|
OBELISCI NA MJESECU
28.03.2007., srijeda
Evo jedne zanimljive rasprave iz vremena osvajanja Mjeseca.
2. studenog 1966. NASA je objavila neobičnu fotografiju Mora tišine koju je snimio Lunar Orbiter 2. William Blair iz Boeingovog Instituta za biotehnologiju na fotografiji je primijetio nekoliko neobičnih predmeta koji su bacali vrlo duge i jasne sjene. Objekti su izgledali kao obelisci i na ranojutarnjem suncu bacali su jasne sjene, slične onima kakve baca spomenik-obelisk u Washingtonu.
Najviši obelisk bio je visok oko 213 metara, dok je najniži bio visok poput natprosječno visoke smreke. Blair je analizirao fotografiju i zaključio da je riječ o sedam obeliska. Jedan je iznimno visok s četiri manja niže lijevo od njega. Šesti je malo dalje odostraga u poravnanju s prvim. Sedmi obelisk formira trokut s drugim “kutnim obeliscima”. Triangulacija slike pokazala je da tri vanjska obeliska formiraju jednakostranični trokut, dok je triangulacija s ostala četiri obeliska oblikovala oblik piramide ili prizme.
Dr. Richard Shorthill iz NASA-e komentirao je “Blairove obeliske”, sumnjajući da su “rezultat nekog geofizičkog događaja”. Sam Blair je na to odgovorio: “Da su obelisci doista posljedica nekog geofizičkog događaja, bilo bi prirodno očekivati da su distribuirani nasumično. Rezultat trianguliranja bi bio raznostraničan ili nepravilan, dok je trianguliranje ovih mjesečevih objekata dovelo do sistema s osnovicom, s koordinatama x, y, z u desnom kutu, šest istokračnih trokuta i dvije osi od kojih se svaka sastoji od tri točke.”
Nadalje, u donjem desnom dijelu slike može se vidjeti pravokutna “depresija”. Blair je napomenuo da ona sugerira postojanje četiri kuta od 90 stupnjeva, te da ta struktura navodi čovjeka na misao da nalikuje iskopu čiji su zidovi erodirani ili se urušili prema unutra.”
Drugi koji su proučavali Mjesec upitali su Blaira misli li možda da su obelisci djelo inteligentnih bića, instrumenti za observaciju i navigaciju ili možda direktni sustav za komunikaciju. “Želite da to potvrdim kako biste me mogli diskreditirati?” odvratio je Blair. “Reći ću vam ovako: da su slične stvari nađene na Zemlji, prva briga arheologije bila bi razgledati mjesto i napraviti pokusna iskapanja kako bi se procijenio opseg otkrića.” Skeptici mogu samo odvratiti da su mogli postojati posebni uvjeti o kojima bi mogle nastati čudne prirodne strukture. “Ali da je taj ‘aksiom’ primijenjen u sličnim situacijama na Zemlji”, oštro je odvratio Blair, “više od polovice danas poznate majanske i aztečke arhitekture još bi uvijek bilo zakopano ispod brežuljaka i depresija prekrivenih drvećem i šumama.....što se tiče ’rezultata nekog geofizičkog događaja’; arheologija se na temelju toga nikad ne bi razvila i većina činjenica koje se odnose na evoluciju čovjeka ostale bi obavijene velom tajne.“
Obelisci su još uvijek gore. Ako ih posjetite – pošaljite razglednicu!
|
- 09:31 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
ISTRAŽIVANJA PROFESORA ALVAREZA
24.03.2007., subota
Optužen sam od nekih da zakaj tol'ko pilim po piramidama.
Pa eto - nema nikakvog razloga. Samo onako. Kriv sam, priznajem. Zapravo, štos je u tome da me neki komentari potaknu ili podsjete ovog ili onog. (E, da, netko je spominjao keramičke piramide. Nisam stručnjak, al' čini mi se da moraju biti od materijala poput drva, kamena i slično, nikako keramičke, ne-daj-bože plastične).
Osim toga, u novom VIZIONARU nalazi se drugi dio teksta o piramidama iz očišta teze Christophera Dunna, koji je Veliku piramidu shvatio kao drevni, vrlo precizni i tehnološki vrlo napredni stroj za pretvorbu zemljinih seizmičkih vibracija u druge upotrebljive i primjenjive vrste energija. ( Njegova se knjiga zove The Giza Power Plant ili tako nekako slično).
U međuvremenu, sjetio sam se još jedne piramidne štorije. Ovo je zadnja, časna riječ! (bar za neko vrijeme) :-)
Da u piramidama vladaju čudne sile potvrdilo je i veliko istraživanje dr. Luisa Alvareza. On je krenuo u potraga za neotkrivenim prostorijama u Kefrenovoj piramidi. Kako se znalo za hodnike i komore u Keopsovoj piramidi, neke velike informatičke tvrtke (ako se ne varam, među njima je bio IBM) odlučile su financirati istraživanje kojim bi se suvremenim uređajima i bez ikakvog nasilnog bušenja potražilo slične komore i u Kefrenovoj piramidi. Smatrale su da bi takav epohalni pronalazak predstavljao odličnu reklamu za njihove uređaje.
Stoga je sredinom 1960-tih godina američki eksperimentalni fizičar dr. Luis Alvarez (profesor s kalifornijskog Sveučilišta u Berkeleyu i jedan od najboljih američkih poslijeratnih fizičara, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1968., slavan i kao koautor danas prihvaćene teorije o izumiranju dinosaura radi udara asteroida na granici krede i tercijara) konstruirao složeni uređaj za potrebe svojevrsnog rentgenoskopskog istraživanja Kefrenove piramide pomoću apsorpcije prodornih kozmičkih zraka. U proljeće 1967. osjetljivi detektori instalirani su u jedinu poznatu prostoriju te piramide koju je 1818. otkrio talijanski istraživač Giovanni Belzoni Battista. Oprema za bilježenje rezultata mjerenja na magnetske trake bila je smještena u laboratorijskoj zgradi udaljenoj nekoliko stotina metara od piramide.
Kako kozmičke zrake neprestano bombardiraju naš planet te prodiranjem kroz masivna tijela postepeno gube energiju, dr. Alvarez je smatrao da će pomoću njih sigurno otkriti skrivene prostorije - ako ih ima. Velik je eksperiment započeo 1968, a do rujna 1968. već je Belzonijevoj prostoriji evidentirano, izmjereno i zabilježeno na magnetske vrpce dva milijuna kozmičkih zraka. Magnetske trake analizirane su u računskom centru sveučilišta u Kairu. U prvi je tren činilo se da je moguće jasno raspoznati bridovi i stranice piramide, ako što se i očekivalo. No, daljnja obrada magnetskih zapisa dala je neobične i neobjašnjive rezultate.
