MiniMaxine

Ova sličica je stara i već ste je vidjeli, ali jučer nije bilo vremena za škljocanje digitalcem, ne kod mene.

Sve ruke bile su zauzete spašavanjem onoga što se spasiti dalo.

Nevera s Kvarnera.

U punom jeku, u svoj svojoj crnoj histeriji, jučer se obrušila na nas i iščupala nam sunce iz misli.

Letjele su ležaljke i suncobrani po terasama i plažama, borovi i čempresi savijali su se do gromovima i pljuskom izmučenog tla, letjeli su pitari sa cvijećem, i ručnici za plažu zajedno sa šarenim kvačicama i konopima. Nestajale su sandoline, barčice, pucali su konopi, popuštala sidra.

Kvarner se pretvorio u uzavreli kotao pobješnjelog mora, škure bure, munja i razbijenih komadića ljeta.

Podivljala, bijesna, grčevita nevera pretvorila se u izgladnjeli pakao.

U njenim raljama nestao je jedan ljudski život, za neke se još uvijek ne zna.
Lokalni radio jutros je spominjao devet nestalih.
Sve službe su na nogama još od jučer, ljudi hrabrog srca još uvijek su na terenu i neumorno tragaju i dalje.

Nemoćni smo pred silama prirode, možemo samo pokušati ublažiti posljedice te slijepe silovitosti.

No, muči me nešto drugo.

Sve ovo mogli ste vidjeti kao udarnu vijest sinoć u 18.30 na RTL-u.

Neveru s Kvarnera Dnevnik Nove TV u 19.15 prikazao je još detaljnije.
Vidjelo se divljanje mora ispod Krčkog mosta, vidjeli su se ljudi koji prkose prirodi i ne odustaju ni kad je jedan život već nepovratno izgubljen, ustrajni u pokušajima da spase što se spasiti da.

Priznajem, na Dnevnik 1. programa HTV-a zakasnila sam minutu-dvije jer sam crne vijesti pratila i na lokalnim stanicama. Očekivala sam, naravno, dugi prilog na samom početku Dnevnika, jer u Rijeci već godinama postoji HTV-ov studio i ekipa koja zna svoj posao i uvijek ga profesionalno odradi.

Gledam, dakle, dalje Dnevnik - ni riječi, ni slike s Kvarnera.
Mislim si - dobro, valjda sam propustila sam početak, idem provjeriti.
Okrenem teletekst sa sadržajem Dnevnika - nema. Da bi riječ rekli.

Na HTV-u bonaca.

Doduše, ne svugdje.

Vidjeli smo divljanje vatrene stihije koja hara već danima našom obalom, vjetar koji samo pogoršava ionako teško stanje i otvara nova požarišta, kanadere koji pokušavaju obuzdati proždrljivi oganj i ljude koji se svim snagama bore braneći i svoje i tuđe maslinike, vinograde, djedovinu... Strašne prizore požarišta, dugoročne i teško nadoknadive štete, bez ikakve sumnje, ali ipak, IPAK, i srećom, bez ljudskih žrtava.

I tih je minuta malo, premalo da bi do ljudske svijesti i savjesti doprlo što si to ni slučajno, a kamo li namjerno, čovjek u svojoj nemarnoj bahatosti ne bi smio dozvoliti ako se želi čovjekom zvati.

No, daljnja minutaža Dnevnika posvećena je zaista velevažnim zbivanjima i neprocjenjivim informacijama o sezoni kiselih krastavaca.

Vidjeli smo još jednu trakavicu iz beskonačnog niza domaćih trakavica s glavnim likovima iz podzemlja, prizemlja i ostalih dijelova ove lijepe naše ljuljajuće zgrade, u kojoj pričuvu uredno i skupo plaćaju samo stanari sitnog zuba.

Detaljno smo informirani i o teškom stanju Bushovog kipućeg prišta na guzici, napokon čistom zraku nad Slovenijom gdje uskoro stupa na snagu opća zabrana pušenja na javnim mjestima (naravno, ne i zabrana proizvodnje cigareta, kao ni nigdje u svijetu), o genijalnom i senzacionalnom kiosku za pušače postavljenom u jednom tamošnjem ministarstvu za 6 tisuća eura, i općenito, o kroničnoj dijareji i ostalim probavnim smetnjama naše prekrasne, jedine, sudbinom nam dodijeljene, ali i pomalo lost-in-space plavuše, naše Miss Universe, Majčice Zemlje.

Prilog o neveri s Kvarnera nisam dočekala, kao ni kraj Dnevnika. Stavila sam slušalice i pustila si muziku; David Bowie, Space Oddity. To me smiruje.

Ispravite me slobodno ako griješim, možda ste vi vidjeli neveru s Kvarnera među udarnim vijestima u jučerašnjem HTV-ovom Dnevniku u 19.30.

