jedina istina
Lažem da poklanjam stihove
i noći bez sna
što ih moje srce pretvara
u nasmijane usne i oči pune strasti.
Lažem da poklanjam aleju drvoreda
što svaku tajnu zna
i o tome ne priča.
Lažem i lagat ću dovijeka,
odlazak dobro pamtim
poklanjam mu pogled
što sunce zaslijepi,
a misliš da je uperen do neba!
To je jedina istina,
svaka druga je suvišna
dva neznanca, koja se poznaju,
ali zajedno ne mogu biti.
Nemoj da te sjena prevari,
to je samo trag, koji je mogao biti
otisak stopala i svilene noći
samo su zabava za one koji ne znaju,
da samo san dolazi na oči
i laž se u svakoj riječi ponosi sobom
nesputane igre zanose se tobom.
A ti,
niti ne primjećuješ,
da iskrenost kao vjetar vrluda,
dok drugi plodove ubiru...
To tvoj je samo san
što bez cilja krivuda .....
CVIJET NA KLUPI POKRAJ PJESNIKA
Pruži mi ruku
davno je zora svanula,
rosa sa listova nestala
osmijeha na mome licu više nema
hiniš nevjericu, da vrata su iza nas
zauvijek zatvorena.
Ne ispuštaj više niti glasa
dobro je zatvorenih očiju slušati tišinu
vlatima trave ubirati mirise
krajičkom oka dohvatiti oblake
snivati dan za mene.
Kreni na mjesto gdje smo ostavljali svoje šapate
na klupi gdje je list staroga hrasta
u sasušenim tragovima
sjećanjima prepoznao naše tragove
sjeti se crvenila na mojim obrazima,
iskre u očima,
znam, voljeti te nisam smjela.
Kada stigneš kraj staroga hrasta
ostavi cvijet na klupi pokraj pjesnika
svratit ću pred večer sa starom gitarom
da otpjevamo pjesmu našeg susreta....
CIJENA ČOVJEKA
noćas su ti se u očima nastanile zvijezde
iskrenost u njima ne daje sjaj,
jer prokazala si cijenu čovjeka
kojega poštuješ i voliš,
a nisi ni svjesna otkud si iznikla
i putovima donesena,
blatom istkana kao zlatoveza nit
sakrivaš li suze na seoskom putu,
prašnjave i vlažne kao djetinjstvo
uzavrelost grada na tronu misliš da te diže,
a pripadaš li zaista njemu sada?
prepoznaješ li grm i ptice sa krunom od trnja,
viđaš li skitnice na ulazu svog doma?
podari im bijelu kovanicu
i opet će doći drugi put,
ali ako ih prepoznaš,
pogled im pokloni
i ne boj se,
jer skitnica pogleda ne diže
sunca odsjaj ga prži,
ali zato,
na putu u raj od tebe je bliži
I BOL JE POTREBNO....
osjetiš li mekoću ispod stopala
dok hodaš oštrim kamenjem u visine
do krune bitka i mrtve tisane?
ne, to su moji dlanovi probodeni,
ali ne brini
i bol je potrebno trpjeti
osjetiš li čarobnu livadu punu cvjetova
ispod potiljka dok ti žeđ gasi rosa
natopljena nektarom sna
osmijehom lica i kovrđe kose?
ne, to je moje tijelo probodeno,
ali ne brini
i bol je potrebno trpjeti
osjetiš li na trenutak molitvu u suzama
lice dlanovima prekriveno
na postelji mekoj
dok lomiš zvuk krvi u venama?
ne, to je moje srce probodeno,
ali ne brini
i bol je potrebno trpjeti
ako osjetiš da me nema u vjetru i kišama
ledenim snjegovima i procvalom cvijeću
među zvijezdama
kao inje na tvom prozoru
to je moj život proboden bolima,
ali ne brini
više neću postojati ni bol trpjeti
BIJEG U POEZIJU
provlačim se kroz najmanje pukotine
na nogama mi čarobne cipelice
hlače poderane
tek došla prašnjavim putovima
zato vas molim
pustite da budem to što jesam
u mjehuriću moje tišine
bježim u zemlju poezije
i istine
zaljubljena ali ne i luda
mekane kovrče vrtim oko prsta
pokrenut ću lavu
osmijeha koji blista
sposobna
da njegujem slova
obraza čista
papirnate junake slažem
ostavljam im dušu
vjerujte,
ne lažem,
jer na vratima vječnog Doma
srest ćemo se
na granici moga sloma
u drugom životu
i nizati ih
kao anegdotu
ali...
ako nastani se
izdaja
kao kukavica
nestat će s lica zemlje
trag moje sjene
a ostaci
nikada neće biti latice razasute
samo pepelom posute ....