O tome je prvi izvijestio egiptolog i dopisnik londonskog Times-a John Tunstall u jesen 1968. On je doputovao u Kairo i od jednog zbunjenog člana Alvarezovog tima, dr. Amra Goneida, saznao kako rezultati proturječe svim poznatim zakonima fizike. Svaka od magnetskih vrpci pokazivala je drugačiji rezultat, a najčudnije je bilo što je stalno izostajala očekivana silueta piramide. Kad bi se sudilo samo po zapisima na magnetskim vrpcama, zaključak bi bio da Kefrenova piramida stalno mijenja oblik ili da iskrivljuje prostor. Tako je istraživanje koje je trajalo godinu dana, na koje je potrošeno preko milijun dolara i za koje je korištena najmodernija i najskuplja oprema završilo potpunim fijaskom. Ili je možda istraživanje dalo odlične rezultate – u prilog tezama o neobičnim fenomenima vezanim uz piramide, koje su obično pripisivane okultizmu, magiji ili pak prokletstvima faraona.
Čitamo se !
|
- 13:12 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
PIRAMIDA KAO OŠTRILO ŽILETA
20.03.2007., utorak
Bok svima!
Ostat ćemo još malo kod piramidalnih struktura.
U nekoliko komentara na prethodni post spominjala se upotreba piramida kao oštrila žileta, kako skeptičnim tonovima tako i afirmativnim. Kako god da bilo, i što god itko vjerovao, nije na odmet podsjetiti se činjenica iz te priče.
U središtu priče je patentna isprava broj 91304 koja je izdana češkom inženjeru i izumitelju Karlu Drbalu (inače utemeljitelju radija i televizije u Čehoslovačkoj) za nemehaničko oštrenje žileta i britvi u modelu piramide proporcija one Keopsove.
Neizravni inicijator njegova izuma bio je radioestezist Antoine Bovis koji je u Kraljevskoj odaji Velike piramide primijetio da se mrtve životinje ne raspadaju već se mumificiraju. Zaključio je da piramida ima moć mumificiranja i počeo eksperimentirati s modelima Keopsove piramide. Koristeći magnetski visak, u njima je pronašao neku vrstu zračenja sličnu onoj u pravoj egipatskoj piramidi. Eksperimenti su davali rezultate – meso, jaja i male mrtve životinje postajale bi savršeno mumificirane.
Isti je eksperiment ponovio i Drbal. To ga je navelo na zaključak da u piramidama mora postojati neka vrsta energije. Tako je u kartonski model Keopsove piramide, dužine osnovice 12,5 cm i visine 8 cm, horizontalno i po dužini u smjeru sjever-jug na jednu trećinu visine piramide računajući od baze, stavio žilet odlične kvalitete čelika. Smatrao je da bi djelovanje na oštricu žileta bilo dostatna naznaka o djelovanju neke sile u piramidi. Pretpostavka da će energija skrivena u utrobi piramide otupjeti žilet bila je vrlo brzo oborena: žilet je postao oštriji tako da se Drbal s istim mogao brijati i preko 50 puta. Kasnije je dokazao i to da se žilet može dobro naoštriti i u piramidi drukčijih proporcija.
Njegov patent je prihvaćen 1959. ali Drbal ga je prijavio čak desetljeće ranije. Naime, neprestano je morao pronalaziti nove znanstvene argumente da bi objasnio kako ova iznimno jednostavna sprava, bez ikakvog vidljivog izvora energije, može potpuno tup žilet pretvoriti u najoštriji mogući. No, stvar je radila i patent je odobren, ali se Drbal dobro pomučio da dokuči što se zbiva u piramidi.
Da bi pronašao odgovor kako se to događa, posvetio se proučavanju utjecaja mikrovalova te svemirskih i zemaljskih zračenja na kristalnu strukturu oštrice žileta. Proučavao je zemljino magnetsko polje koje je vrlo niske frekvencije, jer je jedan od uvjeta uspješnog eksperimenta bio postavljanje žileta u horizontalan položaj u odnosu na magnetno polje Zemlje. Na kraju je zaključio da kozmički mikrovalovi, većinom oni koje zrači Sunce energetiziraju šuplju unutrašnjost malog modela piramide zajedno sa koncentriranim magnetskim zračenjem Zemlje. Takve energije hrane piramidu i koncentrirane u njenoj šupljini omogućuju i malom modelu veliku efikasnost u raznim primjenama. Taj automatski proces regeneracije utječe na smanjenje poremećaja u unutrašnjosti mikro-kristalne strukture rešetke oštrice žileta koji nastaju uporabom. Jednostavnije, nestaje "zamor" materijala, mehanička i fizička svojstva materijala se obnavljaju tj. regeneriraju, a to je moguće jer je mikrokristalna struktura rešetke elastičnog tipa. Tako je otkrivena tajna utjecaja piramide na oštricu žileta.
Za patentni ured bilo je dovoljno.
Ali meni je i dalje sve to skupa tako neobično. Uostalom, može li biti običnom pomisao da oblik sam po sebi išta radi? Još uvijek nisam naviknut na to da život doista može biti tako lak.
Za kraj dodajmo i ovo:
Karl Drbal sastavio je ljestvicu efikasnosti brijanja jer je primijetio da oštrina obnovljenog žileta varira zbog meteoroloških i kozmičkih poremećaja U prvih pet godina i tri mjeseca eksperimentiranja ispitao je ukupno 18 žileta raznih proizvođača i postigao do 200 brijanja jednim žiletom. Tijekom dvadeset i pet godina upotrijebio je samo 68 žileta.
|
- 21:25 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
RUSKE PIRAMIDE
17.03.2007., subota
Pozdrav svim piramidiotima!
Nedavno sam naišao na zanimljive podatke vezane uz neobične efekte koje stvaraju piramidalne strukture. Čuo sam i prije za slične stvari, ali uglavnom anegdotalno i pojedinačno. Ili pak u širem kontekstu, kao što je to bilo u intervjuu s Michiom Kushijem (osim u Na rubu znanosti, objavljenom i u Vizionaru), u kojem je on rekao da je drevni pretpotopni svijet koristio energije piramidalnih struktura, te da ih zbog toga ima po cijelom svijetu. Doduše, prema njemu piramide nisu korištene tako da su se na njima punili rezervoari automobila, već tako što su svojim blagotvornim učinkom na okoliš i polja omogućavali veći prirod, bolje zdravlje i slično.
