www.mir.blog.hr
subota, 17.02.2007.
Ovo je tek trag djetinjstva, sjećanje na dragu osobu koje već dugo nema među nama. Uz dvoje unuka koje su baka i djed othranili, sestra i ja bi cijelo ljeto provodile s njima. Jedva smo dočekale da završi školska godina ; da bacimo torbe, spakujemo se i otputujemo u selo. Iako je život kod kuće bio lagodniji, tamo je sve bilo ljepše, nekako drugačije. . .Mala kućica u velikom seoskom dvorištu prepunom domaćih životinja: pas, mačka,pilići, kokoši, patke, guske sve do svinja, krava i konja. Ali zato je bilo i posla, ma nismo mi marili što ćemo morati i raditi, glavno je bilo da smo tamo. Ujutro bi baka podojila krave, a mi smo u velikim kantama nosili mlijeko u mljekaru , kupili bi usput kruh u seoskoj pekari i vrativši se kući ,ručali bi kako bi se danas reklo ekološki zdravu hranu; ukiseljeno mlijeko ili sir. U vrtu iza kuće bilo je raznog povrća; luk, krumpir,paprika. . .grah.Morali bi s bakom brati grah, raširiti na prostirku i tući po njemu kako bi izašao iz ljuske, jer bi bilo presporo da ga pojedinačno ljuštimo. Zaboravih spomenuti dugačke šljivike. Kad bi sunce najjače peklo , mi bi se zavukli pod šljive , a na tek pokošenoj bodljikavoj travi ležalo bi more šljiva koje smo kupili. Naravno djed nije kupio, on bi nam zdrmao šljive, čekao da mi pokupimo , a on je morao peći rakiju. Nas bi nagradio jednim sladoledom ! Netko će od vas sigurno reći ; ne bih mu ja kupio šljive za jedan sladoled. Navečer bi morali pomesti cijelo dvorište s velikim ručno napravljenim metlama. Bilo je dana kada nas je djed pokupio na stara seljačka kola, on bi upregnuo konje i išli bi na njivu okretati sijeno, onako kako su naše male dječje ruke mogle. Kad bi završili, on bi nam pekao slaninu, a mi bismo se brčkali u maloj riječici. Ubrzo je kola zamjenio traktorom, pa smo bili još ponosniji ; i na njega i na traktor. Gdje god bi išao, molili smo ga da i nas vodi. A bilo je i onih divnih dana kada smo bili najvažnije osobe u školi; naravno jer nikog nije bilo u školi osim nas. Trčali bi po školi i mislili da je cijeli svijet naš. Djed je radio u školi kao domar, i ljeti kada bi škole utihnule on bi imao dosta posla. Mi smo dolazili s njim i pomagali mu čistiti učionice i hodnike. Usput bi crtali i pisali po pločama, igrali se učitelja, pretraživali stare imenike; smijali se ocjenama i čudnim imenima. . Naši glasovi bi odjekivali u praznoj školi. . .Bilo je tu i velikih slavlja; kada se okretalo prase, pekla gužvara i drugi domaći kolači, pila rakija. . . i danas se mnogi sjećaju kako nas je volio sve okupiti oko sebe. Iza njega je ostalo pet kćeri; nažalost niti jedan sin kojeg je toliko želio i četrnaestoro unučadi. . .
