Spakirao kofere, popravio kočnice, ištekao frižider i razdijelio meso .
Stavio tužnu pjesmu o zeki i potočiću na blog, što je dodatno otežalo stvar.
Najtužniju pjesmu na svijetu.
Ne treba mu ni blog, ni chat, ostavlja nas same .
Na milost i nemilost bespućima neta .
Na milost i nemilost raznoraznim nepoznatim kuharima, roštiljdžijama i buregdžijama .
Receptima za višnjevače bez navedenih točnih mjera .
I ono najgore od svega - ostavlja nas bez ispijanja kavice s njim .
Kava kod Kengija nije istog okusa kad gazda nije za šankom.
Bili smo Kengijevo jato.
Sad Kengi ide.
Smije se, uzima sunčane naočale sa stola, zatvara balkonska vrata, nehajno odmahuje rukom...
...zabacuje nestašni čuperak s čela...
...čuperak.......
...i odlazi .
Kengi, od mene imaš pjesmu za put.
Cijelu večer prekopavala sam po starim pločama, našla sam napokon to Jato, otpuhnula prašinu s omota, stavila gramofon u pogon i eto, tu je.
Ja na chat više ne idem .
Nema gazde, nema chata, u koroti sam .
Vidite li neku MiniMaxine ili MM tamo, to zaista nisam ja .
Vraćam se kad se vrati i gazda .
Kengi, lijepo se zabavi, odmori, okupaj, najedi ćevapa i svih mogućih čuda, popij koju višnjevaču i dođi nam brzo!