Meni se, naravno, takva romantična priča dopala. Ima li išta zabavnije i intrigantnije od mogućnosti postojanja davno zaboravljenih naprednih civilizacija? Za mene - ne!
Pogotovo kad se uzme u obzir da je riječ o vrsti energije koju danas uglavnom ne poznajemo i ne prihvaćamo. (Moguće je da je riječ o onome što se na dalekom istoku zove ći ili ki).
No, Michiova priča o korištenju piramidalnih struktura odjednom je dobila dobar vjetar u leđa, s okusom stvarnosti – zahvaljujući istraživanju koje je provela Ruska nacionalna akademija znanosti koja uključuje: Rusku akademiju medicinskih znanosti, Institut teorijske i eksperimentalne biofizike, Znanstveni istraživački institut za grafit i Ukrajinski institut za fiziku. To znanstveno istraživanje u Rusiji raje već više od deset godina, a provodi se na temelju brojnih piramida koje je još 1990. počeo graditi Aleksander Golod kako bi istražio utjecaj piramidalnih struktura na biološke objekte. Izgradio je 20 velikih piramida na osam lokacija u Rusiji i Ukrajini. Najveća od njih je visoka 44 metra, teška 55 tona, a njena izgradnja koštala je milijun dolara.
Da ne duljim, evo nekih rezultata istraživanja, ovoga puta bez detaljnijih objašnjenja:
-imunosni sustav organizama ojačao je nakon izlaganja u piramidi (sadržaj leukocita u krvi je porastao. Također je porasla regeneracija tkiva.)
-poljoprivredno sjeme ostavljeno u piramidi na 1-5 dana pokazalo je 30-100%-tno povećanje prinosa.
-ruski vojni radar (lokator) uočio je stup energije koji se uzdizao nekoliko milja u visinu iznad 22 m visoke piramide kod jezera Seliger. Nekoliko mjeseci nakon što je sagrađena ova piramida, popravio se ozonski sloj u atmosferi iznad Rusije.
-čini se da se smanjila seizmička aktivnost područja u blizini piramida. Umjesto da se dogodi jedan jak potres, događaju se stotine slabašnih. Također se čini da se smanjuju ekstremne vremenske prilike u području piramida.
-kompleks piramida sagrađen je na naftnom polju u južnoj Rusiji (Baškirija). Nafta je postala lakša (manje viskozna) za 30%, a povećala se količina nafte koju daju bušotine. Te rezultate potvrdila je Moskovska akademija za naftu i plin (Gubkin).
-novorođenčadi su davane otopine koje su bile držane u piramidi i pokazatelji njihovog zdravlja uvelike su se popravili.
-eksperimenti na oko 5000 ljudi u ruskim zatvorima pokazali su da je u par mjeseci većina zločina skoro nestala i da se ponašanje znatno popravilo. To se pripisuje soli i papru u njihovoj hrani koji su prethodno bili držani u piramidi.
-povećalo se djelovanje farmaceutskih lijekova uz smanjenje nuspojava.
-došlo je do povećanja preživljavanja stanica tkiva inficiranih virusima i bakterijama – piramide umanjuju snagu raznih virusa i bakterija.
-kad se radioaktivni otpad smjesti u piramidu, dolazi do smanjenja njegove razine radioaktivnosti.
-došlo je do spontanog punjenje kondenzatora
-došlo je do promjene temperaturnog praga supervodljivosti i svojstava poluvodiča i materijala od ugljika.
-obična voda ne smrzava se ni na 40 stupnjeva ispod nule i godinama zadržava svoja svojstva.
-sintetički dijamanti tvrđi su i čistiji.
Napomenuto je da rezultati, kako se čini, pokazuju da povećanje visine piramide pojačava kvalitet rezultata.
Kako se čini, uopće ne bi bilo loše imati u svakom kvartu po jednu oveću piramidu!
|
- 23:23 -
Komentari (52) -
Isprintaj -
#
Here we go again
16.03.2007., petak
Bok svima!
Nije me bilo par dana (pa tako niti novih postova) jer sam snimao zanimljivu znanstvenu konferenciju čija je tema bila namjera («Intention Experiment Conference»). Konferencija je imala isti naslov kao i najnovija knjiga Lynne McTaggart («Intention Experiment»), a koliko sam shvatio prolistavši je, riječ je o nekoj vrsti nastavka knjige «Polje», samo što su ovoga puta u centru pažnje implikacije neobičnih rezultata istraživanja opisanih u toj knjizi.
Nije neka tajna da su najveće tajne i dalje su skrivene u pitanjima prirode svijesti. Svijest je JA, svijest je ta koja je svjesna i svijest je ta koja stvara namjeru. A namjera, pokazalo se, dopire puno dalje od fiziologije našeg tijela. Ona može prekoračiti i prostor, ali i vrijeme, i to do neslućenih razmjera. Koliko god apsurdno zvučalo, provedeni su zanimljivi eksperimenti – možda sam ih već i spominjao – s rezultatima koji su ukazivali da svijest može utjecati i na prošlost, a ne «tek» na budućnost. O njima i Helmutu Schmidtu nekom drugom prilikom - mada sam to već jednom uzalud obećao.
Gledao sam ta predavanja i opet razmišljao o tome u kakvom čudnom shizofreničnom svijetu živimo. Kao da se sastoji od odvojenih balona koji se međusobno jedva dodiruju. Jer tamo, u zgradi «Sherfield» Imperial Collegea u Londonu, nitko se nije čak ni čudio istraživanjima koja su dokazivala da se ljude može liječiti na daljinu; da fiziologija našeg tijela otkriva, primjerice, da nesvjesno doista znamo kad nas kamerom iz druge sobe netko promatra, a kada ne; da trenutno mislima djelujemo jedni na druge, i to na mjerljivi fizički način. Par desetaka metara dalje, na ulici odmah ispred te zgrade, opet biste se našli na mjestu gdje su sve to tek bapske priče, i gdje se nikome ne da bar na trenutak odbaciti koncepte, pogledati načine i rezultate nekih istraživanja i razmotriti mogućnost da je svijet možda drugačiji nego što smo naučeni misliti. Tamo negdje postoje i znanstvene udruge skeptika koje su se posvetile razotkrivanju šarlatana i loše znanosti. Mora se priznati da rade rade dobar posao, jer pročišćuju zrak i kritički ukazuju na propustu, ali i oni često pate od stare boljke - da se ne mogu potpuno odvojiti od svog stava.
