STANICA BEZ IMENA
Molim vas, jednosmjernu kartu
i prazno mjesto pored mene
rezervirajte mi cijeli kolodvor
za vlak, koji polazi u ponoć.
Neka me isprati stara breza
šuštanjem lišća neka zaplače
stare klupe sa mirisom napuštenog parka
neka znaju, da krećem na put bez povratka.
Ponijet ću u ruksaku
lutku iz djetinjstva
sliku osmijeha na licima
maramicu izvezenu prvim slovom tvog imena
zlatni križić sa likom Isusa
bilježnicu ispisanu promuklim glasom
i poklonom za gostoprimstvo
omotanim mojim srcem.
Kada stignem do stanice bez imena
oprostite, neću vam se moći javiti
osim uperenim pogledom na sliku osmijeha
uplakanom suzom u maramici
izvezenoj prvim slovom tvoga imena
poljupcem križića sa likom Isusa
posljednjim pročitanim stihom
promuklog glasa
zagrljajem lutke iz djetinjstva.