Mi iz ove županije već smo navikli da nas nema među važnim vijestima.

Naš zagađeni zrak, nepostojeća zaobilaznica, LNG-terminali i poluautocesta smrti Rijeka-Zagreb očito su samo nama važni.

Dobro jutro, Hrvatska, i mi smo tvoji građani!
Branili smo te u ratu, plaćamo ti poreze u miru, sjeti nas se ponekad.

Dobro jutro, HTV!
Plaćamo ti pretplatu kao i ostatak Hrvatske, baci pokoji milostivi pogled tog hladnog, elektronskog, dalekovidnog oka i na nas.
Da vrijedi ona "Koliko para, toliko muzike" slušali bi pjesme iz svih krajeva lijepe naše.

No, što je - tu je.

FORZA FIUME, hrabrimo naš grad mi koji ga volimo, bez obzira odakle smo došli živjeti na ovu tvrdu primorsku grotu.

Najdraža Rijeko, još te ni jedna bura nije otpuhala, ni neće.

Postoji škura bura, kao što je ova sinoćnja, zloćudna.

No, postoji i ona druga bura, ona koja razvedrava nebo i pretvara ga u blistavo plavetnilo bez oblaka.
Ona koja pročišćava zrak, odnosi smog i smrad i donosi željno iščekivano osvježenje.

Nadam se da će uskoro zapuhati jedna takva i raščistiti smog nad cijelom Lijepom našom.

Nadam se, jer ja sam najveselija pesimistica na svijetu.

Do tada, eto rodnom gradu malo muzike po izboru vaše DJ MM!

Get this widget | Share | Track details

Get this widget | Share | Track details

Kenguur ide na ljetovanje .

Spakirao kofere, popravio kočnice, ištekao frižider i razdijelio meso .

Stavio tužnu pjesmu o zeki i potočiću na blog, što je dodatno otežalo stvar.
Najtužniju pjesmu na svijetu.

Ne treba mu ni blog, ni chat, ostavlja nas same .

Na milost i nemilost bespućima neta .
Na milost i nemilost raznoraznim nepoznatim kuharima, roštiljdžijama i buregdžijama .
Receptima za višnjevače bez navedenih točnih mjera .
I ono najgore od svega - ostavlja nas bez ispijanja kavice s njim .

Kava kod Kengija nije istog okusa kad gazda nije za šankom.

Bili smo Kengijevo jato.

Sad Kengi ide.

Smije se, uzima sunčane naočale sa stola, zatvara balkonska vrata, nehajno odmahuje rukom...

...zabacuje nestašni čuperak s čela...

...čuperak.......

...i odlazi .

Kengi, od mene imaš pjesmu za put.
Cijelu večer prekopavala sam po starim pločama, našla sam napokon to Jato, otpuhnula prašinu s omota, stavila gramofon u pogon i eto, tu je.

Ja na chat više ne idem .

Nema gazde, nema chata, u koroti sam .
Vidite li neku MiniMaxine ili MM tamo, to zaista nisam ja .
Vraćam se kad se vrati i gazda .

Kengi, lijepo se zabavi, odmori, okupaj, najedi ćevapa i svih mogućih čuda, popij koju višnjevaču i dođi nam brzo!

Pusa za sretan put ,

XXX

Mada su neki od vas već vidjeli ovaj film, nije zgorega podsjetiti se na prave razloge zbog čega posjećujete ovaj blog i zašto ga ja, kao takvog, uopće uzgajam.

Brodovi su na partenci.

Sirene tule, dricavaju se skale.

Konopi su molani.

Putovanje počinje.

Putnicima i posadi brodova želim dobro more i sretan povratak u matičnu luku!



I meni isto !!!

Sad će oni pristojni svi zgroženi pobjeći glavom bez obzira
i pustiti nas ostale u veselju .

Hvala bogu na blogu!

Za Zittu, vilinsku jahačicu

koja i kad piše bijelo

piše u svim bojama...

Get this widget | Share | Track details

Jede mi se nešto slatko.

Na primjer, ova pita od čokolade, lješnjaka i grožđica.

Kad mi dignu živac, padne mi šećer.

Idem samo skoknuti do frižidera, možda je ostao još koji komad.

Nije.

Pff...

Dobro vam jutro, dobri ljudi !

Eto, zasjalo je sunce na prozorčiću !!!

Samo za vas izvukla sam iz mračnog depoa jedne galerije ova vrata od Fiata 128 sport 3p, zajedno sa rascvjetanim auspuhom nepoznatog porijekla .

Hvala svima koji su ispaljivanjem protugradnih raketa sunčanih riječi i šarenih zvjezdica rastjerali one jučerašnje oblačine...

...jutros ni tračka od oblačka na nebu.......

Moje je nebo oblačno.