Najzorniji prikaz snage namjere pružio je uređaj zvan GDV, kojega je još prije desetak godina konstruirao ruski znanstvenik Konstantin Korotkov. Riječ je o uređaju koji snima i trenutno kompjutorski obrađuje snimke koje su zapravo napredni oblik slavne Kirlianove fotografije, koja snima određenja zračenja koja emitiraju živi organizmi. Laički rečeno, za one koji ne znaju ili nikad nisu čuli za nju – te fotografije kao da prikazuju neke veće ili manje plamenove oko tijela. Korotokovljejev uređaj, osim što trenutno prikazuje Kirlianove fotografije prstiju ili nekog predmeta, pretvara ih u krivulje koje se mogu međusobno uspoređivati.
I Korotkov i GDV našli su se i u Londonu prošli vikend. Nakon zanimljive prezentacije raznih istraživanja provedenih GDV-om, Korotkov je zamolio da se na pozornicu popne neki par, ako takav postoji u publici. Zapravo, ne nužno ljubavni par već bilo kojih dvoje ljudi koji su u bilo kakvoj vrsti ljubavi ili veze. GDV-om je snimio jagodice deset prstiju neke djevojke i mogli smo ih, u vidu Kirlianove fotografije, vidjeti na zaslonu koji je uvećano prikazivao zaslon njegova laptopa. Potom ih je izmjerio još jedanput, kako bi se vidjelo da su «plamenovi» oko prstiju i dalje isti. Kompjuterski program ocrtao je i statističku krivulju toga prikaza. Potom je partner te djevojke trebao zatvoriti oči i, s udaljenosti od nekoliko metara, slati joj ljubav. Njegova namjera bila je očito presudna da su u snimanju jagodica prstiju koje je slijedilo, «plamenovi» bila manji, a i krivulja se na produbila na mjestima gdje je bila udubljena.
Naravno, kako je Korotkov i objasnio, bila je to tek demonstracija, nikako pravi eksperiment napravljen po znanstvenim protokolima. No, stvar «šljaka» i znanstveno i neznanstveno.
Namjera nikako nije svemoćna jer život određuje i puno drugih faktora. Štoviše, ponekad stvara i suprotni efekt, jer nju ne oblikuju samo naše svjesne namjere, nego i nesvjesni koncepti. Ipak, u najmanju je ruku zabavno znati da dopiremo i izvan svoga tijela. Štoviše, vrijeme i prostor predstavljaju manja ograničenja nego što se usuđujemo pomisliti.
A samo trebamo željeti.
Pis of kejk!
I čitamo se (ako niste već odjurili u najbližu sportsku kladionicu vježbati namjeru)
|
- 08:09 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
FENOMEN OBRNUTOG GOVORA
10.03.2007., subota
Postoje li u onome što govorimo tajne poruke i značenja koje bismo mogli čuti jedino kada bismo slušali u obratnom smjeru ili je taj fenomen tek zanimljiva iluzija, još jedna stranputica na koju nas je zavela mašta istraživača? Odgovora još nema jer je obrnuti govor samo jedno od područja čudnih fenomena koje čak i mnogi znanstvenici liberalnijih nazora teško mogu prihvatiti. Ukratko, ideja obrnutog govora je slijedeća: u onome što svakodnevno govorimo skriveno je dublje značenje. Riječi i fraze koje nesvjesno izgovaramo otkrivaju se jedino kada svoj snimljeni govor slušamo unatrag. Pitanje jest: čuju li pristaše obrnutog govora samo ono što bi željeli čuti ili tu zaista ima nečeg?
David John Oates, australski je istraživač kojem se najčešće pripisuju zasluge za otkrivanje ovog fenomena, a zaslužan je i što je skovao frazu «obrnuti govor» i promovirao je u svojim knjigama te na brojnim predavanjima. Oates ne tvrdi da je obrnuti govor paranormalna pojava, već više smatra kako je to prirodna funkcija ljudske komunikacije koja je prisutna uz nas od samog rođenja. Zapravo, on smatra kako djeca prije nego što nauče «ispravno» govoriti, govore unatrag, samo što mi to čujemo kao dječje gugutanje. Prema Oatesu, ljudski govor ima dvije različite, a opet kompatibilne funkcije. «Javni» govor izgovaramo unaprijed i primarno je pod svjesnom kontrolom, dok «skriveni» govor ide unatrag i nije svjestan. U dinamici interpersonalne komunikacije, tek oba načina govorenja iskazuju potpunu dinamiku psihe osobe, kako svjesnu, tako i nesvjesnu.
Obrnuti govor očito ne teče poput normalnog. Kad uobičajeni govor slušamo unatrag, kaže Oates, tek svakih 10 do 15 sekundi možemo prepoznati djeliće obrnutog govora, i to u obliku nekoliko riječi ili kratkih fraza. Možda najkontroverzniji aspekt obrnutog govora nije taj što osoba može u obrnutom govoru naći riječi, već tvrdnja kako govor unatrag nesvjesno otkriva prave osjećaje i namjere govornika. Po Oatesu, obrnuti govor je «glas istine». U jednom članku pod naslovom «Analiza obrnutog govora», autorica Eve Frances Lorgen naziva ovaj fenomen «istinskim detektorom laži» i kaže kako bi to bila dobra zamjena za poligraf. Eve Lorgen koristi govor unatrag kao pomoć za ispitivanje i terapiju kod osoba koje tvrde da su otete od strane NLO-a.
|
- 18:20 -
Komentari (44) -
Isprintaj -
#
KARL WOLFE: BAZA NA TAMNOJ STRANI MJESECA
09.03.2007., petak
Ne znam jeste li čuli za američku konferenciju DISCLOSURE koja se 2001. održala u Washingtonu. Na njoj je vođa projekta DISCLOSURE Steven Greer okupio razne svjedoke iz vojnih i obavještajnih krugova koji su ispričali zaista senzacionalne priče vezane uz NLO-e, koje su doživjeli u svojoj karijeri. Konferenciju su prenosili svi glavni mediji i privukla je puno pažnje.
Al’ neću sad o njoj.
Nego ću o skripti koja se dijelila na konferenciji.
