majmunima, čije su oči držane otvorene, blještilo se 60 minuta u oči. Svjetlost je sadržavala visok stupanj UV zraačenja i učinila je štetu na mrežnici oka. Proveden je i niz drugih eksperimenata u kojima su životinje izlagane UV-zračenju na načine koji ne postoje u prirodi. Na temelju njih je zaključeno kako UV-zrake izazivaju oštećenja vida i rak.
No, dr. Jacob Liberman u knjizi "Svjetlost - lijek budućnosti" smatra da su te studije pokazale samo to da zloupotrebljavanje životinja na nehumane načine u takvim istraživanjima kod njih dovodi do raka, sljepila i smrti. On objašnjava kako se takvim eksperimentima ne može doći do punovaljanih znanstvenih zaključaka, jer se oni izvode pod ekstremno neprirodnim uvjetima koji ne postoje u stvarnosti niti će ikada postojati.
California sun - zakaj ne? dobro je ko i svako drugo
Danas u svijesti mnogih ljudi postoji znak jednakosti između ultraljubičastog zračenja i raka kože. Što se tiče raka kože i UV-zračenja, dr. Jacob Liberman nabraja činjenice koje se često iznose: rak kože se češće pojavljuje na dijelovima kože koji su izloženi suncu - glava, vrat, ruke i udovi; češće se pojavljuje kod ljudi bijele kože, pogotovo kod onih koji rade na otvorenom; eksperimenti na životinjama su pokazali da doze UV-zračenja veće od normalnih, tijekom kraćih razdoblja vremena predstavljaju faktor u razvoju raka kože; da su bolesti kože češće na tropskim i suptropskim širinama; vjeruje se da je kronično izlaganje UV-zrakama, uz opekotine od sunca, faktor koji u 90 posto slučajeva pridonosi razvoju raka kože jer se, kad dođe do opekotina, na koži stvaraju slobodni radikali, koji mogu oštetiti DNA.
No, postoje i rezultati koji kazuju drugačije.
7. kolovoza 1982. britanski medicinski časopis Lancet objavio je studiju koja je u potpunosti govorila protiv općeprihvaćene teze o vezi raka kože i UV-zračenja. Istraživanje je provedeno na londonskoj Školi higijene i tropske medicine te na sidneyskom Sveučilištu klinike za melanome u Australiji. Istraživači su ustanovili da je mogućnost pojave malignih melanoma značajno viša kod onih koji rade u uredima nego kod onih koji se redovito izlažu suncu zbog stila života ili posla.
Dr. Helen Shaw, jedan od glavnih istraživača, otkrila je da najmanji rizik dobivanja raka kože imaju oni kojima je glavna aktivnost na otvorenom sunčanje. Duplo veći rizik imaju oni koji moraju raditi unutra, pod fluoroscentnim svjetlima. Dr. Shaw je zaključila kako su i u Velikoj Britaniji i u Australiji stope melanoma veće kod onih koji rade u uredima, a manje kod ljudi koji rade na otvorenom. Njihove rezultat potvrdile su dvije pažljivo kontrolirane studije koje su provedene na New York University School of Medicine.
Biofizičar Dr. F. Alan Anderson smatra da fluoroscentna svjetla mogu biti odgovorna za 5 % ukupne tjedne doze radijacije koju svaka osoba primi. Kod osjetljivijih osoba, ova doza može biti dovoljna da uzrokuju rak kože. Tko zna, možda se krivca jednostavno tražilo na pogrešnom mjestu?
Svjetlost punog spektra pokazala je dobar učinak i na pilićima u eksperimentima koje je provela industrija mesa i jaja. Pilići uzgajani pod punim spektrom bolje su napredovali od svoje braće pod drugim oblicima umjetnog svjetla. Duplo su duže živjeli, davali su više jaja, bili su mirniji i manje agresivni, a u njihovim je jajima bilo 25 posto manje kolesterola. Spomenimo da je i kod ljudi ustanovljeno da pod utjecajem sunčeve svjetlosti proizvode manje kolesterola.
Iz tih i drugi straživanja može se jasno iščitati samo to da pretjerano izlaganje suncu, u kombinaciji s određenim tipovima kože, jest faktor u razvoju raka kože. Rješenje je jednostavno - umjereneno i mudro izlaganje suncu daleko od toga da nije preporučljivo, već je i poželjno. Na cijelom svijetu postoje ljudi koji žive na velikim visinama ili na ekvatoru, gdje je stopa ultraljubičastog zračenja visoka, a da u tim područjima uopće nema raka kože. Očito je da treba razmotriti i mnoge druge faktore, kao što su prehrana, stil života i slično.
Iz svega navedenog dr. Liberman ponudio je i nekoliko zaključaka.
Provedite bar jedan sat dnevno vani - može i u hladu. U ljetnim danima izbjegavajte izlaganje suncu izmežu 10 i 14 sati.
Nemojte nositi sunčane naočale niti leće.
Dok ste unutra, sjedite kraj otvorenog prozora.
Ako ne možete bez tamnih naočala, tad nosite neutralne sive, koje će smanjiti intenzitet blještavila, a pritom vam uskratiti manje boja nego druge naočale. Pogotovo nisu poželjne ružičste, plave i crvene naočale.
Obojane kontaktne leće također pokušajte izbjeći.
Nema potrebe za prozorima sa zaštitom od UV zračenja.
Najbolje su preporuke one koje savjetuju da se čovjek postepeno izlaže suncu sve više,a korištenje krema za sunčanje smanji koliko je moguće ili sačuva za ektremne situacije. Jer šteta se odreći tako univerzalnog i besplatnog lijeka kao što je sunčeva svjetlost.
Zaista, ništa mudro. No, odlika je to mnogih najmudrijih savjeta u ovo doba kad moramo pronaći pravi put do zdravlja i suradnje s okolišem, a sve to između mnogih reklama, industrijskih proizvoda i bezgranične vjere u svaku riječ znanstvenog establišmenta.
