Vrijeme je posta, molitve, šutnje, samoće, razmišljanja o smislu života...
Hit pitanje iako već pomalo dosadno je : čega si se odrekao u korizmi?. Najčešći odgovori su meso, cigarete, slatkiši , kava...
Rijetko ćete čuti da će netko prestati kritizirati, savjetovati, suditi ljudima oko sebe. Također, rijetko će netko pokušati skratiti svoj jezik, biti bolji.
Možemo li mi to ili je to ipak pretežak korak za nas??? Vrijedilo bi pokušati , krenuti od sebe...
Nisam znala hoće li mi „palica“ stići ili ne pa sam pripremila objašnjenje za ime svog bloga.Ponekad imam osjećaj da ljudima oko sebe i nisam toliko važna(koliko su oni meni) osim u trenucima kad me trebaju. Al nema veze. . .Za blog su vezane tri ključne riječi, prva i glavna je M I R . Kad bi samo znali kolika je veličina te riječi od tri slova ! Zapitajte se samo koliko ju puta čujete u toku dana ? ! Kad smo mala djeca imamo mnogo želja,najčešće su to igračke, slikovnice . . . Pored malih željica kod mene se izdizala čežnja za mirom koji nisam imala. Po tisuću puta bih se pitala hoće li u naš život ikad doći mir. Zavidjela sam drugoj djeci na sretnim obiteljima, mirnim noćima...najjednostavnijim stvarima. . . šetnja djece i roditelja...Trebalo je sve to otrpjeti, sve čežnje stisnuti duboko u srce i nadati se . . .I konačno došao je mir i u moj život; sad ga cijenim iznad svega. Zar u životu uvijek mora biti tako; prvo moramo nešto ne imati pa imati da bi znali cijeniti???
Uz mir naravno ide i nemir. . .Dovoljno je da nam netko uputi nekoliko loših riječi, da se netko od naših razboli, kad povrijedimo drage osobe i nemir se uvuće u naše duše...On je jednostavno sastavni dio života.
A otkucaj ; to je naravno otkucaj srca; sve dok živimo čujemo otkucaje svog srca
Ovo je tek trag djetinjstva, sjećanje na dragu osobu koje već dugo nema među nama. Uz dvoje unuka koje su baka i djed othranili, sestra i ja bi cijelo ljeto provodile s njima. Jedva smo dočekale da završi školska godina ; da bacimo torbe, spakujemo se i otputujemo u selo. Iako je život kod kuće bio lagodniji, tamo je sve bilo ljepše, nekako drugačije. . .Mala kućica u velikom seoskom dvorištu prepunom domaćih životinja: pas, mačka,pilići, kokoši, patke, guske sve do svinja, krava i konja. Ali zato je bilo i posla, ma nismo mi marili što ćemo morati i raditi, glavno je bilo da smo tamo. Ujutro bi baka podojila krave, a mi smo u velikim kantama nosili mlijeko u mljekaru , kupili bi usput kruh u seoskoj pekari i vrativši se kući ,ručali bi kako bi se danas reklo ekološki zdravu hranu; ukiseljeno mlijeko ili sir. U vrtu iza kuće bilo je raznog povrća; luk, krumpir,paprika. . .grah.Morali bi s bakom brati grah, raširiti na prostirku i tući po njemu kako bi izašao iz ljuske, jer bi bilo presporo da ga pojedinačno ljuštimo. Zaboravih spomenuti dugačke šljivike. Kad bi sunce najjače peklo , mi bi se zavukli pod šljive , a na tek pokošenoj bodljikavoj travi ležalo bi more šljiva koje smo kupili. Naravno djed nije kupio, on bi nam zdrmao šljive, čekao da mi pokupimo , a on je morao peći rakiju. Nas bi nagradio jednim sladoledom ! Netko će od vas sigurno reći ; ne bih mu ja kupio šljive za jedan sladoled. Navečer bi morali pomesti cijelo dvorište s velikim ručno napravljenim metlama. Bilo je dana kada nas je djed pokupio na stara seljačka kola, on bi upregnuo konje i išli bi na njivu okretati sijeno, onako kako su naše male dječje ruke mogle. Kad bi završili, on bi nam pekao slaninu, a mi bismo se brčkali u maloj riječici. Ubrzo je kola zamjenio traktorom, pa smo bili još ponosniji ; i na njega i na traktor. Gdje god bi išao, molili smo ga da i nas vodi. A bilo je i onih divnih dana kada smo bili najvažnije osobe u školi; naravno jer nikog nije bilo u školi osim nas. Trčali bi po školi i mislili da je cijeli svijet naš. Djed je radio u školi kao domar, i ljeti kada bi škole utihnule on bi imao dosta posla. Mi smo dolazili s njim i pomagali mu čistiti učionice i hodnike. Usput bi crtali i pisali po pločama, igrali se učitelja, pretraživali stare imenike; smijali se ocjenama i čudnim imenima. . Naši glasovi bi odjekivali u praznoj školi. . .Bilo je tu i velikih slavlja; kada se okretalo prase, pekla gužvara i drugi domaći kolači, pila rakija. . . i danas se mnogi sjećaju kako nas je volio sve okupiti oko sebe. Iza njega je ostalo pet kćeri; nažalost niti jedan sin kojeg je toliko želio i četrnaestoro unučadi. . .