Riječ je o preko petsto stranica sitnog teksta koja sadrže izbor najboljih dijelova iz ogromne količine intervjua i razgovora koje je tim Stevena Greera snimio i zabilježio u desetak godina istraživanja i razgovora s vojnim i obavještajnim licima, a zove se Disclosure Project Briefing Document. Od “brief” ni “B”.
No, pišući knjigu o NLO-ima, koja će valjda uskoro ugledati svjetlost dana, prisilio sam se detaljno proučiti skriptu i izdvojiti najbolje priče i dijelove. Povremeno ću se u postovima vraćati dokumentu, a ovoga puta izdvojio sam priču Karla Wolfea.
Sve je počelo osvajanjem Mjeseca.
Osim putem sondi koje su krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, dok je Mjesec bio astronautski hit sezone, oblijetale našeg svemirskog pratitelja, tu stranu nikad nemamo prilike promatrati. Što bismo možda mogli vidjeti na njoj, na konferenciji "Disclosure" 2001. godina ispričao je Karl Wolfe, serviser za preciznu fotografsku elektroniku ratnog zrakoplovstva koji je tada bio stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji.
Wolfe je sredinom 1965. godine prebačen na projekt Lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) u Langley Fieldu. Cilj Lunar Orbitera bio je napraviti fotografije Mjeseca kao dio priprema za slijetanje Apolla na Mjesec. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija pa su tražili da Wolfe dođe izvidjeti u čemu je problem. Kad je Wolfe ušao u tu ustanovu u bazi Langley, gdje je NSA dopremala informacije iz Lunar Orbitera, primijetio je «da tamo ima ljudi iz drugih zemalja, puno stranaca u civilu s prevoditeljima i s sigurnosnim bedževima oko vrata». Svi su bili «vrlo tihi, vrlo rezervirani» kao da je «neki čudni plašt bio iznad njih.» Ponašanje im je bilo «vrlo zabrinuto». Wolfe je već bio zapanjen kad je vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta, što nije imalo nikakvog smisla.
Potom su ga odveli u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. »Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta», ispričao je Wolfe projektu Disclosure, «nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kojim podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao, rekao mi je: 'Usput, otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca'.
'Čiju', upitao sam, 'ne razumijem što misliš, čiju?'
A on je rekao: 'Da , otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca.'
U tom sam trenutku postao uplašen i malo užasnut, razmišljajući da smo u opasnosti i u nevolji ako itko sad uđe u sobu, jer mi on ne bi smio davati te informacije. Bio sam fasciniran, ali sam također znao da je prešao granicu koju nije smio. Onda je izvukao jedan od tih mozaika i pokazao mi tu bazu na Mjesecu, koja je imala geometrijski oblik – tamo su bili vrlo visoki tornjevi, okrugle zgrade, stvari koje su nalikovale radarskim tanjurima, ali su bili ogromne strukture...Taj čovjek i ja bili smo istog čina; mislim da je bio vrlo nesretan. Imao je isto bljedilo i zabrinutost kao znanstvenici izvan sobe; bili su zabrinuti poput njega. I imao je potrebu s nekim popričati o tome....Neke od struktura bile su velike pola milje. To su gorostasne strukture. Na različitim fotografijama bilo je struktura različitih veličina. Neke su zgrade bile vrlo visoke, tanke strukture, ne znam koliko visoke, ali morale su biti vrlo visoke. Bilo je snimaka pod kutem sa sjenama. Bilo je tamo i vrlo velikih okruglih i kupolastih zgrada. Vidjele su se vrlo jasno, jer su to bili veliki objekti. U umu sam ih pokušao povezati sa strukturama na Zemlji, ali ih se ne može usporediti ni sa čime ovdje, niti po mjerilu niti po strukturi...Nisam htio duže gledati slike, jer sam osjećao da mi je život u opasnosti. Želio sam ih gledati, volio bih imati kopije, volio bih da mi je više o njima rečeno, više objašnjavano, ali znao sam ne mogu. Znao sam da je mladić koji je to podijelio zaista prekoračio svoja ovlaštenja. Osjećao sam da je samo trebao s nekim razgovarati, jer nije imao s kime pričati niti prodiskutirati i nije imao skrivenih motiva osim činjenice da je, mislim, osjećao težinu svega toga i to ga je uznemiravalo... U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja. Nakon nekoliko trenutaka, netko je ušao u sobu. Ondje sam radio još tri dana, a kad sam se vraćao kući, sjećam se da sam naivno mislio da ću sve o ovome čuti na vijestima."
|
- 00:31 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
ČILEANSKA VOJSKA I NLO-i
08.03.2007., četvrtak
U Čileu NLO-i su česta pojava. Zato je još u studenom 1997. godine čileansko zrakoplovstvo (FACH -Fuerza Aerea Chilena) pod direktnim zapovjedništvom generala zrakoplovstva formiralo CEFAA-u, "Odbor za proučavanje anomaličnih nebeskih fenomena" (Comite de Estudios de Fenomenos Anomalos Aereos). Evo jedne ufološke sličice iz tog dalekog kraja svijeta. Priča je izvorno objavljena u Santiago Timesu, a u Hrvatskoj će se pojaviti na stranicama Vizionara 7, za nekih desetak dana. Možete ovo zvati krađom, a možete i - pretpremijerom!
Preko tisuću entuzijasta i stručnjaka okupilo se u Vina del Mar u utorak i srijedu u prvom tjednu veljače, na Desetoj međunarodnoj ufološkoj konferenciji koju je organizirala čileanska Grupa za ufološka istraživanja (AION). Glavni događaj sastanka bilo je prikazivanje fotografija koje su snimili pripadnici čileanske vojske.
Ufologija je proučavanje neidentificiranih letećih objekata, ili NLO-a. Iako mnogi ufološki stručnjaci smatraju da znanstvenici to područje ne shvaćaju ozbiljno, sudionici konferencije u Vina del Mar rekli su da je prisutnost nekoliko pripadnika oružanih snaga događajima dala veću legitimnost. Rodrigo Fuenzalida, direktor AION-a, rekao je da je prisutnost vojske bila važna zbog poznate objektivnosti njihovih izvještaja i napredne tehnologije koju mogu koristiti kako bi provjerili svoja zapažanja.