"Hola Krešo,hoće li ovog ljeta biti reprize emisije "Na rubu znanosti".Volio bih pogledati neke emisije jer ih nisam mogao gledati kasno ponedjeljkom . (tinaaaaaaaaaa.....:):):):) 14.07.2007. 22:58)"
Bok, Tina
Bit će. Zapravo, već su krenule, subotom oko 12-13 h, tako nešto. Prva je bila ove subote. Također, za koji dan evo i ljetnog broja Vizionara. A onda počinje vrijeme za sve druge ljetne misterije. Od kojih je jedan od najvećih: misterij ljetne pušione. You know what I mean? :-)
NAŠ STARI FREND SUNCE -PART 3: DOBROBITI UV-ZRAČENJA
Sintezu dobrobiti UV-zračenja napravio je dr. Jacob Liberman u knjizi "Svjetlost - lijek budućnosti". Pa, krenimo redom. Kao prvo, UV-zračenje aktivira sintezu vitamina D koji je nužan za apsorpciju kalcija i drugih minerala iz prehrane. To je eksperimentom potvrdio Robert Neer. On je dvije grupe starih ljudi, kojima je davao jednaku dnevnu dozu vitamina, izložio različitim uvjetima svjetlosti. Jedni su živjeli pod svjetlom cijelog spektra (koje sadrži i UV- zračenje), a drugi su živjeli pod sobnim svjetlom bez UV zraka. Na kraju istraživanja izračunao je da je grupa koja je živjela pod UV zrakama asporbirala 40 posto više kalija iz hrane nego ona koja je živjela bez UV zračenja.
Super furry animals – helo sunshine
Potom, UV-zračenje snižava krvni tlak. To je prvi put zamijećeno još 1900-tih. U jednoj studiji je kod osoba koje su bile izložene samo jednom tretmanu UV-zraka došlo do dramatičnog snižavanja krvnog tlaka, a efekt je trajao 5-6 dana.
Također, UV-zračenje povećava efikasnost srca. To je dokazao dr. Raymond s Tulane School of Medicine izloživši 20 ljudi UV- zrakama. Kod 18 od 20 ljudi, efikasnost srca se povećala za 39 posto. Drugim riječima, srce je postalo jače i i pumpalo više krvi.
Potom, UV- zračenje poboljšava rezultate elektrokardiograma i profila krvi kod oboljelih od ateroskleroze, kao što je pokazala studija na 169 ruskih pacijenata s cerebralnom aterosklerozom koji su primali određene doze UV zračenja. Nakon jedne godine svima se poboljšala cerebralna cirkulacija i vratili su se na posao. Slične rezultate su pokazala i druga istraživanja.
Potom, UV-zračenje smanjuje razinu kolesterola. U jednom su eksperimentu pacijenti s hipertenzijom, i s time povezanim cirkulatornim problemima, izloženi UV-zrakama. Dva sata nakon prvog izlaganja, kod 97 posto pacijenata nivo kolesterola smanjio se za 13 posto, a kod 86 posto od njih taj se nivo zadržao 24 sata. Potom, UV-zračenje pomaže kod gubljenja težine. Prvo je zamijećeno da se seoske životinje koje žive vani ne debljaju tako lako kao one koje žive unutra. Vjeruje se da do tog efekta dolazi zato jer UV-zračenje stimulira štitnjaču, koja pojačava metabolizam i tako sagorijeva kalorije. 30-tih godina 20. stoljeća švicarski liječnici koji su koristili terapiju suncem primijetili su da su njihovi pacijenti razvili mišiće i skupili vrlo malo masti, iako uopće nisu vježbali. Potom, američka Nacionalna fondacija za psorijazu izvijestila je kako se kod 80 posto ljudi koji pate od bolesti kože stanje popravi kad ih se izloži UV zrakama.
Priča je tu daleko od kraja. UV zračenje je efikasan lijek i za mnoge druge bolesti. Ono ubija infektivne bakterije, uključujući i nekoliko vrsta bakterija tuberkuloze. F. H. Krudsen je 1933. u svojoj knjizi "Terapija svjetlom" popisao oko 165 različtih bolesti koje se mogu liječiti UV zrakama.
Konačno, UV-zračenje povećava razinu seksualnih hormona. To je potvrdila studija dr. Abrahama Myersona iz Bostonske državne bolnice. On je otkrio da ultraljubičasto zračenje podiže razinu muških hormona za 120 posto, a također podiže i razinu ženskih hormona. Drugi medicinski laboratorijski testovi pokazali su da estrogen ima oštri vrh apsorcije kod UV-zraka u rasponu oko 290 nanometara, za koje mnogi tvrde da su opasni i nepotrebni. Pokazalo se i da je estrogen najefikasniji kad je žena izložena UV-zrakama.
No, studije kojima se istražuju dobrobiti UV-zračenja ovih dana nisu u modi. Dok je velik broj znanstvenih istraživanja s početka 20 stoljeća govorio o dobrobiti sunca, velika većina takvih dokumenata iz 90-tih godina 20. stoljeća bavi se štetnim djelovanjem UV -zraka.
Dr. Ott, veliki zagovaratelj sunca kao izvora dobrobiti za čovjeka, koji smatra da su sve valne duljine svjetla korisne i potrebne čovjeku, slaže se da previše UV zračenja može biti štetno, no napominje da je određena količina neophodna za održavanje života i imunološkog sustava. U vezi sa svojom argumentacijom, on nudi nekoliko usporedbi - poput toga da nas vrućina može opeći, ali ne znači da je nećemo koristiti za grijanje kuća; ili da davanje previše kisika djetetu na porođaju može dijete oslijepiti, ali to ne znači da se iz toga može zaključit kako je kisik štetan za zdravlje.
Ott smatra da su nam sve valne duljine svjetlosti potrebne na isti način kao i minerali u tragovima, od kojih nam je potreban jedan djelić na milijun. Ako neke nedostaju u našoj prehrani svjetlom, suočit ćemo se s različitim bolestima. Što se i događa mnogima od nas koji puno vremena, ako ne i svo vrijeme, provodimo pod umjetnom rasvjetom lišenom UV-zračenja. Većina rasvjetnih tijela ne zrači niti malo UV-zraka što je vrlo neprirodno (zbog toga je svjetlost u većini kuća žućkasta). Dr. Ott je otkrio da valne duljine svjetla u rasponu narančasto-ružičasto-crveno - što nije daleko od valnih duljina žarulje - kod laboratorijskih životinja uzrokuju otpadanje kose, taloženje kalcija u srcima i razvijanje velikih brzorastućih tumora.
Sunčeva se svjetlost sastoji od izbalansiranog spektra boja, a vrhovi krivulja joj naginju prema plavo-zelenom području vidljivog spektra. No, plavo je upravo ona valna duljina koja najviše nedostaje žarulji.