„LJUBAV JE OGANJ ŠTO NEVIDLJIV GORI“
LUIS DE CAMES
Jer ljubav je dovoljna ljubavi i ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga , upravlja vašim putom. Ljubav ne čezne ni za čim drugim , do za tim da se sama ispuni. Ali ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje : rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći. Upoznati bol od prevelike nježnosti, biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi; i krvariti s veseljem i radosno probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi; smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću. I onda zaspati s molitvom zaljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama. ( Prorok )
Kako se jedna subota i ne sluteći ništa, može pretvoriti u tužan dan....vikend.
Krenuli smo ujutro u trgovinu, a loša vijest se osjećala posvuda: na ulicama zabrinutih ljudi, pred trgovinom, na ulici...i čudna pitanja. Jesi li čula? Da, to je njegov tata...noćas je nastradao... u prvi tren nisam mogla vjerovati... Pred sobom sam imala sunčan dan.
Kolone djece, prvoškolaca čekale su da ih učitelj pozove da krenu u razred. Na jednom kraju stojim ja sa svojim djetetom, a na drugom stoji čovjek s malim dječakom koji se privija uz njega. Ne pomažu ni blage očeve riječi da će se samo nakratko odvojiti ( dječakova majka je davno umrla ). Jednom prilikom sam pitala čovjeka kad će naša djeca već prestat plakat, zar se samo oni ne mogu odvojiti od nas ? suze su tekle dva tjedna, a zatim su naši plačljivci postali prijatelji...
A danas...tragična smrt dječakova oca... u grlu me nešto steglo, a suze su tekle... uz koga da se sad privija dječak? Može li život biti tužniji? Bože, zašto si to dopustio?
Nižu se pitanja bez odgovora.
Dovoljno je bilo da mi jedna misao proleti glavom i da se uhvatim čestitke i kuverte. Zašto ne bih jednoj dragoj osobi prvi puta čestitala rođendan ? Najjednostavnije bi bilo nazvat ju telefonom ili poslat sms poruku. Ja sam se odlučila za onaj zaboravljeni način čestitanja; kroz pismo. Jer tko još šalje pisma ? I tako čestitka je bila tu samo što napisati, jer ono „sretan rođendan „ su opustjele riječi, a ja sam uvijek za neke citate ili dublje riječi. Čitajuči citate, nešto sam smislila kao „ zakoračaj u sutra s vjerom, nadom i ljubavlju „ U kuvertu sam stavila i malu heklanu torbicu za mobitel. Ubacila sam u poštanski sandučić i čekala da telefon za par dana zazvoni. I naravno, danas je zazvonio, u glasu se osjećala radost i oduševljenje. Slijedio je niz riječi; tako si me iznenadila, tako si me obradovala, toliko sam poklona dobila ,ali tvoj je najbolji jer je neočekivana sitnica. Slušala sam riječi hvale rekavši joj da mi je drago jer sam bar jednu osobu na tren razveselila. Slijedi pitanje . . . koliko nam je potrebno da bi bili sretni?
„ Čudno je kako je malo potrebno da bi bili sretni, a još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje „ Ivo Andrić
Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih ( koliko mogoh )
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga i ja ću te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti.sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene – o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijazda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuće pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Dobriša Cesarić
Pjesnik je iza sebe ostavio neizbrisiv trag. . .
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo. ( Ivo Andrić )
Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi. ( Konfucije )
Koliko su istinite ove dvije tvrdnje ako premotamo film života unazad ?
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
The World of the Back Pearl
kira
aquaria
Prilagodba na tijesnu kožu
bajkoviterijeci
putkasvjetlu
zvijezdanova
detalj
lagana
promatram, razmišljam
jana
izvorbezvode
mirja21
miris dunje
sexykus
suncokretić
rejhana
Anchi
anastazijaa
RoseAndButterfly
random thoughts
sunflower
julijana7
rastavljena žena
S ulica Kabula i malo sire
dordora2