Vojne fotografije i videosnimke objavljene su u utorak kasno navečer. Među njima je bila fotografija kuglastog objekta metalnog sjaja koji je snimljen kako leti iznad Antarktike i videosnimka brodova ratne mornarice za kojima lete svijetleći objekti, snimljena 2000. godine. Na konferenciji je također predstavljen izvještaj Rodriga Brava, kapetana Pete divizije, koji je pred ushićenom publikom govorio o svojoj dizertaciji naslovljenoj «Opažanja neidentificiranih zračnih fenomena viđenih od strane civilnog zrakoplovstva.» Iako Bravov govor tehnički nije predstavljao stav te institucije o NLO-ima, on je imao dozvolu svog glavnog zapovjednika da ga održi.
«Kapetan Bravo govorio je s točke gledišta važnosti NLO-a kao fenomena», rekao je Fuenzalida. «Govorio je o susretima kao što je onaj kada su tri helikoptera blizu La Union opazila prizemljeni NLO, i onome što se dogodilo 2000. godine, kada je svijetleći objekt koji nije bio vidljiv na ekranima radara progonio pet ljudi.» Fuenzalida je zanijekao da vojska provodi «tajna istraživanja» o aktivnostima nezemljana.
Na konferenciji je također bio prisutan umirovljeni dužnosnik Armando Valdes, poznat po svojoj umiješanosti u jednu od prvih čileanskih dokumentiranih NLO-otmica, koja je postala poznata kao Slučaj Valdes. U travnju 1977. Valdes je s još pet članova vojne ophodnje vidio kako se dva blistava objekta spuštaju s neba. Valdes je sam otišao istražiti što se događa i, prema vojnicima, jednostavno je nestao. Petnaest minuta kasnije ponovno se pojavio, pokušao nešto reći i pao u nesvijest. Datum na njegovom satu pomaknuo se pet dana unaprijed, i imao je bradu staru od oko tjedan dana.
Prema njegovim drugovima, kad je počeo dolaziti k svijesti Valdes je rekao: «Vi ne znate tko smo mi, niti odakle dolazimo. Ali kažem vam da ćemo se uskoro vratiti.»
(The Santiago Times)
|
- 00:16 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
FIZIČAR NOBELOVAC BRANI PARANORMALNO
04.03.2007., nedjelja
Profesor Brian Josephson s Cambridgea, dobitnik Nobelove nagrade, oduvijek je strastveno branio paranormalno, i opet je to učinio u New Scientistu od 9. prosinca, u specijalnoj rubrici «Usamljeni glasovi» s intervjuima ili opisima znanstvenika čija mišljenja odstupaju od glavne struje. U jednom intervjuu s Alison George, između ostalog, raspravljao je o svojim gledištima na paranormalno i hladnu fuziju, otkrivši: «Zapravo ima mnogo znanstvenika koji vjeruju da telepatija postoji, ali šute o tome.»
Prof. Josephson je 1973. dobio Nobelovu nagradu za fiziku za istraživanja koja su pokazala kako neki supervodljivi materijali mogu služiti kao ekstremno brzi elektronički prekidači. «Josephsonov spoj», koji ima mnoge znanstvene i tehničke primjene, plod je tih istraživanja. Međutim, od tog vremena Josephson se fokusirao na druge teme, i danas je direktor Projekta sjedinjenja uma i materije Grupe za teoriju o kondenziranoj materiji na Laboratoriju Cavendish u Cambridgeu. Projekt se pretežno bavi pokušajima razumijevanja, s gledišta teorijske fizike, onoga što bi se ugrubo moglo opisati kao «inteligentni procesi u prirodi, povezani s moždanom funkcijom ili nekim drugim prirodnim procesom».
Zanimanje prof. Josephsona za paranormalno, koje potječe iz 1960-ih, dospjelo je u naslove prije pet godina, kad je on postao jedan od šest dobitnika Nobelove nagrade – od kojih je po jedan bio iz svake kategorije – koje je Kraljevska pošta izabrala da napišu komentare za brošuru uključenu u komemorativni paket sa serijom markica povodom stote godišnjice Nobelove nagrade. Šest autora, koji su bili na glasu kao najveći svjetski mislioci, raspravljali su o svojim disciplinama. Međutim, mnoge je iznenadilo što je prof. Josephson iskoristio priliku da govori o paranormalnom. «Kvantna teorija se danas plodonosno kombinira s teorijama o informacijama i računanju», objasnio je. «Taj napredak mogao bi dovesti do objašnjenja procesa koje konvencionalna znanost još uvijek potpuno ne razumije, kao što je telepatija – područje u kojem je Britanija na samom čelu istraživanja.»
Michael Hanlon je, pišući u to vrijeme (listopad 2001) za Daily Mail, rekao da je jedan drugi fizičar, David Deutsch sa Sveučilišta Oxford, optužio Kraljevsku poštu da joj je prof. Josephson «zamazao oči». Ali Josephson je nepokolebljivo tvrdio da bi neka od čudnih ponašanja subatomskih čestica mogla objasniti velik dio paranormalnog, uključujući telepatiju, viđenje na daljinu i psihokinezu. «Tvrdeći da i sam ima 'određene ograničene' parapsihološke sposobnosti, on kaže da će te moći uvijek biti na rubu ljudskih aktivnosti», napisao je Hanlon.
U svom intervjuu za New Scientist, prof. Josephson otkriva: «Prevladava pretpostavka da ako neka osoba vjeruje u takve stvari, onda njena gledišta nisu vrijedna uzimanja u obzir. Mnogi ljudi su zbog toga postali puni predrasuda prema meni, i pretpostavljaju da ima nešto pogrešno u svemu što radim. Nemam onakvu mrežu podrške kakvu istraživači obično imaju.» On također raspravlja o «patološkom nevjerovanju» kod nekih znanstvenika, čiji se stavovi mogu sažeti u izjavu: «Čak i da je to istina, ne bih vjerovao».
Prof Josephson govorio je protiv mnogih skeptika i njihovih javnih izjava o istraživanju paranormalnog, posebno o «propagandističkim aktivnostima antiparanormalne organizacije CSICOP» i o njihovom istraživanju očiglednih medicinskih dijagnostičkih sposobnosti Nataše Demkine, djevojčice s «rendgenskim očima». CSICOP ju je proglasio neuspješnom zato jer je postigla samo četiri uspjeha od sedam pokušaja. Ali profesor Josephson ističe da je vjerojatnost slučajnog postizanja takvog rezultata manja od dva posto, i «teško da je u skladu s normalnom znanstvenom praksom».