"Haj šoKre imaš li možda koji mp3 da si ga ponio iz Damanhura sa sobom? Ta glazba ili što je to već, je prekrasna stvarno...pravo blaženstvo....nema dostojnog epiteta zapravo! Ajd plz ako imaš neku, makar i kratku pjesmicu, pa staviš link negdje da si skinemo...ili ako si naletio negdje na netu gdje se može skinuti (premda sumnjam..) pa nas uputiš...PLZ PLZ
Unaprijed hvala, bez obzira na ishod ;)
pozz (Adam 12.07.2007. 23:48)"
Bok, Adame
ima jedan cd, ja sam ga tam dobio, zove se Damanhur Collection. Tamo je svakakva njihova glazba, a ima jedna stvar koja se zove Arborea, a predstavlja koncert ljudi i biljaka. Mogu je skinut u mp3 i poslat ti, samo mi na mejl pošalji mejl. A ti je onda stavljaj di hoćeš pa ljudi mogu skinut, nemam trenutno ideja di bi je stavio.
NAŠ STARI FREND – SUNCE: PART 2 ili kako je UV-zračenje postalo neprijatelj
13.07.2007., petak
KAKO JE UV-ZRAČENJE POSTALO NEPRIJATELJ
Miijunima godina život na Zemlji razvijao se pod stalnim utjecajem prirodne sunčeve svjetlosti. No, danas, u vrijeme vladavine umjetnih svjetala u našim domovima i uredima, to se sunce, nekad smatrano božanstvom, okrivljuje za mnoge zločine i smatra opasnim. Većina tih opasnosti navodno potiče od ultraljubičastog zračenja.
Zato se danas štitimo od njega sve moguće načine.
Here comes the sun
Nosimo sunčane naočale s lećama koje blokiraju UV-zrake. Najnovije plastične leće zvane UV 400, blokiraju cjelokupno UV-zračenje. U losionima i kremama za sunčanje, faktor zaštite od sunca se s 5, 6 ili 10 danas povećao do 20 ili 30 te pruža potpunu zaštitu od tog nekadašnjeg prijatelja, a sadašnjeg neprijatelja zdravlja. U zapadnom svijetu danas se živi u kućama bez ultraljubičastog zračenja, izvan kuća oči se skrivaju iza naočala s UV-zaštitom, no one su potrebne samo do automobila - čija stakla vrlo često imaju ugrađenu zaštitu od UV zračenja. Njima se stiže na posao gdje se ulazi u prostore u kojima također ne postoji niti trunak UV-zračenja. Noću čitamo uz žuto svjetlo - bez UV zračenja.
Nakon milijuna godina, konačno smo potpuno na sigurnom. Tako se bar čini na prvi pogled. No, istina jest da blokiranje UV-zraka može bitno narušiti obranu našeg tijela.
Tako tvrdi fotobiolog dr. John Ott na temelju jakih indikacija da UV-zračenje koje ulazi kroz oči stimulira imunološki sustav. On ne dovodi pod sumnju podatak da je UV-zračenje u velikim količinama štetno. No, u onim količinima u kojima se pojavljuje u prirodnoj svjetlosti, ono je vrlo korisno. Ovisno o frekvencijama, ultraljubičasto zračenje zaslužno je za mnogo toga u ljudskom tijelu, od stupnja tamnjenja kože, preko sinteze vitamina D i apsorpcije kalcija i drugih minerala, a dio ultraljubičastog zračenja od 100-290 nm (to je onaj dio koji Zemljin sloj ozona većinom filtrira) ubija bakterija i viruse. No, danas se cjelokpuno ultraljubičasto zračenje smatra štetnim.
LOSIONI KRIJU OPASNOST
U knjizi "Svjetlost – lijek budućnosti" dr. Libermana nalazi se i podatak da u izvještaju američke Administracije za hranu i lijekove stoji da četrnaest od sedamnaest losiona za sunčanje, koji sadrže preparat imena PABA, može biti kancerogeno kad ih se izloži suncu. Preparat PABA se u mnogim losionima koristi da bi se blokiralo UV- zračenje. Dodatna istraživanja su pokazala da PABA može uzrokovati i genetska oštećenja DNA u koži. Dr. Zane Kime, autor knjige "Sunčevo svjetlo", čvrsto vjeruje da losioni za sunčanje, kad se koriste na suncu, mogu stimulirati stanice raka. On tvrdi da taj problem uzrokuje mast u losionima - tako da nas preparati koji bi nas trebali štiti od sunca možda štite samo od njegovih dobrobiti, a kemijski štete jednako kao i mnogi drugi kemijski preparati.
LIJEČENJE SUNCEM
Auguste Rollier(1874-1954), jedan od najslavnijih praktikana terapije suncem, koji je bio direktor klinike za terapiju suncem u Leysinu, gradu visoko u švicarskim Alpama, smatrao je da se terapeutski učinak sunca uglavnom može pripisati UV-zrakama. Njegova je klinika bila na 1700 metara nadmorske visine jer je smatrao da je na tim visinama zrak čist te da sunčeve zrake kroz atmosferu prolaze bez apsorpcije. Dr. Rollier je smatrao da će njegovi pacijenti postići najbolji napredak ako prime najveću moguću količinu UV zraka. Na taj je način u svojoj klinici postizao fantastične rezultate, koje je i objavio u knjizi «La Cure de Soleil» - «Liječenje suncem». Tuberkuloza je bila jedna od glavnih bolesti koje su se liječile suncem, a mnogo njegovih pacijenata je bilo potpuno izliječeno. Osim tuberkuloze, Rollier je liječio cijeli niz bolesti - od kolitisa, anemije, cistitisa, artiskleroze, reuematičnog artitisa, escema, akni, herpesa, astme i dr. No, ustanovio je da sunce nije pomagalo pacijentima koji su nosili sunčane naočale koje su blokirale UV-zračenje.
U isto je vrijeme profesor George Sperti sa sveučilišta Cincinnati izvodio čuda s podešenim UV-zrakama. Razvio je tehnologiju kojom se UV-zrake moglo podesiti na željenu frekvenciju kako bi se stvorio D-vitamin u mlijeku, ubijali bacili i dr. Do sredine 30-tih godina 20. stoljeća sunčanje i ultravioletna terapija postale su slavne kao najefikasnije metode za liječenje mnogih infektivnih bolesti. No, 1938. je otkriven penicilin i medicinska se znanost okrenula farmaceutici. Lijekovi su postali krupni biznis i našli se u prvom planu, a sunčeva terapija postala je relikt prošlosti, kojom se bavila još samo šačica ljudi. Zato je danas je većina ljudi čula za opasnosti od UV-zračenja, ali slabo su poznate dobrobiti koje ono pruža čovjeku.
