SPOKOJ U RIJEČIMA
Matica Hrvatska - Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici 5. Matičin književni natječaj 2013. "TUROPOLJSKA POCULICA" nagrada u užem izboru za proznu formu-kratka priča-pisana na kajkavskom jeziku ili hrvatskom standardnom jeziku
dio iz priče SPOKOJ U RIJEČIMA:
"Svejedno nije dozvolio da ga moj nagli prekid smijeha i tužni pogled obeshrabri iako sam vidjela zatomljeni krik koji je toliko želio izaći iz glasa, rastopiti snagu grla, nadjačati cvrkute ptica, prosuti bol koja bi se rasula kao proljetna kiša iz sivih oblaka.
Te suze su skupile svu snagu da ostanu u zelenim očima.
Počeo je govoriti veselijim tonom iako su mu ruke stiskale molitvenik.
Prihvatila sam razgovor jer bez obzira na bol koju sam vidjela, znala sam, da je to nešto njegovo i da nije potrebno previše pitati."
AKO KORAKOM BLIZINU DOTAKNEM
otkrivam ljepotu tvog srca
sramežljivo darujem očima tvoj lik
uživam da mi tijelo zarobe valovi strasti
dok se želja pretvara u sjenu koraka
na tvojim stazama
ako izgovorim riječ
uplašim se da će nestati
kap rose sa cvijeta
dan što se kupa u tvojim očima
mašta u polusjeni popodneva
kada je zamijeni nebo puno zvijezda
a tama noći odnese disanja
ako korakom dotaknem blizinu
bojim se
da će nestati
povjetarac što ljubi lati trave
na proplanku
i potok u čaroliji duginih boja
PITAŠ LI SE?
sve što ću ti reći je istina,
iako sakrivam
ono što je duboko u meni,
ponekad plačem
sakrivam suze sama od sebe,
jer drugačije ne znam
noću se budim i mislim:
gdje si i s kim si
na kojoj strani tijela snivaš?,
a onda shvatim,
da sam baš tu večer
legla uz tebe
u mislima,
a mjesto na ležaju
pored mene je prazno
pitaš li se,
na kamo spremam suze
kako bih ih jutrom pronašla
umila lice u njima,
da te osjetim
i da te živim?
teško mi je,
a ne znam što učiniti,
kad svaku noć spavam u nemiru,
a poželim sunce usred ponoći
kako bih otvorila oči svakodnevnice,
disala punim plućima
i čekala ...
čekala barem jednu tvoju riječ da čujem...
(Prow.Quantum.Xm)
VRIJEME U SNOVIMA PJESNIKA
držim vrijeme
ponekad ga pustim s uzice vjernosti
to ne znači da prisiljavam misli da ga štuju
ili obrane od mojih postupaka
svojinom ga zovem
posesivno čuvam
po potrebi vadim iz rukava
da me zabavlja
da se družim s njime
i opet mu poklonim sate slobode
da i ono sniva
volim vrijeme
poklanjam ga sobom Suncu, Mjesecu
ma, Nebu ga poklanjam!
da mi pronađe mjesto
kad krenem stazom umiranja
tada ću ga pustiti
da zacijeli rane
kao pseto napušteno
a ja,
promatrat ću ga sa bijelog oblaka
i pokloniti mu suzu zaostalu iz života
navratit ću ponekad
samo da ga upitam
živi li kao nekada u snovima pjesnika?
(Prow.Quantum.Xm)
ADRESA SKITNICE
vjeruj mi,
odustajem od svega
ostavljam prostranstvo
izbrisanih tragova
ne zovi kasno,
vrijeme je na izmaku
prije, nego kreneš u carstvo
ponesi miris orhideje
pred vratima sreće je ostavi
i dalje kreni
posljednji put
prije, nego mi dozvole,
bez razmišljanja,
poljubit ću tvoj obraz
i nestati u duboki
uznemireni san
možda zalutam
na adrese
gdje svraćaju skitnice
PRIJATELJU
razapete misli u čekanju
obješene kao stare krpe
dotiče me vrijeme
oduzima mi sve
i posljednju mrvicu života disanja
možda ne umirem, prijatelju,
možda je samo greška u listanju stranica
napuštenih sa mirisom parafina,
koje nikad ne iščitaju do kraja?
a što da ti kažem?
jedino, ovo,
ne umirem, prijatelju!
dan je protekao dobro,
opet lažem,
lažem sebi....
nije dobar dan kad nema tebe
sve su to halucinacije što proždiru misli,
a ne daju ništa korisno
imam snage, prijatelju,
moć u rukama,
na ramenima
nosim breme
koje mi je Bog dao,
samo da ti budeš zdrav i sretan
zašto baš ja
da čujem tvoje posljednje riječi?
ma nije mi krivo,
samo nisam bila spremna
što da ti kažem,
nedostaje svaki trenutak,
a jebenih li vremena
kad čovjek sluti da zlo dolazi
ne znam više
ni kako da dovršim ovu farsu od pjesme,
a nije mi ni važna
da je pjevam
sto godina samoće mi treba
kako bih shvatila,
da život je samo jedan
jednom ga živim, proživim
trebam,
a treba li on mene kao ja njega,
prijatelju?...
(Prow.Quantum.Xm)
NISAM KRIVA, TAKO MI SVEGA!
izgovaram prazne riječi
ćeliji hladnih zidina
ucrtavajući misli,
a kazna
ispred teških mjedenih vrata
čeka
sa povezom na očima
vrijeme me vrati u prošlost
sjetim se majke i oca;
majka na pragu doma plače,
a otac,
snažan,
fizičkim izgledom pojava ličnosti,
dubokog pogleda
na obzorju obiteljskog doma
čuva najmilije,
da mu ne otmu
jedino što ima
prošao je dan kao treptaj oka
ispod vjeđa
membrana kapilara se stvorila
„ušutkajte je!“ viknuo je netko sa strane
„ne dajte da ispusti niti glasa!“...
zaplakala sam,
naslonila grudi na hladnu opeku,
a kazna ispod teških mjedenih vrata
tada je utihnula
želim slobodu,
nisam kriva, tako mi svega!
(Prow.Quantum.Xm)
PROKLETA DALJINA
sve što ću ti reći imalo bi smisla
jedino da ova noć nema kraja
utisnut ću usne u tamu hladne postelje
noktima razderati trag
gdje je ostalo topline tvoga tijela
a na posljetku
kao obično
razbacati suze
opsovati mjesec, zvijezde
i daljinu
za koju bi najradije
da me veže lancima za tebe
ne znam dokle ću ovako moći
slomljeni su sati i minute što čine dan
i ne želim ga disati do kraja
sumrakom već poželim svoj kraj
daruješ mi note da plačem sa njima
karike lanca
da pletem sudbinu
sve je to ništa
prokleta daljina
i ja
zajedno sa njom
(Prow.Quantum.Xm) („latice krizantema“)