Još jedan od Usamljenih glasova New Scientista bio je Harry Collins, istaknuti istraživački profesor s Fakulteta društvenih znanosti Sveučilišta u Cardiffu, koji je istaknuo da čak ni nakon stotinu godina «nitko nije definitivno dokazao nepostojanje izvanosjetilne percepcije», dodavši: «dapače, prije bi se moglo reći da joj rezultati blago idu u prilog.»
|
- 11:14 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
PITANJA, ODGOVORI, S I BEZ MOZGA
02.03.2007., petak
Bok!
SONJA me pitala o pametnim ljudima bez mozga i misli da je dosadna, ali naravno da nije! Samo sam ja bio lijen. Ponešto je o tome konačno sama pronašla na http://www.blog.hr/print/?id=1621663934 i obavijestila nas . Pa evo djelić toga što je našla, vrlo je zanimljivo:
Koliko nam je potreban mozak?
Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak.Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučiti živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?
Posramljen Sonjinim iskrenim interesom, otvorio sam tekst priloga/intervjua s dr. Karlom Pribramom snimljenog na prošlogodišnjoj konferenciji u Londonu. Pribram je inače vrlo duhovit, simpatičan i živahan čičica, neuropsiholog sa Sveučilišta Stanford i autor udžbenika neuropsihologije “Jezici mozga”. On se bavio upravo potragom za odgovorima na pitanja u koja bi se uklapali ljudi bez mozga, a odgovor je: hologram. Tako je i zaslužio poglavlje u knjizi „Holografski svemir“. Uostalom, evo iz intervjua iz emisije Na rubu znanosti nekoliko njegovih izjava o toj temi. Za početak mozak kao klavir:
KARL PRIBRAM: «Model koji ću koristiti je klavir. Naš je mozak tako ustrojen da se receptorske površine anatomski projiciraju na moždanoj kori. To je ovdje i prikazano, ali kao klavir. Ovdje su tipke, a ovdje su modulatori, koji mogu biti razne stvari, poput pedala na klaviru koje mijenjaju zvuk. Žicama su povezani sa zvučnom kutijom. Žice su različite duljine, pa jedne daju visoke tonove, a druge daju niske. Tako se dobivaju različite frekvencije. O tome se jasno govori u znanosti o mozgu. Ono što je izostavljeno u knjigama o neurologiji i u ovom dijagramu je upravo ono što čini taj dijagram. Glazba! Sva ta divna glazba koja dolazi iz klavira.”
Kako radi osjetilna percepcija i gdje mozak čuva sjećanja? Desetljeća istraživanja pokazala da ona nisu na određenim mjestima već po cijelom mozgu. Serije eksperimenata pokazale su da štakori znaju izvesti naučene složene zadatke bez obzira koji dio mozga im se izreže. Ta pojava “cijelog u svakom dijelu” bila je neobjašnjivi dio prirode pamćenja.
KARL PRIBRAM: „Da se ova konferencija “Polje” održava u 19. stoljeću, ljudi bi rekli: "Pa da. Što je tu tako super?" 19. stoljeće je bilo stoljeće polja. Dolaskom 20. stoljeća i izumom statistike, stvari su se dramatično promijenile. Statistika se bavi događajima i stvarima. Ne bavi se poljima. Polja su odnosi, stvari su stvari. Postoje matematičke transformacije pomoću kojih možemo prelaziti iz jednoga u drugo, no ljudi u 20. stoljeću misle u obliku stvari. Stvari i stvari. Ljudi vide gravitaciju kao stvar. Ne postoji neka stvar koja se zove gravitacija! Pokvarilo nas je stoljeće u kojem je preveliki naglasak stavljen na stvari, umjesto na polja. Polja su odnosi, a polja postoje i u mozgu. »
Hologram se temelji na matematičkim transformacijama Jeana Fouriera iz 18. stoljeća. Njima se bilo koji složeni uzorak može pretvoriti u jednostavne valova, a ti valovi natrag u uzorak. Fourierove transformacije omogućuju da se slika predmeta pretvori u maglu interferencijskih uzoraka na komadu filma, kao što se to radi kod hologramskih slika. Pribram smatra da se Furierove transformacije pojavljuju i u mozgu. Sjećanje nije pohranjeno u neuronima ili u malim grupama neurona, već šifrirano u uzorcima živčanih impulsa koji se križaju po cijelom mozgu na isti način kao što lasersko svjetlo poprijeko interferira po cijelom području holografskog filma.
KARL PRIBRAM: „Gledano s fiziološke strane, pluća obavljaju funkciju disanja. Ako pišemo poglavlje o disanju za knjigu o fiziologiji, nećemo napisati da su pluća središte disanja. Reći ćemo da pluća obavljaju jednu funkciju, krvna zrnca drugu, hemoglobin treću i tako dalje i objasniti na koji su način povezani. Disanje je samo cjelina u koju se razni dijelovi uklapaju. Ne znam zašto bi mozak bio drukčiji. Nekome je palo na pamet da je mozak organ u kojemu su smješteni svi osjećaji i spoznaje. To se ne uklapa u fiziologiju. To ne vrijedi ni za jedan drugi organ. Zašto bi onda vrijedilo za mozak? Da nema tih koji sve rade naopako, ne bi nam bile potrebne ovakve konferencije da im objasnimo kako bi trebalo biti..»
Ako je mozak hologram, to objašnjava i kako može spremiti tako puno memorije na tako malo prostora. Jednostavnom promjenom kuta pod kojim dva lasera udaraju na fotografski film moguće je snimiti puno različitih slika na istu površinu, pa holografski na jedan kubični centimetar filma stane 10 milijardi bita informacija.
KARL PRIBRAM: «Ne shvaćajmo pojam pohranjivanja sjećanja tako ozbiljno ili doslovno. Jedan je Nizozemac napisao knjigu o hologramima koja pokazuje da se tom tehnikom može sabiti tolika količina informacija koju ljudi imaju i koriste u mozgu.»
Fascinantna odlika ljudskog razmišljanja jest to što se svaki djelić informacije trenutačno uspoređuje sa svakim drugim djelićem informacije – što je još jedna osobina holograma. Pribramovo istraživanje je pokazalo da se i do 98 posto optičkih živaca mačke može ukloniti, a da se ozbiljno ne ošteti njezina sposobnost izvođenja složenih vizualnih zadataka. Mada kontroverzan, holografski model objašnjava i sposobnost sjećanja i zaboravljanja, asocijativnog prisjećanja, sposobnosti prepoznavanja stvari, fotografsko pamćenje, osjete fantomskih udova i način na koji gradimo vanjski svijet. Vjerujem da on objašnjava i Sonjine ljude bez mozga koji normalno funkcioniraju. Ili kako je to Karl Pribram rekao na kraju intervjua: „To objašnjava način na koji funkcioniramo kao nijedno drugo objašnjenje dosada.»