Nekad davno smatrali smo je božanstvom. Danas je smatramo skoro neprijateljem i izbjegavamo na sve moguće načine, zaboravljajući da nam priroda uvijek daruje sve što nam treba, na načine koje je ona odabrala. Ta čarobna stvar koja nam doslovce pada s neba jest – sunčeva svjetlost.
Recimo:
-Miševi su pod ružičastim i bijelim fluoroscentnim svjetlom živjeli 8 mjeseci, a pod prirodnim svjetlom 16 mjeseci
-Djeca koja su vrijeme provodila obasjana svjetlom punog spektra dobila su tek jednu trećinu karijesa od djece u učionicama osvijetljenim bijelim svjetlom
-Neke boje svjetlosti mogu neke enzime stimulirati da postanu i 500 posto efikasniji
-Do sredine 30-tih godina 20. stoljeća sunčanje i ultravioletna terapija smatrane su najefikasnijim metode za liječenje mnogih infektivnih bolesti
-Dva sata nakon prvog izlaganja UV-zrakama, kod 97 posto pacijenata nivo kolesterola smanjio se za 13 posto, a kod 86 posto od njih taj se nivo zadržao 24 sata
CINDY LAUPER AT SUNNY SIDE OF THE STREET
Ljeto je došlo i svi časopisi koji drže do sebe pišu o suncu i kako se zaštiti od njega.
Kako ovaj blog isto želi biti tako dobar, u slijedeća četiri nastavka slijedi mini feljton koji će možda razočarati sve ljubitelje NLO-a i svakojakih misterija, ali ja sam bio vrlo uzbuđen otkrivajući sve te podatke i priče. A kako nemam drugog mjerila osim samog sebe, ne sumnjam da će tako biti i vama.
Uvijek me pomalo naljuti kako smo glupi prema sebi samima, a kako je svijet posložen baš po mjeri čovjeka i svih ostalih bića koja ga nastanjuju. Svuda oko nas samo neprijatelji, koje treba pobijediti ili se od njih zaštititi. Naravno, korisno je ako netko na našem strahu zaradi. Uostalom, tome on i služi.
Jedan od naših brojnih neprijatelja je - ultraljubičasto zračenje. But, let's make friends!
U povijesti istraživanja sveobuhvatnih efekata svjetlosti i njena utjecaja na stanje živih organizma nezaobilazan je rad dr. Johna Otta koji je istraživao efekte koje različiti izvori svjetla imaju na biljke, životinje i ljude. Sve je počelo kad je Ott za Walta Disneya radio na obradi fotografija. Tada je primijetio da klice bundeve ne sazrijevaju do kraja pod fluoroscentnim svjetlom, ali zato procvatu ako se izvoru svjetlosti doda ultraljubičasto zračenje. S biljaka, Ott se prebacio na životinje. Tijekom 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća u laboratoriju je mjerio životni vijek laboratorijskih životinja pod raznim vrstama fluoroscentne svjetlosti i uspoređivao ga s onim životinja koje su živjele pod prirodnom nefiltriranom dnevnom svjetlošću. Njegove su studije bile brižno provedene i kontrolirane i to istovremeno na nekoliko vrhunskih medicinskih škola i istraživačkih odjela bolnica, a pokazale su dramatične razlike u životnom vijeku eksperimentalnih životinja.
Primjerice, miševi koji su živjeli pod ružičastim i bijelim fluoroscenttnim svjetlom živjeli su u prosjeku između 7,5 i 8,2 mjeseci dok su oni koji su živjeli pod prirodnim svejtlom bili puno zdraviji te su u prosjeku živjeli 16,1 mjeseci. Na temelju njegovih istraživanja i sugestija, korporacija Duro-Test razvila je Vita-Lite, prvu fluorescentnu cijev s cijelim spektrom svjetlosti. Ott se potom bacio na istraživanje mogućih negativnih efekata neodgovarajuće rasvjete na ljude.
1973. je organizirao eksperiment u četiri učionice prvih razreda koje nisu imale prozora. U dvije je dao ugraditi rasvjetna tijela punog spektra, u druge dvije standardnu rasvjetu koja sja bijelim svjetlom. Učitelji su znali da se provodi eksperiment, ali nisu znali da ih se snima. Snimke koje su pokrivale više mjeseci pokazale su da su pod bijelim fluoroscentmim svjetlom učenici pokazivali hiperaktivnost, umor, iritabilnost i pomanjkanje pažnje. U učionicama sa rasvjetom cijelog spektra, okolnosti su se značajno popravile već mjesec dana nakon što su ugrađena rasvjetna tijela punog spektra.
Štoviše, nekoliko djece s problemima u učenju i s problemima hpeeraktivnosti čudesno su se smirila. Osim toga, ustanovljena je još jedna dramatična i zanimljiva činjenica. Djeca koja su vrijeme provodila obasjana svjetlom punog spektra dobila su samo jednu trećinu karijesa od djece koja su boravila u standardnima, bijelim svjetlom osvijetljenim učionicama. Iste rezultate u vezi karijesa i vrste svjetlosti pokazala su i istraživanja nekih drugih istraživača.
Bili su to putokazi za spoznaje da nas svjetlost može liječiti od puno više poremećaja i bolesti nego što se uopće i usuđujemo pomisliti.
Three more to go! Najbolje tek slijedi.
Kako nije neki gušt po kiši pisat o suncu, nastavlja se sutra – kad ne bude kiša. A tada nemojte propustiti priliku da prošećete sunčanom stranom ulice....
Neobičnu zajednicu koja se naziva Federacija Damanhur, smještenu u Italiji blizu Torina, sam na nekoliko dana posjetio u travnju 2005. godine. Camaleonte Oleandro (svi Damanhurci uzimaju imena biljaka i životinja), susretljiv i ljubazan biolog koje se u Damanhuru bavi istraživanjima osjećajnosti biljaka, objasnio nam je kako damanhurski znanstvenici (koje se bave svakojakim ezoteričnim vještinama i njihovim spajanjem sa znanošću) već dvadeset godina rade istraživanja inteligencije i senzibilnosti biljaka kako bi dokazali da su one u stanju reagirati na događaje u njihovoj blizini. Ustanovili su da su biljke vrlo osjetljive na osobe koje im se približavaju, kao i na događaje koji se odvijaju u njihovoj blizini. Također, uspješno su konstruirali aparaturu koja način na koji biljka reagira na određene poticaje ili događaje postaje jasno vidljiv – zapravo slušljiv!