Ne pitajte ni kako ni zašto, znate i sami da na nebeske stvari nemamo utjecaja.

Možemo samo pognuti glavu dok ne prođu.

Uzimam knjige u ruke i sklanjam se pred neverom u Gutenbergovu galaksiju.
Ova naša mi je nepodnošljivo tijesna.

Na jelovniku za danas:

- Umberto Eco: "Tajanstveni plamen kraljice Loane"
- 100 najljepših svjetskih bajki ( uredio A. Šoljan, "Stvarnost", 1969.)

Možda vam ispričam jednu vrlo poučnu američku bajku malo kasnije.
Možda i ne.
Ne ovisi samo o meni.

Dok se opet ne dokopam MAX Adsl-a

pozdrav iz moje oblačne bajke,

Lipa moja ekipica, napokon evo i posta koji se vidi!!!

Zadnja dva su vidjeli samo oni rijetki koje je mučila nesanica .
Hvala svima koji ste došli na moje ponoćne premijere......dođite mi opet...

No, blogerski susreti treće vrste su ipak nešto drugo. Nešto posebno i osobno.

Meni je susret sa Zittom bio prvi blog-susret.

Doduše, već odavno ne smatram Zittu samo blog-prijateljicom. Da, upoznale smo se tu, ali istina je da ove žice koje svih nas spajaju nisu jedine. Ima tu još nešto, kako pjesma kaže -neka tanka nit- kroz koju struji struja druge vrste. Neke ljude jednostavno zavolim kao da su mi tu. Takva sam, čisti emotivac, mada se na prvi pogled ne bi reklo.

Dakle, ima ta neka nit, nevidljiva, neopipljiva. Otkrivamo i sebe i druge kroz nju, ponekad možda i više nego što mislimo. I više nego što želimo.

Zitta me uvijek začara svojim pričama.
Moja Rijeka sada je i njena, njena rijeka bila je nekad davno i moja.
Teleportira me na neka mjesta gdje sam bila...ili nisam...ili želim ići, a ne znam sama doći...
Ne smijem više o tome... ne dam vam taj dio našeg svijeta...

Nije vam se previše štucalo, je li tako?

O čemu se sve pričalo -hihihi- da bih riječ rekla! Poslijepodne je prohujilo, riječi su preskakivale riječi, kava se popila (Z., idući put idemo negdje na pravu kavu, LOL), bambusa je bilo, ali samo po jedan svakoj (a ne sedam, kao što se priča po blogu!!!) nismo stigle ni do Fadile na ćevape...
Kengi, čekale smo te neko vrijeme s predjelom, ali tvoje mjesto za stolom ostalo je prazno...



Tonka se, naravno, nije ni pokazala! Zavukla se u ružmarin i zaspala. Vrlo je plaha i sramežljiva kad netko dođe, pomislili bi da je duša od mačke!! A nije baš neko cvijeće otkako je zatoplilo, ne ulazi u kuću dok ne ogladni... no, po poklon je, naravno, došla... kasnije .

Majstorice, vjerujem da je i Mali veselo skakutao kad je dobio keksiće!
Ovu sam jedva nagovorila na poziranje...



I tako.
Prošlo je prebrzo, i došlo je vrijeme za mah-mahanje.
Mah-mahalo si je više blogera, hihihi...ni mi nismo posve sigurni koliko ...

Obećala sam Zitti recept za moju šarenu salatu od riže, pa kako nismo htjele gubiti vrijeme na razmjenu prozaičnih informacija, eto recepta na blogu, svima na raspolaganju.

Šarena riža a' la MM odlična je uz hladna predjela (pršut, sir), odojka & sva moguća pečenja umjesto dosadne francuske, uz pohance ili roštilj, a i sama uz dodatak pršuta ili tune.. Ima samo jedan problem -nabavku osnovnog sastojka ! Bez njega ni ne pokušavajte -nađite negdje condiriso ili condipasta povrće u ulju, made in Italy. Ja idem u nabavku u Trst, ali znalo ga se naći po delikatesama ili nekim većim marketima.



Šarena riža a' la MM:

-1/2 kg dan ranije skuhane divlje & pitome "Uncle Ben's" riže
-1 velika crvena paprika propržena na maslinovom ulju
-1 velika kapula, također propržena
-1 velika konzerva kukuruza
-20 dkg maslina, zelenih i crnih, narezanih na kolutiće
-20 dkg sira narezanog na kockice
-2 dcl kiselog vrhnja
-1 staklenka tog nesretnog condirisa/condipaste od 285 ili tako nekako grama("Pepperlizia", "Sacla", "Berni", kojeg nađete)
-po želji dodajte i kockice pršuta, šunke ili tune; ako vam je ovo samo prilog, ne morate... ali možete... ma samo vi sve ovo dobro promiješajte, dosolite, popaprite i ajmo !!!

