NISAM KRIVA, TAKO MI SVEGA!
izgovaram prazne riječi
ćeliji hladnih zidina
ucrtavajući misli,
a kazna
ispred teških mjedenih vrata
čeka
sa povezom na očima
vrijeme me vrati u prošlost
sjetim se majke i oca;
majka na pragu doma plače,
a otac,
snažan,
fizičkim izgledom pojava ličnosti,
dubokog pogleda
na obzorju obiteljskog doma
čuva najmilije,
da mu ne otmu
jedino što ima
prošao je dan kao treptaj oka
ispod vjeđa
membrana kapilara se stvorila
„ušutkajte je!“ viknuo je netko sa strane
„ne dajte da ispusti niti glasa!“...
zaplakala sam,
naslonila grudi na hladnu opeku,
a kazna ispod teških mjedenih vrata
tada je utihnula
želim slobodu,
nisam kriva, tako mi svega!
(Prow.Quantum.Xm)