Većina podataka i detalja koji slijede također je vidljiva i slušljiva u videu na kraju teksta koji je neki entuzijast stavio na jubitu.
Za one staromodnije idemo dalje s tekstom.
U Damanhuru su s istraživanjima počeli sedamdesetih godina 20. stoljeća, inspirirani upravo Backsterovim istraživanjima osjećajnosti biljaka te su prvo ponovili seriju pokusa koje je on učinio. Konstruirali su aparaturu koja biljci omogućava da iskaže zadovoljstvo što vidi onoga tko se brine o njoj. Biljka na taj način može upaliti svjetlo ili prepoznati osobu s druge strane vrata kuće koja su povezana s aparaturom. Kad biljka pošalje znak sreće vrata se otvaraju. Tako su dobili neku vrst protuprovalne telepatske zaštite od strane biljaka! Najfascinantije mjesto bio jest staklenik gdje su biljke same bile u stanju upravljati paljenjem i gašenjem svjetla, vode itd.
Otkrili su i to da su biljke osjetljive na prekid života, potvrđujući tako ono što je i Backster otkrio još na početku svoga istraživanja. Primjerice, kada se jaje (koje je zapravo živa stanica) stavi kuhati, biljka to na neki tajanstveni način zamjećuje i prestaje odašiljati ikakve znakove - kao da se onesvjetila. Isto se događa ako se ubije insekt ili se unište druge biljke. Biljke prepoznaju, osjete nasilni događaj i primaju ga kao šok – tj. prestaju odašiljati ikakve znakove na pola sata, sat vremena, a kasnije se polako oporave.
Što i kako biljke osjećaju – to se u Damanhuru može saznati slušanjem, zahvaljujući aparaturi koja proizvodi glazbu biljaka. Riječ je o sistemu koji funkcionira pomoću dvije elektrode. Jedna je pričvršćena za list, a druga na korijenje na zemlji. Njima se neprestano mjeri kretanje elektronskog potencijala biljke te tako nastaje strujni krug. Taj krug ulazi u instrument koji Camaleonte Oleandro naziva «analognim digitalnim pretvaračem» jer pretvara električni impuls u glazbeni impuls (ali može ga se koristiti i u računalu). Električni impuls potom putuje do sintetizatora gdje je moguće odabrati instrument za kojega se želi da biljka svira. I sama biljka može upravljati tim sistemom, što biljke rado i čine stvarajući osobito melodične i harmonične zvukove, koje smo slušali tijekom cijelog našeg razgovora. Glazba je bila spora i meditativna (prema onome što smo čuli zaključio sam da biljke očito ne umiru od stresa te da im vrijeme vjerojatno protječe puno sporije nego nama!), ali opet vedra. Harmonije su se polako prelijevale jedna u drugu.
No, glazba je takva samo kad je biljka mirna i dobro se osjeća. U pojedinim trenucima, kada se dogode stvari koje smetaju biljci ili joj se približe ljute ili neraspoložene osobe pune negativnih misli, biljke to primjećuju te ponekad prestaju svirati. One su uglavnom, objasnio nam je Camaleonte, naš odraz, uzvraćaju nam misli. Ako smo tužni, ljuti ili nervozni, glazba koja izlazi iz aparature na koju su biljke spojene, odraz je onoga što proživljavamo.
Spomenimo i ovo: da bi postale glazbenici, biljku se pripremaju tjedan-dva i to na taj način da joj se pušta melodična glazbu, najviše klasična, a biljni favorit je Mozart. Pričajući i meditirajući s biljkom stvara se osjećajni odnos te nakon tjedan ili dva biljka shvaća da nekim njezinim impulsima odgovaraju određeni zvukovi. Ona počinje iskušavati i shvaćati različite mogućnosti. Na početku su mogućnosti prilično statične, rekao nam je Oleandro, te nema velikih varijacija, osim ako nisu izazvane osobitim događajima. No, kada biljke shvate da njihovim impulsima odgovaraju određeni zvukovi, uživaju slušati muziku. Slušajući glazbu, one rastu bujnije, a još i više ako je glazba njihova. Biljke se tada neprestano slušaju - njima je to kao da pjevaju.
KONCERTI BILJAKA
Na taj način u Damahuru se rade koncerti biljaka. Više biljaka se postavi zajedno te ih se spoji na različite aparature, a svakoj se biljci pridruži drugi instrument. Zvukovi se miješaju te se stvara jako osobita melodija. Camaleonte nam je objasnio da se takvi koncerti održavaju u svetoj damanhurskoj šumi, gdje sviraju stabla: glazbenici su hrastovi, breze, kesteni, jaseni... No, ponekad se rade i koncerti s glazbenicima-ljudima koji sviraju zajedno s biljkama. Stvara se pravi glazbeni dijalog. Na početku glazbenik slijedi biljku, a kasnije promijeni melodiju i biljka slijedi njegovu varijaciju.
U Damanhuru su zaključili da su biljke izuzetno osjetljive na emocije koje čitaju na način koji bismo mogli nazvati telepatskim - ili možda empatskim, ako prihvatimo tezu da one misli prije osjećaju nego «čitaju» na način na koji ponekad volimo sebi predočiti telepatiju. A glazba je univerzalan jezik koju razumije i na koju reagira svako živo biće, pa i biljke razumiju taj emocionalni jezik i zapravo komuniciraju pomoću osjećaja.
Kada Damanhurci održavaju koncerte po svijetu – a do sad su bili na u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Sloveniji, SAD-u i drugdje - vrlo često u mnogim krajevima svijeta ne mogu pripremiti neku tamošnju biljku u samo tjedan dana. Stoga od kuće nose već uvježbanu biljčicu. Stave je pokraj stabala koja trebaju svirati i u najkraćem roku, za dvadeset minuta do pola sata, nova biljka nauči svirati. Ona upija informacije iz uvježbane biljke, a s vremenom neke biljke postanu pravi, kvalificirani «učitelji» s iskustvom.