I eto, stigli smo do kraja ovog blogersko-susretskog posta.

No, to nikako ne znači i kraj blogerskih susreta.

Jer, jesen stiže, dunjo moja!

A gdje je jesen ljepša neg' u zlatnoj Slavoniji......

Baš si nešto mislim - dugo nisam doživjela jesen kako treba.
Ni vidjela Kopački rit...nikada. Ni Vukovar, dugo...predugo.
A trebala bih, svakako. I do Iloka i do Vinkovaca. Ima nekih dragih tamo koje dugo nisam vidjela.

Tko zna što bi sve trebalo razgledati, nema mi druge nego put pod noge.

To bar znam......
To mi najbolje leži......

Uhhhhhhhhhhh...

Na slici je Mario.

On je bio jedan stvarno dobar i vrijedan macan. Bodrio nas je dok smo gradili kuću i prošao sa nama sve faze gradnje. Najsretniji je bio kad se krenulo sređivati kupaonicu - mužić obzidava kadu, a Marietto mu sjedi na ramenu... Moji kućni majstori .
Bio je i meka srca, prihvatio je četiri minimalna mačića i odgojio ih sam kad je vjetropirasta mama digla sidro i preselila se k susjedima. Marietta više nema, ali njegova pokćerka i dan-danas caruje kod mojih, živa, zdrava i debela sedmogodišnja matrona.

No, slika vam je tu iz sasvim drugih razloga. Želim vam dočarati bjelinu, a bez veze mi je ponovo zalijepiti onaj Gorski Kotar pod ledom ili Tonkinog bijelog miša.

Imam ja svoje bijele miševe danas, ne brinite .

Što se smijete, jesam li trebala pustiti kolu da ishlapi ili crno vino da se ukiseli?!
Vi bi to napravili?!

Ja ne.
Ja sam napravila bambus .
Više puta .
Zato sam jutros radila više puta, crno vino piše crnim.

O tome što radim pod bambusima pogledajte u slijedećem postu, obećavam vam nezaboravan doživljaj i exsškluzživnu premijeru bećarske pjesme posvećene svim pijancima koje konobari metu van iz birtije oko 7 ujutro .

Hajdemo mi napokon o toj bijeloj boji, danas sam izgleda sklona digresijama.

Moj problem je bijela boja. Ne nosi mi se, piše mi se.
Svi oni koji su pokušavali komunicirati sa mnom jako dobro znaju o čemu pričam.
Naime, posljednjih dana sve tipkam "bijelo na bijelo".
Mailove, komentare, chat-ćakule, a što je najgore od svega - i ljubavna pisma .

Ovo zadnje ne mogu prežaliti .

Eto razloga za još jedan bambus .

Ja sam izgubljen slučaj.

Dobro došli u moju kuhinju!

Pored ovih primorskih poneštrica svako jutro pijem kavu.

Sad vam je malo jasnije zašto sam kronično vesela......

Sutra ću biti još veselija !!!

Naime, kuham svoju prvu blogersku kavicu !

Možete me sjeći i peći - neću vam reći ni riječi!!!

Ako vam se bude štucalo...
......
...popijte si čašu vode 'ladne...

...ili svratite i vi ...

Srce je lovac
i lovi u mraku.
Ljubav je ptica
visoko u zraku.

Srce je lovac
i to ga veseli,
ni zlato ni novac
ono ne želi

hoće tu pticu
baš hoće, i zato
napinje pušku
i puca u jato.

Dok perje leti
ptica se smije;
nju, koju lovi
pogodio nije.

Srce je lovac
i ne žali žrtve.
Odlazi dalje
i ne broji mrtve.

Opali metak
i ne pamti lica...
Srce je lovac
ljubav je ptica.

Eh, lipi moji, sparina je definitivno popustila.

Kako bi doskočili nevolji, a i počinuli od teških tema iz prošlog posta, idemo na zagrijavanje.
Neka vas ne zbune božićni ukrasi na bocama, ovo su bili samo prigodni pokloni za smrznute prijatelje.

I medica i maslinovo ulje griju iznutra (o ostalim načinima zagrijavanja drugom prilikom ).

Medicu radim sama, od vinodolskog domaćeg meda i rakije, a ulje je od maminih bodulskih maslina, rađeno u puntarskoj uljari blizu koje su masline i rasle.

He, he, koja sam ja reklama za Primorsko-goransku županiju...

Ako nekoga zanima recept za medicu, vičite .

(...ionako još nisam pisala apdejt, he, he, tko zna zašto...)

Nemojte mi se previše zagrijati , ljeto nam se vraća već sutra ili prekosutra, a onda ćemo opet jokati kako nam je vruće i grozno i strašno itd.

A ča bi drugo delali ,






UPDATE, NAPOKON...