Idemo dalje s nekim pitanjima.
VJEČNI je u jednom komentaru predložio da se «riješim velikog broja želja vjernih čitatelja i gledatelja» tako da «napravim natječaj za najbolji prilog, pa da se čitatelji same pretvore u istražitelje». A sve to «za neku nagradu, naravno.». Primamljivo, primamljivo! Ali mene ne smetaju želje niti ih se želim riješiti, dapače, baš ih volim. Ali to nije prepreka da se pretvoriš u istražitelja! Svi te čekamo! J
BALJEZGARA zanima chupacabra, ali o tome baš ne znam puno. No , zato imam pozitivan odgovor za NEU koja bi htjela «postić o onim znanstvenim nalazima iz emisije o veteranima polja» jer joj se to «činilo strašno zanimljivim». Meni isto, bit će takvih postića. Evo, jedna je već na početku ovog posta.
GRGA misli da je riješio misterij nastanka likova u usjevima. Citiram, pa prosudite: « Krešo,evo jedinog pravog odgovora za krugove u žitu,za kojeg sigurno nisi čuo.Možda si vidio snimak nastanka crteža s onima vatrenim kuglama i mislim da znam o čemu se radi.Primjer: kad na neko mjesto bubne grom,recimo u grupu ljudi, u krugu stotinjak metara svi popadaju na zemlju (osim onih direktno pogođenih koji se nikad ne dignu).Zašto? Munja ionizira zrak pa se stvori zračni udar koji povalja nazočne.Slično rade one sjajne kugle u žitnom polju,upravljane inteligentnim postupkom iz tzv.NLO-a.Točno po nacrtu,kad je mirno vrijeme, ionizira se dio žita.Onda jedna kugla napravi brzi krug oko crteža,zarotira zrak,ionizirane stabljike polegnu i tako ostanu,dok se ostale vrate u normalan položaj...Postupak je dokazan u laboratoriju,doduše minijaturnih dimenzija,ali to je to... Dovoljno je minut dva za spektakl.Kugle se odmah vraćaju onome tko ih je poslao.Siguran sam da znaš šta se događa kod ionizacije zraka u različitim uvjetima,ali mi je drago što mislim da sam uspio riješiti ovu svjetsku misteriju.»
Ne znam je li to točno, ali prijedlog je u svakom slučaju originalan. Čestitam na inventivnosti! Ništa nalik tome nije napisao Božidar Kemić u svom opsežnom feljtonu u četiri nastavka o likovima u usjevima (u prva četiri broja Vizionara), u kojem je na hrpu stavio zaista sve što se o toj pojavi zna ili je izmjereno, kao i čitavu zbirku interpretacija. Osim ove.:-)
MANAH me pitala (ili pitao) «šta/što/kaj smatram najbitnijim za ljude na planetu Zemlji, tj u našoj zemlji?» te «postoji li nešto na što bi stavio akcent».
Pa ovako na prvu loptu – čini mi se najvažnijim da svatko osvijesti ono što radi, što bi značilo da ništa ne radi mehanički već s punom koncentracijom i dobrom namjerom, i sa svjesnošću već i o malim, neposrednim posljedicama koje svaki naš postupak ili riječ ostavlja. A svaka od njih pokreće nepredvidiv niz događaja, kao u efektu leptira. Mislim da bi takav postupak smanjio količinu bijesa i ljutnje u ljudima i svima život učinio nešto ugodnijim. A na drugu loptu: relax, people.
AMATA me ljubazno uputila gdje da se obratim ako želim znati korijen riječi "vegetarijanac". HAL v4 pak ne vidi «nikakve misterije s riječi vegetarijanac. Riječ je tvorenica od veget(able) + -arian koji se u engleskom koristi kao sufix za tvorenice nastale na latinskim predlošcima (librarian, veterinarian, proletarian) a taj nastavak označava osobu koja vjeruje u, upražnjava, koristi ili podržava određenu doktrinu, teoriju ili skup principa povezanih sa korijenskom riječi. Vegetable je biljka, konkretnijie voće i povrće dakle 'vegetarian'. Mnogi svjetski jezici koji nemaju neki svoj poseban naziv uzeli su englesku tvorenicu i prilagodili je svom jeziku».
Ma puno hvala, ali ljudi, pa ono da vegetarijanac znači «loš lovac» bila je šala!
No, komentari su se pokazali vrlo korisnima po pitanju onog ribarskog ulova od prije par postova jer su ANNO, HAL v4 i MADJ NAJJAČI pokazali da je riječ tek o raži snimanoj odozdola. Good job!
RICK pita hoće li bit emisija o Torah Code-u tj. biblijskom kodu, kojega je svojom knjigom proslavio novinar Michael Drosnin (a i biblijski kod njega). Bio je jedan prilog o tome u emisiji o proročanstvima koje je bila 2003. godine, ne vjerujem da će biti cijela emisija o tome jer nemam dosta materijala. Kad smo već kod toga, zanimljivo je da biblijski kod nitko više ne spominje, a bio je pravi hit prije četiri godine. Priča je zvučala poprilično uvjerljivo, bio je uz nju i dobar dokumentarac. Al' čovjek se nauči na sve , pa i na čuda!
SSAX voli zamisao o holografskom svemiru, a volim je i ja. Tu knjigu voli i SIROVINOVIĆ koji ju je «nedavno pročitao i knjiga mu je odlična, jedino što mu Talbot malo ide na živca sa svojim "e ovo se i meni dogodilo prije par godina...". On je imao izvantjelesna iskustva, može vidjeti aure, gledati na daljinu, materijalizirati stvari :-), čoeče, pravi multipraktik.»
Fakat je! :-)
MATIJA se sjeća zanimljive emisiju o zmajevima, od kojih je navodno zadnji ubijen prije 500-tinjak godina jer je napadao neko selo. Sjećam se i ja tog dokumentarca, ali nije to bio pravi dokumenatarac, nego fejkani.
Za AGLOCOhr-a koji pita gdje može kupiti onaj časopis koji je vidio u emisiji:; Pa ja ga vidim na svakom kiosku u Utrinama, a i u pothodniku kod Glavnog kolodvora i drugdje – potraži pod imenom VIZIONAR
Uf, već imam žuljeve na jagodicama od kljucanja po tipkovnici.
Čitamo se!
|
- 23:46 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
|