U Damahuru je istraživanje biljaka već prilično napredovalo, pa su prije dvije godine stvorili selo na stablima, u kojem trenutno živi sedam ljudi. Ti ljudi žive u stalnom dodiru sa šumom i to na različitim visinama od zemlje kako bi se pokusom utvrdilo kakav utjecaj biljke imaju na zdravlje čovjeka. Posebna se pažnja obraća na kvalitetu sna i snivanja u blizini stabala. Oleandro tvrdi da je to potpuno drugačiji san.
Na kraju našeg druženja nisam mogao odoliti da sam ne izvedem mali eksperiment. S nama je u društvu bila biljka koja je, spojena na već spomenutu aparatu, cijelo vrijeme svirala svoju meditativnu harmonijsku glazbu. Čučnuo sam kraj nje, zatvorio oči i koncentrirao se na sliku te biljke u plamenu. Zamišljao sam kako joj gori list po list. Kad sam završio sa zamišljanjem, biljka je i dalje svirala. Pomislio sam kako nisam uspio, no u trenutku kad sam završio sa zamišljanjem biljke u plamenu, glazba se odjednom pojačala. To mi je bilo čudno pa sam probao opet, ovaj put usmjerujući dio koncentracije na intenzitet glazbe. Radilo je bez greške – kad bih zamišljao kako biljci gore listovi, glasnoća glazbe se smanjila, kao da biljka s oprezom osluškuje moje misli. Zaključio sam da je očito shvatila i to kako zapravo nemam nikakvih opasnih namjera, jer nijednom nije prestala s glazbom.
Zaključio sam i ovo: U svijetu biljaka ne mreš fejkat.
Ali koliko žive? Samo toliko da izmjenjuju tvari s okolinom, pupaju i venu? Ili možda međusobno i komuniciraju na nekom svom biljnom jeziku? Ili možda dovoljno da i s nama komuniciraju?
Već su desetljećima stari pokusi koji pokazuju kako biljke bolje rastu kad im se usmjerava pažnja ili pušta glazba. Znači da nekog vraga percipiraju, kaj ne? A najmudriji dio biljnog svijeta je drveće, tako sam bar čuo od raznih ezoterika I duhovnjaka. Objašnjavali su mi kako drveće neprekidno međusobno komunicira s drvećem svuda po planeti I slične stvari. Ja stvarno ne znam, ali što se mene tiče – sasvim moguće.
Gdje je život tu je I neka vrst inteligencije, kakve god naravi na bila. I više od toga. Uostalom, još 1968. je Cleve Backster eksperimentalno dokazao da biljke mogu telepatski komunicirati s ljudima i međusobno.
Backster (koji i danas aktivno istražuje, a 2003. je dio svojih rezultata objavio u knjizi «Primary Perception – Biocommunication with Plants, Living Foods and Human Cells”) je vrhunski stručnjak za detektore laži, mada je danas već metuzalem . Jednoga je dana došao na ideju da elektrode svog detektora laži priključi za jedan filodendron. Potom je zalio zemlju u tegli u kojoj je biljka živjela, a pisaljka detektora je pokazala reakciju koju je Backster poznavao iz niza testova s ljudima pa ju je odmah identificirao kao radosno uzbuđenje.
To ga je navelo na ideju da pokuša izazvati i negativne reakcije tj. da nekako biljki ulije strah. Početak nije bio uspješan. Filodendron se uopće nije uzbuđivao što mu je Backster umakao listove u kavu ili otkidao pojedine dijelove. Potom mu je sinula ideja da zapali biljku.
Odjednom, detektor laži signalizirao je paničan strah.
U trenutku kad je Backster došao na ideju da svoj upaljač prinese filodendronu, biljka je na neki nezamisliv način pročitala njegovu misao i reagirala na nju.
Backster je izveo i niz drugih eksperimenata. Recimo, konstruirao je uređaj koji je automatski mogao ubaciti žive rakove u ključalu vodu i onda kad nitko nije bio u sobi. Filodendron je jakim afektima registrirao sekundu u kojoj su rakovi umrli. Konačno se prešlo i na ubojstvo biljke. Jedan od Backsterovih suradnika u prisustvu jednog filodendrona ubio je drugi filodendron, ali suradnici nisu znali tko je od njih taj ubojica. Nakon toga su jedan za drugim ušli u prostoriju u kojoj se dogodilo biljno ubojstvo, a u kojoj je stajao preživjeli filodendron. Istog trenuta kad je u nju ušao ubojica biljke detektor laži je jako otkucao, sugerirajući da je biljka prepoznala ubojicu.
Backsterovi pokusi stvorili su malo odgovora, ali puno pitanja. Recimo, je li za telepatiju uopće potrebna svijest u smislu kako je mi shvaćamo? Otkuda u biljkama, koje nemaju neurone, mogućnost raspoznavanja osoba i reagiranja na podražaje? Postoji li među svim organizmima neka nevidljiva veza, i onda kad je nismo svjesni?
Imam ja i svoju priču o biljkama, nju sam vam zapravo htio ispričati......
....ali sad je već stvarno kasno, otkazuju mi svi dijelovi tijela i mozga, mislim da ću to napraviti sutra.
A kad smo već počeli sa šalatom (u naslovu), da ne bude dosadno, s njom ćemo i završiti. A zna se tko je glavni medij na ovom blogu! Ovoga puta pjesma se zove Polk Salad Annie. To mi je jedna od najboljih. Baš vam zavidim ako je još niste čuli! I kaj da vam još velim, a da već ne znate? Možda samo....
DOBRA STARA IGRA PITANJA-ODGOVORI. I MALO LETEĆIH TANJURA...
01.07.2007., nedjelja
Bok svima!
Baš sam naletio na jednu nevjerojatnu snimku NLO-a – za one koji u komentarima samo znaju napisati "daj malo više o NLO-ima". :-)
Kad smo kod komentara, skužio sam da ih se dosta skupilo. Pa, evo, idem prosurfat kroz njih, da vidim znam li koji odgovor. A poslije NLO!
Primijetio sam da vlada velik interes za 2012. godinu (recimo, to zanima KORALJKICU), ali slabo o tome znam, osim da ima neke veze s majanskim kalendarom. I da su me u zadnje vrijeme Maje počele salijetati sa svih strana. Mogu vas samo uputiti na dvije knjige. Jedna se zove Proročanstvo Maja, a napisali su je - ček' da bacim pogled na policu – Adrian Gilbert i Maurice Cotterell. Izdao ju je Teledisk, ali ne znam je l' je još ima, ja sam je kupio prije pet-šest godina, a sad se više niti ne sjećam kaj u njoj sve piše.