Uhhhh, nakon dana i noći provedenih na Kengijevom chatu, nije čudno što nisam našla originalni recept za medicu
Ali mogu ja to i ovako, napamet

Ovo nije prava, pečena rakija od meda, nju potražite ovdje.

Moja medica je od lozovače, ako želite onu od šljivovice, piše vam ovdje.

Za ovu moju medicu nabavite:

-1 litru lozovače
-30 do 35 dekagrama meda
-par čistih, praznih boca & čepova
-kuhaču
-lonac
-tri tjedna dobrih živaca i strpljenja .

Dakle, lozu u lonac, dodajte med, kuhaču u ruke i miješajte .
I još miješajte .
Zapalite si cigaru, pustite muziku i miješajte i dalje .
Dok se sav, ali savsavsav med ne rastopi .
Ne zagrijavajte ni ne podgrijavajte NIŠTA ako bloga znate , meni se zbog brzopletosti & grijanja tri litre loze i kilo meda ukiselilo i o'šlo u kanalizacijski sustav .
Ka ste odmiješali svoje, pažljivo pretočite rastopinu u čiste boce, začepite i u 'ladovinu i vi i boce .
Nakon osam dana još pažljivije pretočite u druge čiste boce, a sav talog bacite.
Opet i vi i boce na pauzu, petnaest dana .
Tada bi medica trebala biti spremna za degustaciju, ali ako vam je ostalo još nešto taloga koji vam se baš ne sviđa, ponovite pretakanje i pričekajte još osam dana.
Onda si, napokon, popijte nešto !
Zaslužili ste !!

Ili kupite gotovu medicu...

......

...i uživajte!!!

Nedjelja je, proteinski dan gospodnji.

Kao prava supruga i domaćica skuhala sam lonac domaće goveđe juhice, a od mesa napravila izvrsnu hladnu salatu, idealnu za ovaj vrući ljetni dan.
Stalno pričamo o hrani i receptima, pa vam za danas nudim jedan prokušan, iz moje vlastite kuhinje.
Neće se svima svidjeti, ali gušti su gušti, blože moj !

Krava s kuhinjskog podloška gleda pomalo rezignirano, ali ona je pitoma, domaća, neluda Šarulja.
No, današnje krave ponekad nešto spopadne, uzvrpolje se i zapjene. Proglasi se i dijagnoza - kravlje ludilo.
Znate da sam sklona kojekakvim BAKTERIJAMA, pa se u mojoj kuhinji uvijek nađe mjesta za takvu kravu. Ili više njih.

RECEPT:

KAKO POSTATI KRAVA?

Krava je svaka žena koja svoj lik+djelo+dušu+tijelo pokuša održati zbrojene.
Kravetina.

Obično joj kažu "Kravo, nisu ti sve koze na broju!!!"
Obično joj to kažu papci koji se iz principa vlastite kože odlično razumiju u papkarstvo.
Ti i takvi - tutanj s ovog bloga, tako vam boga. Jer je krava blago rogato, a s rogatim se ne valja bosti.

Za postati krava po mom receptu trebaju vam tri ključne stvari.
Da ponovim naslov, jer naslovi postova većini ljudi promaknu i prođu nezapaženo & lišo bez punta, pa stvar ne zaživi u narodu kako je naumljeno.

Te tri ključne stvari - ja ih volim:


1. KLJUČEVI DOMA MOG

-moja kućica, moja slobodica. Eto. kratko i jasno. S naglaskom na MOJA.
Ne bu onda mene nitko v mojoj kuruzi.
Ne bu onda suza do koljena ako me, u nekoj eventualnoj budućnosti kad bude sisa do koljena, netko zamijeni za tri komada od dvadeset godina.
Uvijek postoji opcija da ja njega zamijenim za tri od dvadeset (u vremenskim, a ne dužinskim mjernim jedinicama, sram vas bilo), makar vršili samo funkciju podstanara vičnih cijepanju klada na dimenzije kamina. A ja ću ih mudrim okom nadzirati kako se, onako goli do pasa i mišićavi, znoje i sekiraju drvca. Mene neće nitko i ništa sekirati. Cijevčit ću lijepo višnjevaču s dvije kockice leda na slamčicu u 'ladovini slamnatog Pevecovog suncobera sa slamnatim šeširićem na glavi i njegovati suhu slamicu u senilnoj sijedoj glavici. Jer sam o ključnim stvarima mislila na vrijeme, dok se još naveliko zelenjela mlada trava doma mog.