ZABORAVLJENA GLAZBA
Pričat ću ako srce dozvoli
koliko volim glazbu
njezine tužne tonove
dok prilazim nijemom klaviru
koji u svojoj elegantnosti kao stari šarmer
moj libreto prepoznaje kao svoj
Volim njegov sjaj i crno bijele dirke
nježnošću svojom one dodiruju staru fotografiju
s likom očiju, koje se ne zaboravljaju
Tišina presvlači zidove moje sobe
promatra me kao da me spasiti želi
od nečega,
meni nepoznatoga
Osluškujem nesigurne korake u hladnom hodniku
gdje su srca odavno otplesala
svoj posljednji ples poljubaca,
a zakašnjelo vrijeme
pretvorilo libreto u zaboravljenu glazbu
Poželim mjesto na mjesecu ili pustinji
upijati boje kao svjetlost predvečerja
promatrati te
obuzdavati čežnju
koja izaziva želju za tvojim zagrljajem
Neću dozvoliti duši da ode iz tijela
ako ona nestane, tijelo nema vječnosti
Želim da čuješ tišinu u sobi
veliku šutnju kada sklopiš oči
tada mjesec svjetlucav sjaj poklanja,
a vrisak u zraku
kao nedovršena pitanja
zadrhti u šumi prepreka
preko ruba ponora
Pustimo da nas umiri zaboravljena glazba
(Prow.Quantum.Xm)
Lektorica: Zvjezdana Karmela Hercegovac
ZAPAMTI ŠTO ĆU TI REĆI
u sumrak zime jecala je violina
tu noć odbacila sam iz misli sve
i nestala na par dana vremena,
a vratila se zgužvana života
izgubljenog u prostoru
stiskala sam zube u koru suhog kruha
pružala obje ruke,
ali nikada nisam molila
željela sam slobodne misli
čvrsto tlo pod nogama,
a nikako povjerovati u istinu
što je čuvala vjeru
tražila sam pravi put donoseći plodove
i nisam pokapala želje na groblju živih duša,
već zabludom talila potkovu sreće
ostavljenu u nasljedstvu
ipak, jednog dana izgubila sam svoj mir,
ali nisam proklinjala početak nastajanja
vidjela sam i gledala istinu u oči
padala je na koljena i molila
pritisnuta težinom laži,
zato, zapamti što ću ti reći:
nije istina molila za vjeru,
jer žigosana, vjerovala je samo
u jedan način života,
nazvanog poštenje
(Prow. Quantum.Xm)
STANICA BEZ IMENA
Molim vas, jednosmjernu kartu
i prazno mjesto pored mene
rezervirajte mi cijeli kolodvor
za vlak, koji polazi u ponoć.
Neka me isprati stara breza
šuštanjem lišća neka zaplače
stare klupe sa mirisom napuštenog parka
neka znaju, da krećem na put bez povratka.
Ponijet ću u ruksaku
lutku iz djetinjstva
sliku osmijeha na licima
maramicu izvezenu prvim slovom tvog imena
zlatni križić sa likom Isusa
bilježnicu ispisanu promuklim glasom
i poklonom za gostoprimstvo
omotanim mojim srcem.
Kada stignem do stanice bez imena
oprostite, neću vam se moći javiti
osim uperenim pogledom na sliku osmijeha
uplakanom suzom u maramici
izvezenoj prvim slovom tvoga imena
poljupcem križića sa likom Isusa
posljednjim pročitanim stihom
promuklog glasa
zagrljajem lutke iz djetinjstva.
BAKRENI NOVČIĆ ZA TUGU
nema ničije ljubavi i odanosti,
ako misliš da nekoga posjeduješ,
a ništa nisi učinio, da ga pridobiješ
ništa od ovoga, zapravo, nije istina
kada prolistaš život kao špil karata
nećeš naći one
u kojima se nalazi istinska ljubav
svi smo obični smrtnici
večeramo na raskoši ljubavi,
a dajemo skoro pa ništa
osim osmijeha koji se ne prodaje
tek možda poklanja,
da vremenom izblijedi
ili daruje,
dok vrijednost,
kao bakreni novčić ne izgubi
uspomene su zagrljene pogledom,
blijedim osmijehom
a mi, trebamo se naviknuti
dok pitanja uvijek lebde negdje u praznini
jesmo li ikada iskreno voljeli
voljeli toliko,
da osjetimo bol
samom izrekom te riječi,
pogledom kao jezero dubokim,
drhtajem usana,
suzama kao zlatnim kapima
pretočenim u bisere
a kao bakrene novčiće izgubljene
AUREOLA VJERNOSTI
završavam stihove
i počinjem priču nastalu u noći
pored starog kestena,
kojeg lomi vjetar
...bilo je to jednoga dana ....
šutnjom smo dotakli i posljednju sliku
nad glavom nam aureola vjernosti
mnoštvo nas podsjetilo
da zaustavimo lutanja
osmijehe i laži
da je sve dobro i potrebno nastaviti
bez krinke na uzdrhtalom srcu
ma, nismo bez duše
samo se ispraznilo mjesto
gdje duša pripada,
kako bolna misao....
da smo barem ostali u tom snu
da se barem nikada nismo ni probudili
ne bi bilo potrebno sjećanje na prošlost
niti mnoštvo koje dobili smo kao nagradu
umjesto glazbe starog klavira
ima mnogo toga
o čemu ljudi nikada ne žele govoriti,
a zašto bismo i mi
ma nismo bez duše
samo se ispraznilo mjesto
gdje duša pripada
ili nije često dolazila,
a možda nađe mjesto
u grudima tihe glazbe
nastale u noći urezana
u kori starog kestena