Druga knjiga koja možda može poslužiti jest "Kozmička uloga Maja" od Semira Osmanagića, nju si možete i besplatno skinuti sa stranica Alternativne historije – ako još postoje.
Pa evo, sad sam cjelokupno svoje znanje o toj temi podijelio.
PUSTINJSKI GAVUNI se interesira za karmu, i pita je l bila do sad kakva emisija o karmi. Odgovor je: ne. Ali uopće ti nije loša ideja. Doduše, o karmi je bilo nešto riječi u emisiji koja se bavila reinkarnacijom. Treba imati na umu da se karmu uglavnom pogrešno interpretira u popularnim medijima, kao neku vrst kazne ili plaćanja duga za određene postupke. Naravno, nije riječ o tome.
AURORA je ushićeno napisala komentar koji ne zahtijeva nikakav komentar. On je komentar sam sebi. Zato ću samo nalijepiti neke izabrane dijelove:
"Upravo čitam i Polje i sva sam puna ushićenja: mnogobrojna moja opažanja otkako pamtim za sebe - sada su konačno dobila svoje objašnjenje. I to znanstveno! Naime, razne pojave na rubu znanosti (prekognicija, telepatija, isjeljenje, makrobiotika, kontakt sa mrtvima, snovi... i još mnogi) oduvijek su plijenile moju pažnju, ali sam se osjećala lagano luda i rijetko sam o njima razgovarala, jer sam se bojala da će i drugi o meni misliti isto. Sada konačno imam znanstvene argumente za sve to čega sam oduvijek svjesna! Osim toga, iako nisam još do kraja artikulirala razmišljanje - čini mi se da je sve zapravo vrlo blisko i sa religijom: Barem po mom, možda i heretičkom doživljaju religije i Boga kao jedne sveopće energije dobra (čitaj ljubavi). Kada iz religije izbacimo svu nadgradnju stvorenu od strane klera koji učvršćuje svoj položaj i značaj (čitaj: moć), ostaje nam upravo pozivanje na tu pozitivnu vibraciju i osvještavanje želje za dobrim, što bi trebalo dovesti do izazivanja istog stanja i kod ostalih ljudi i svega oko nas. Ako sam dobro razumjela Polje! Željala bih da Krešo, ali i svi čitaltelji koji nešto znaju o tome, daju svoj komentar na Vede. Naime, neki dan mi je prijatelj prepričavao što je čitao u Bhagavad Giti. Meni se činilo da je to ono što piše u Polju. Navodno da je u toj knjizi zapravo opisano i objašnjeno sve što nas koji posjećujemo ovaj blog zanima - samo treba znati čitati na pravi način."
Tako sam to i ja shvatio, a u tome mi je najviše pomoglo nenadmašno remek-djelo "Autobiografija jednog jogija" od Yoganande. Ta je knjiga dobar dokaz za tezu jednog mog prijatelja, izdavača knjiga, kako postoje žive i mrtve knjige. Nemojte me tražiti da vam tu podjelu detaljno definiram – neka sva sam za sebe otkrije koje su mrtve, a koje žive. Al' jedno je sigurno – ako ta podjela točna, tada je "Autobiografija jednog jogija" jedna od najživljih knjiga ikada napisanih.
Evo ponešto i od SVEMIRSKE PLESAČICE. Naravno, slažem se s njom da "znanje" ne predstavlja gomile više ili manje povezanih informacija o raznim temama za koje čovjek onda postane veći ili manji stručnjak. Prema nekim tradicionalnim mističnim učenjima, znanje - ono pravo znanje o bitnim stvarima - svatko od nas već ima u sebi. I zapravo ga ne uči, kad ga čuje samo prepoznaje ono što njegova duša ili unutrašnjost ili biće već zna. To je znanje s kojim se rađaš, tu nema greške. Al' lako ga je zaboravit' ili smetnut s uma. Vjerojatno su uz to znanje vezane sve one varijacije osviještanja i prosvijetljenja.
SVEMIRSKA PLESAČICA piše i ovo, što je također vrijedno spomena. Malo je zbrzala pisanje, ali smisao je tu: "Ljudi sinkronicitet doživljavaju vrlo često samo mu ne daju neko značenje bitno što bi trebao da zaslužuje i obično se javlja u valovima jačim intezitetom kad svjesnost biva lucidnija, ako ništa da bude koja informativna tematika, zbog radi zanimljivih informacija ljudi od iskustva. Puno spoznaje dolazi kroz sinkronicitet kad bi mu samo malo više otvorili unutrašnje kanale, a logiku uma zamjenili osluškivanjem iznutra."
SKEC je u pravu kad pita zašto izbjegavam 2012. jer da ima tona materijala. Jebiga, valjda će naletiti s vremenom neki kompetentni sugovornici (kad bolje razmislim, možda već i jesu), pa se emisija, kao i obično, složi sama od sebe. Svi prijedlozi za podteme unutar te emisije, kao i za priloge, prihvaćaju se!
IMHOTEPE, aj mi pliz pošalji na mejl knjigu Lost Science od Gerry Vassilatosa, može? Ili reci di se može skinut. Fala!
SSAX je pisao o logici i relativnosti logike. Na logici se temelji naše današnje poimanje svijeta, kojim smo, htjeli to ili ne, duboko prožeti. Ali SSAX i ja smo istomišljenici. Nekada davno sam stvarno mislio da je logika ključ, ali zapravo vođenje samo za logikom predstavlja jedan od najužih pogleda na svijet za koje danas znam. Logika toliko toga isključuje da skoro ništa ne ostane. Nestane baš ono najuzbudljivije i najvrijednije. Logiku se može primijeniti zaista na svašta (to je vrlo koristan alat – ali ipak samo alat, za određene poslove), ali ne može samo na jednu stvar, a to je naš život. A s obzirom da se sve svodi na život, slaba vajda od logike. Hej, pa i ovo je neka vrst logike, ne? :-)
IGNIS JEWELRY bi "ako smije, postavila jedno pitanje." Smiješ, sestro, što ne bi smjela! Njeno pitanje jest: "Na koje sve načine mogu "resetirati", odnosno izbrisati informacije pohranjene u vodi?