2.KLJUČEVI PRIJEVOZA MOG

-ne nužno i automobila. Ponekad juha koju predugo kuham toliko zagusti da iz lonca ispadne tipa Podravkine kocke lončeve veličine i konzistencije. Odvoz takvog materijala moguć je samo kamionom/avionom/supertankerom ili šototajerom, dakle ključevi svake fele koji mogu djelovati u smjeru "daleko im lijepa kuća" uvijek mi se moraju naći pri ruci. Kad zagusti, ne biram sredstva, pa ni prijevozna. Vozilo mora obavezno biti u mom vlasništvu, kombinacije na lizing, pušing ili na "majke mi" nisu opcija. Mada sam samo kućanica/sponzoruša nisam to oduvijek bila, niti namjeravam to zauvijek ostati, što od srca želim svim ženama ove muške planete ženskog imena.

3.KLJUČEVI RAŠTELA MOG (dvorišnih vrata ili otvor-ženo-kapije ili stan'-budalo-ča-ti-je)

-ključevi obični, daljinski ili čak samo ona poluga za zamandalit vrata, nije važno. Ključno je da taj ključ sve one s vanjske strane i nastavi držati tamo, a sve one s unutarnje strane održi koliko-toliko na okupu. Kod mene služi kao šengensko-šeički prijelaz, dakle....pazi, grize. Nije obavezan pretres i skidanje do gola pri prelaženju granice šeikata, osim ako niste zaista prešli sve granice. Onda zipa, Zappa i šejk-šejk šeik!!!
Moja njivica - moja državica. A ja državnica novog kova. Za vizu -molim, obratiti se na mejl, mobitel ili 'tice letilice, inače -moja adresa vedra nebesa, a kućni broj stani pa stoj. To nas je učilo još u vrtiću, ljudi moji, zar se i u vrtiću može ponavljati godina?!

Zar su svi ovi pokućarski prodavači vrtićki ponavljači?

Zar komunalni trudbenici nisu nikada čitali niti slikovnice, pa ih nacrtani pas ne asocira ni na što?
Zar djelatnici T-coma imaju visinke pripreme kao sportaši? Nalazila sam ih svako malo na mom terenu, zgrčene i prestravljene, navrh od države protupravno podignutih i nekad njenih, a sad valjda T-comovih privatnih stupova s moje, privatne strane ograde. Vikali bi, brižnići brižni: "Gospoja! Gospojaaaaaaa! Vaš pas grizeeeeee!!!" Eh, da, malo preglasno i predugo za gospojin ukus, pa bi im gospoja blagonaklono omogućila da siđu. Nakon nekog vremena, ne odmah, naravno. Gospoja bi proizvoljno odredila prijelazni rok i kaznene bodove. I puštala ih da otklepeću nanulama obično dvaput godišnje, oko Vele i Male Gospoje . Kad prostim okom i bihejviorističkim pristupom nauče čemu služi zvonce und parlafon na ulazu. A pametnome i veliki, crni ovčar dosta.

To su moje tri ključne stvari. Nije teško, nije davinčijevski kodirano. Sve svakom jasno kao dan.

Osvrnula bih se i na nemušte pokušaje nekih da mi nametnu ključeve i lokote kojekuda po tijelu, od mozga i usta prema južnijim predjelima, ali pirsinge podnosim jedino na ušima i jedino u svezi i glede običnog para naušnica. Dakle, mogu mi bušiti uši koliko hoće, za ostalo ne odgovaram. Ja se sa mnom ne bi zajebavala. Eto, počela sam i psovati, a to ni dobro i ni lipo i neću više, ČPR.

Naravno, postoji bezbroj ključnih momenata u životu, gdje bi skrolali kad bi ih ovdje sve nabrojila, ali ovo je moj Top 3 za 5 vrlo konkretnih i vrlo ključnih elemenata za miran san.

Što vi mislite o tome? Uvijek tražim i drugo i treće i koje god je moguće mišljenje, mada je ova moja dijagnoza odavno postavljena.

Doktore, što mi je?

Ima li lijeka i je li testiran na probnom uzorku ljudskog tipa (životinjice mi ne dirajte ako vam je život mio i drag !!!)?

Ima li života PRIJE smrti?

Dakle, ekipica - naprijed !!!


Koje su vaše ključne stvari?

LIRSKA BLOG-MELODRAMA U TRI ČINA (plus bonus čin kao začin)

Čin prvi

Oznaka tempa: maestrozo

Vidjeli ste i čuli.

Maestro je dao mot: AMEN!!!

Maestro Marek.

MM.

I tajna agentica istih inicijala, hm.

Tajni agenti MI2.

Malo previše slučajnosti za ovako kratak post.

Čin drugi

Oznaka tempa: šuljando

Pogon: umjesto bučnih i prenapadnih crvenih štiklica, koriste se bešumne šuljandocrvene tenisice. Kasnije: pogon na sve četiri.

Glavna oprema: nit' velikog crnog šešira, nit' velikih crnih naočala.
Na glavi samo sedam malih kučića sa tri zuba, terijeri. Drže zubićima šiške da iste ne padaju u oči, jer tajni agenti moraju imati oči na laštik. Čupaju kosu iz korijena i vade mozak. Prosječnom prolazniku izgledaju kao obične kopčice za kosu.

