Objavim li nešto posebno, ne do b(l)og skupo, narcisoidan sam i bezosjećajan gad, jer ima ljudi koji nemaju ni za preživjeti, a ja se bahato razmećem. Objavim li nešto jeftino i obično, idem mnogima na jetra, jer koga briga za moj glupav, bezličan i bezvezan obrok.

Psihijatri navodno vele da je objavljivanje jela na internetu psihički poremećaj. Istina bog, i većinu drugih objava u pravilu smjeste u neke ladice u kojima je onaj koji objavljuje bilo što u najmanju ruku neuravnotežen i neostvaren kao osoba. Da apsurd bude potpun, i oni koji ne objavljuju isto imaju već nekih naznaka strahova, kompleksa, nesigurnosti, neispunjenosti i tko zna već čega kroz što ispadaju loše ili bar falične osobe koje to skrivaju i ne mogu se s time nositi. Za moja oba profila vele da mi treba društvena potvrda i samopromocija, a i to da je to drugima jako iritantno, pače i uznemirujuće. Eto, valjda i je tako. Ja sam munjen, egotripična budaletina i hvalisavi snob, koji se pravi važan, pametuje i filozofira, kao i svi meni slični niš koristi tipovi. Navodno dugoročno ne mogu stvoriti i održati bliske odnose, jer mi nedostaje empatije i emocionalne topline, pa nemam objektivan uvid. Ide se toliko daleko da se povlače paralele s pornografijom i još po nečim puno gorim. Dakle, današnji stručan pristup kaže, kako god i što god napravio, ili pak ne, nije dobro i radi se o već nekom obliku poremećaja. U tom kontekstu nije čudno da se javlja otpor, pa ljudi kažu, fućkajte se svi, ja radim što hoću, a kome to ne paše može lijepo gdje već hoće, pa i u tri krasne. E sad, s moje strane, ne da je sve to frustrirajuće, tj. valjda je, a možda i nije, svejedno, ali da je dosadno, nepotrebno i neučinkovito, to definitivno je.

Zašto sam otvorio ovaj blog prije puno godina?

U jednom trenutku života došao sam u ozbiljne zdravstvene probleme. Ideja je bila, hajde da s ljudima koje muče slične stvari podijelim ono što saznam, napravim i tome slično. A i oni koji nemaju problema, jedu svaki dan, pa što ne razmijeniti iskustva, ideje i prijedloge kako do nečeg boljeg, jednostavnijeg i zdravijeg. To sam preko desetljeća uporno i činio, uz povremena kraća ili duža posustajanja, eto, sve do danas.

Kakav je rezultat?

Uz pokoju časnu i hvale vrijednu iznimku, praktički nikakav, osim neosporno velikog gubitka vremena, energije i dobre volje, dapače, zdravstveno sam lošije nego ikada, a sve kile koje sam u početnom naletu straha tako uspješno skinuo vratile su se. Dodatno, neke stvari koje sam prije i radio koliko-toliko dobro pokvario sam. Tužan sam i nezadovoljan, a bogami i gadno umoran. Toliko sam obroka zeznuo tim svojim fotografiranjem, u smislu da me se čekalo za stolom, pa maltretiranjem žene da važe i mjerka, a ja obračunavao i tako u beskonačnim krugovima. Dosta mi je, jednostavno, umoran sam, baš u ovom sadašnjem trenu, jedinom u kojem živim.

Koja bi razlika bila da sam ono što me zanimalo bilježio u neku internu bilježnicu na svom računalu?

E to ću tek vidjeti, tako mi bog pomogao, a vama hvala, srdačan pozdrav i svako dobro ;)

Ono što pouzdano znam je da nitko ni za kim ne plače, i to djeluje gotovo pa dobro, a da se uklapa u model sveprisutne sebičnosti, oko toga dvojbe nema, baš niti najmanje. Neka ptica rugalica će ponegdje podvaliti, sprdati me, i likovati, ali to je već njihov doseg, svakom iole normalnom nebitan, dapače, vrijedan eventualno prijezira. I tako to, hoću reći, što će biti sutra, pojma nemam, a nisam imao ni prije, što da se radi, nitko nije savršen!

P.S.
Na fotki je sasvim obični rižoto od brokule i ribanog tvrdog sira, ako ikoga zanima :)))




Kako bi neki dragi ljudi rekli, obzirom da nemam stvarni život,
do daljnjega, zadržat ću ovaj virtualni pod dav gindo ;)