CVIJET NA KLUPI POKRAJ PJESNIKA
Pruži mi ruku
davno je zora svanula,
rosa sa listova nestala
osmijeha na mome licu više nema
hiniš nevjericu, da vrata su iza nas
zauvijek zatvorena.
Ne ispuštaj više niti glasa
dobro je zatvorenih očiju slušati tišinu
vlatima trave ubirati mirise
krajičkom oka dohvatiti oblake
snivati dan za mene.
Kreni na mjesto gdje smo ostavljali svoje šapate
na klupi gdje je list staroga hrasta
u sasušenim tragovima
sjećanjima prepoznao naše tragove
sjeti se crvenila na mojim obrazima,
iskre u očima,
znam, voljeti te nisam smjela.
Kada stigneš kraj staroga hrasta
ostavi cvijet na klupi pokraj pjesnika
svratit ću pred večer sa starom gitarom
da otpjevamo pjesmu našeg susreta....