Pomoćna oprema: bespomoćna. Supertajni agent Superfizikhik jedva se izvukao iz bureta rakijetine i nije se dao na šljivu, nego da će on rađe snimat' iz zraka jer da je vodostaj Drave kod Poreča drastično porastao:





Eto.

Pa vi vidite s kim ja navigajen.

Zato vam je filmić takav kakav je, a top-šekret sličice stavljene u x-fajls.
Ne kužim se u kompjutere i ne znam di su ti fajlsi, pa vi, pliz, ako ikako možete sami potražite, imate ih sigurno negdje u svom kompjuteru.

Čin treći

Oznaka tempa: rubato, ma non troppo

Mission: Impossible!!!

I amen, to vam je to. Sve ostalo je međudržavna tajna erste klase.


Čin-čin začin

Oznaka tempa: rallentando ma non troppo, oliti MM di se gasiš?!

Umorna sam, jako sam vam umorna.

Umorna od te svakodnevne klasike.
Umorna od ozbiljnih tonova i nota.
Ja sam ozbiljno neozbiljna osoba.
I ozbiljno umorna od posvemašnje ozbiljnosti.

Došli su mi gušti na "Gušte".

I na tamburaše koji mi oko stola sviraju "Garavušu" dok me ne uvjere da nisam plavuša.
Pa makar me ol najt uvjeravali.
Pa makar mi zaustavljali i Dunav i skazaljke stare, ako ne budem mogla sama ništa zaustaviti.
Uz bocu mineralne, jer sve žešće od toga je uzaludan trud, svirači. Od cuge zaspim k'o cok. A i glava je kakva je, sama po sebi. I IQ i sve ostalo pet, hvala na pitanju.

Pa tako do jutra.

Pa makar glanc nova, jučer postavljena automatska dvorišna vrata cijelom susjedstvu davala glasne i jasne zvučno-svjetlosne signale u koju to uru poštena žena dolazi doma.

Otvor' ženo kapiju, ha, ha . S daljinskim.

Pffffffffffffff........ .

Mo'š mislit .

Oznaka dinamike: pijanisissimo simo-tamo

Kao što je noćas nas nekoliko najžilavijih bećarilo po Blogu .
Hihihi, cure, kissssss, pozzzzz...baš je bilo dobro!!
I još ćemo, itekako!!!




(psst, Čiovka moja, ovo je samo za tvoje oči, jer ako drugi vide - mast će mi izvadit: nisam uspjela ubaciti sličice i film u word! I jopet ja idem uživo, k'o Eurosong!! Slova su još nekako i ušla, ali ča će nam samo slova, Nova tv će ionako naplatit onih pedeset kunića svakome. Mučila sam se k'o pas, podočnjaci su mi do koljena...LLOLL, k'o svakom pravom tajnom agentu!
Nema veze, ne odustajem, učim dok ne naučim!!
Pusa i hvala ti, jer s tobon uvik znan di ima dobre spize, dobrih sličica i dobrog društva!!! )

( Psssssssst!

Maj nejm iz Bond, MiniBond.

Ovo je samo za vaše oči, pa pišem u zagradama, boldanim zagradama.

Iskusni blogeri kažu da se onda niš ne vidi.

Neprijatelj ostaje kratkih rukava.

Ovo na slici je konspirativna majica, isto kratkih rukava, koja važi kao zagrada.

Večeras kreće akcija "Maestro 2".

Sve ostale akcije stornirane su do daljnjeg.

Avijacija čeka u pripravnosti.

Ostajemo u kontaktu, ne brinite.

Tajni agent Fizijatar čuči na šljivi dobro sakriven međ' grančicama s mobitelom na gotovs, on je moj čovjek za vezu.

Čujemo se!

Ekipa, pamet u glavu!!!

Sad ću zatvorit zagradu, boldanu zagradu.

Pssssssssssssst!!!



)

Eh, da.

Već i vrapci na grani pjevaju o tome gdje sam jučer bila i što sam radila. Naročito oni. Imali su zaista nekoliko debelih razloga da urlaju "ŽIV! ŽIV!" u brišućem letu dok im se nakostriješeno paperje na mudanticama trese od strave i užasa .

O pjevanju ćemo malo kasnije . Ne želim propjevati odmah na početku jer ovo je jedna krajnje ozbiljna situacija koja zahtijeva jedan krajnje ozbiljan pristup .

Prava drama/melodrama u tri čina.

Vozeći se prema Grobničkom polju, spazih iznad nas avion svog života.
Istog trena rekoh: "MOJ JE!!! Mužiću (da......dobro ste pročitali......mužiću) moj je! MORA biti moj! Neću sva blaga ovog svijeta, neću sve zvijezde s neba, skini mi NJEGA!!!"

