AUREOLA VJERNOSTI
završavam stihove
i počinjem priču nastalu u noći
pored starog kestena,
kojeg lomi vjetar
...bilo je to jednoga dana ....
šutnjom smo dotakli i posljednju sliku
nad glavom nam aureola vjernosti
mnoštvo nas podsjetilo
da zaustavimo lutanja
osmijehe i laži
da je sve dobro i potrebno nastaviti
bez krinke na uzdrhtalom srcu
ma, nismo bez duše
samo se ispraznilo mjesto
gdje duša pripada,
kako bolna misao....
da smo barem ostali u tom snu
da se barem nikada nismo ni probudili
ne bi bilo potrebno sjećanje na prošlost
niti mnoštvo koje dobili smo kao nagradu
umjesto glazbe starog klavira
ima mnogo toga
o čemu ljudi nikada ne žele govoriti,
a zašto bismo i mi
ma nismo bez duše
samo se ispraznilo mjesto
gdje duša pripada
ili nije često dolazila,
a možda nađe mjesto
u grudima tihe glazbe
nastale u noći urezana
u kori starog kestena