Imala sam više puta prigodu susresti se istraživanjima i/ili emisijama koje govore o tematici memorije vode, no ono sto meni nedostaje jesu spoznaje o tome na koje se sve načine voda može dovesti u neko početno stanje u kojem još nisu pohranjene nikakve informacije..."
Ponudila je i odgovore : "Postoji li neki duhovni način na koji bi se mogao postići taj učinak... Meditacija? Postavljanje namjere? Nešto treće? Dakle, da li je u vodu moguće obrisati/unijeti informacije upotrebom isključivo ljudske svijesti? Zanima me da li si možda upoznat s kakvim istraživanjima koja bi se bavila proučavanjem utjecaja svijesti i/ili duhovnog na memoriju vode? "
Njeno pitanje vodi nas u polje istraživanja koje se zadnjih godina ponekad naziva kvantnom biologijom. Riječ je o proučavanju međusobne spregnutosti živih i "neživih" sustava, utjecaja svijesti na materiju, kao i moći namjere. Za sve navedeno postoje deseci uspješno provedenih eksperimenata, od kojih su mnogi više ili manje detaljno opisani u nekim emisijama Na rubu znanosti, kao i u raznim brojevima časopisa VIZIONAR.
Evo jednog primjera za kojega sam saznao na ovogodišnjoj londonskoj konferenciji posvećenoj eksperimentu namjere. Riječ je radu dr. Rostoma Roya s Penn Statea, počasnog profesora na tom sveučilištu na kojem se nalazi jedan od najvećih laboratorija za znanost o materijalima na svijetu, koji je dobio i najviše nagrada na svijetu. On je istraživao različite vrste vode pomoću spektrografa. Ispitivao se spektar frekvencija koje su nastale u različitim uzorcima vode. U jednom slučaju, ispitivanju je bio podvrgnut majstor chi-gonga. On je s udaljenosti od sedam kilometara djelovao na vodu. Slao je određeni chi, prema njegovim riječima, ali o kakvoj je energiji riječi nije sasvim sigurno. No, odvijao se nekakav proces uslijed kojega je došlo do promjena u vodi. Posljedica je bila promjena spektrografske slike vode. Eksperiment je ponovljen s time što je čovjek tada bio udaljen sedam tisuća kilometara, i ponovno je došlo do promjene u spektrografskoj slici vode.
Sad sam se sjetio i drugog primjera, kojega sam saznao o dr. Konstantina Korotkova, kojega sam u Londonu snimao prošle godine.
Evo citata iz njegovog predavanja:
"Moramo dokazati glavne ideje, da naš um, namjere i svijest uistinu mogu utjecati na svijet i promijeniti ga. Proveli smo mnogo eksperimenata. Najradije u eksperimentima upotrebljavam vodu. Voda je vrlo osjetljiva na utjecaje i imamo posebne naprave kojima mjerimo rezultate. Ovo (na slici koju je prikazao, opaska K.M.) je poznati njemački iscjelitelj iz Grčke, Christos Drossinakis. Vrlo je uspješan. Zanimljiv je iz razloga što je zainteresiran za znanstvena istraživanja. Proveli smo mnoga istraživanja u različitim zemljama i s raznim znanstvenicima. Uistinu je uspješan, a o ovoj temi je izdao je i opsežnu knjigu u Njemačkoj. S Cristosom sam izveo eksperiment kada je on bio u Japanu. Bio je tamo nekoliko tjedana. Prije njegova odlaska dogovorili smo kako ćemo izvesti „slijepi“ eksperiment na daljinu. Svako smo jutro u naš laboratorij stavljali pet boca kupljenih u trgovini. Bile su zapečaćene. Označili smo ih s crvenom, zelenom, plavom i žutom etiketom. Dakle, pet boca označenih različitim bojama. Od jutra do podneva su stajale u laboratoriju. Dogovorili smo se da će u određene dane, nismo znali koje, Christos iz Japana utjecati na jednu bocu. Napisao je na koju bocu namjerava utjecati. Mi smo ih svakoga dana nakon podneva podvrgavali mjerenju. Pogledajte ovaj grafikon. Vidite li na koju je bocu utjecao? Vrlo jednostavno, na ovu. Uobičajeno očitavanje vode trebalo bi prikazati ravnu liniju, s manjim odstupanjima. Ovo je uistinu znakovito. Prikazana su odstupanja, standardna odstupanja."
Nadam se da će IGNIS biti zadovoljna!
Javili su se ni ANGEL&WOLF, ta dvojica su očito dobri kompići kad pišu timski. I evo njihove poruke, s kojom nema druge nego se složiti. Jedino što se riječ "znanstvenici" može zamijeniti s bilo kojom drugom; "nogometaši", "numizmatičari", pa i "mistici".
Evo te rečenice: "Kao znanstvenici obojica znamo da užitak nije postići cilj, nego raditi na tome. Nakon postignutog cilja, otvaraju se novi ciljevi. Trčeći za njima znači dostići frustraciju. Lijep pozdrav!"
Lijep pozdrav i vama!
VADIMASTOK kratko pita kaj ima novog s Ickeom. Pa ima nova knjiga, "Ljubav je jedina istina, sve ostalo je opsjena", izašla je prije nekoliko dana.
DREAM CATHER pita za moje knjige: za sad postoje dvije; zbirka SF-priča "Zvjezdani riffovi" i znanstveno-popularna knjiga "Telepatija i telekineza". U pripremi za tisak je i knjiga "Svjetla na nebu – kronologija istraživanja NLO-a".
ADAM je dobro shvatio da je Čudno2 bila zadnja emisija u ovoj sezoni, ali cijelo ljeto će ići reprize, pa je to možda neka utjeha.
A sad – na pravi posao! Na NLO.
TAJANSTVENI TALIJANSKI NLO
Ova snimka kruži već neko vrijeme, a predstavila ju je istraživačica Paola Harris na 36. godišnjem simpoziju MUFONA u Denveru. Paola živi u Italiji, a dobila je četvrtu generaciju kopije od anonimnog izvora koji joj je rekao da je snimka snimljena u Avianu u Italiji, pokraj zračne baze Aviano. Zato Paola smatra da je prije riječ o nekom prototipu zemaljske letjelice nego i izvanzemaljskoj letjelici.
A mi – mi također možemo misliti što hoćemo. Opcije su samo tri: a) ili je riječ o prijevari b) ili je riječ o NLO-u c)ili je riječ o prototipu zemaljske letjelice
RSS
| Komentari da/ne?