Prizor je bio divan.
Po nebeski plavom nebu letjela je propela.
Pa ništa.
Pa krila.
Pa jope' ništa.
Pa nešto kao čovik-a-ne-tica.
Pa duuuuugo, duuuuuuuuuuuuugo ništa.
Pa rep na kraju balade.
Svud oko njega svod nebeski, tj. pod milim bogom ništa. Ništa opipljivo.

Pa-pa, pamet . Moja, naravno. Zaljubih se na mah. Na prvi mah-mah krilcima.

Nije bilo druge, mužić opleo po gasu. S autoputa uletjesmo u okruženje automotodroma/aviopiste/go-cart piste u gustom oblaku prašine i smradnom dimu spaljenih kočnica. Prije nas po Grobničkom polju tako nekako prašio je i njemački filmski Winnetou, prašili su i otprašili legendarni Turci, pa kud svi ti nesretni Turci... tud i vojska od 500 milijuna milijardi ljudi koji na temperaturi prosječne wok-tave svi istovremeno traže svoje mjesto pod suncem & repovima aviona. Umjesto da uživaju na plaži međ' Česima.

Još se kotači nisu ni prestali vrtjeti, još se ni ručna nije pravo digla, a žarkocrvena štikla vaše MM zarila se va trdu gromišku zemju... i oštrozube grotice... i suhu, svirepu travuljinu... i nemilosrdne čičke... i sitnostaklene & bogznakakvejoš ostatke noćnih terevenki, jer ovdje vam je, znate, khm, ovaaaaj, vrlo razvijen noćni život... kako bih vam rekla... mmhmm... tu vam je po noći, ono, znate... je... jeee..... jeeeeeee... oh, jeeeeeeeee... (ovo samo vi vidite jer je u zagradama, pssssst - tu se po škurini navodno pol županije 'vata po autima, a po danu projdu malo dalje po putićih va umejki/grmićke, nemojte nikome reći, hihihi...a kažu da ima i onih ćirila koji ćire kroz zamagljena stakla, brižni...ča ja znan, tako govore, ne držite me za riječ) ...bodrom. Je. Sto posto.

Naoružana od glave do pete velikim slamnatim antigravitacijskim klobukom, neprobojnim naočalama australskih lučkih varilaca s antiUVB, antiUVA i antiDUVA zaštitom, crnom majicom-mrežom-zaštitnicom za 'vatanje s trapeza opalih cirkuskih akrobata, torbom veličine zlu-ne-trebalo-ako-ne-dijele-padobrane, digitalcem, plavom vrećicom od 3 litre za povraćanje, bocom na kojoj piše "Bistra" (aha, bistra k'o George Bush), hlačama trikvartačama na tri špaga za svaki slučaj, te rečenim žareće rdeče štiklama, odlučnim korakom krenuh u misiju.

Već iz daljine spazih NJEGA.



Nisam mogla vjerovati svojim očima te krenuh bliže...



...fakat je on, ljudi moji, to je ON, moj avion. I odoka, i ovako s boka...



...a bome i frontalno - zaveo me totalno!!!

Ma tko se to mota oko mog pilota?!



Eto lika zloslutnika, skače oko mog pilota:
"Ako ti je do života
man' se ove lude žene
pali motor, slušaj mene
htjela bi kraj tebe sjesti
a košaru ne zna splesti..."

Košaru??? WTF???



Košaru!!! O, Blože moj, KOŠARU!!!

Ča je njemu, ča je skroz munjen?!

Ja bih, kao, trebala sjesti u tu njegovu košaru?!
To je, dakle, to leteće gnijezdo iz mojih snova?!

O, MiniMaxine...Snjegulj'ce, Snjegulj'ce, probud' se!

A ti, Grunf, 'ajmo, tutanj, pali pilu...



...i vozi!!!

Mene ne'š vozit, majci. Nisu me vozali ni jači od tebe.

Oni s Pevecovim bušilicama, motornim pilama i skuterima.

Biž' ća mali, dok ti nisam sva jaja va košari porazbijala!

I on, ne bilo mu teško, brmmm, brmmmmmm...



...i odeeeeee...

Ideš, Miki.

A idem i ja, nad zbunjenom mi glavom ostade samo jedan veliki upitnik...



...zašto, oh, zašto se baš ja uvijek zaljubim u krivoga?!

Ima li još pravih aviona negdje na nebu?

Ima li pilota u avionu?

Ima li taj pilot autopilota za svaki slučaj?

Nastavak u slijedećem broju, uz stari pilotski pozdrav:

ČISTA VAM PISTA!

P.S. Ono s pjevanjem isto ide u drugom činu, možda do tada Onaj Koji Me Mami Na Svog Skutera A U Klapu Ne Zove promijeni mišljenje. U vezi jednog ili drugog, nema veze.