Lažem da poklanjam stihove
i noći bez sna
što ih moje srce pretvara
u nasmijane usne i oči pune strasti.
Lažem da poklanjam aleju drvoreda
što svaku tajnu zna
i o tome ne priča.
Lažem i lagat ću dovijeka,
odlazak dobro pamtim
poklanjam mu pogled
što sunce zaslijepi,
a misliš da je uperen do neba!
To je jedina istina,
svaka druga je suvišna
dva neznanca, koja se poznaju,
ali zajedno ne mogu biti.
Nemoj da te sjena prevari,
to je samo trag, koji je mogao biti
otisak stopala i svilene noći
samo su zabava za one koji ne znaju,
da samo san dolazi na oči
i laž se u svakoj riječi ponosi sobom
nesputane igre zanose se tobom.
A ti,
niti ne primjećuješ,
da iskrenost kao vjetar vrluda,
dok drugi plodove ubiru...