U Pariz.

Razlog je tekma. Kao jedan od Dinamo zagriženih navijača, Sean si je ponovno dao put pod noge, jer iz Dublina do Francuske, cifra aviona je manje više zanemariva. No, njegov put kod mene izaziva više reakcija. Najviše brigu.

Ne zbog aktivnog navijanja, na to sam se priviknula, zapravo na to se još uvijek privikavam, jer stvarno nikad dok nisam njega upoznala nisam imala ikakve veze s nogometom, ili da sam imala ikakvog kontakta s nekim tko se iole može nazvati 'navijačem', da ne idem i dalje, odnosno da dodam da na sebi ima istetoviran grb kluba.

Ali ljubav čini svoje. Od nekih mojih prvotnih privikavanja na tu situaciju, do mojih micanja stereotipa da sve i jedan Dinamo navijač ima dosje u policiji, da se mlati i tuče na sve strane, da jadne te žene i cure koje ih doma čekaju, da mi je bilo presmiješno tu svu nogometnu zaluđenost shvatiti ozbiljno. Ozbiljnost u kontekstu koja ide do tih granica.

Na početku naše veze sam stvarno znala imati klackanja u glavi. Jel to znaći da svu lovu ostavlja u kladionicama? Šta to uopće znaći biti navijač? Bacati bengalke po stadionu, volim te mama, ali ne više od Dinama, znaći ako mamu tako malo voli, koliko onda mene voli? Kakve su to zaboga idiotarije? Moram priznati da mi na počecima nije bilo previše drago previrat po takvim pitanjima. A onda opet, na početku naše veze ni Seana nisam znala previše.

A s njim sam upoznala taj jedan drugi svijet. Svijet dinamo muškaraca. Istina, ima ih svakakvih. Neke od njih sam provocirala jer su mi digli živac, s nekima sam odgledala par tekmi u sportskom pubu i stvarno se zabavila. Istina, neki me nisu uopće percipirali, drugi su mi govorili pravila. Ovisi od osobe do osobe. Ima kretena, to je nepobitno, ali i upoznala sam dečke koji su mi definitivno prirasli srcu. Odjednom nađeš povezanost s nečim što si cijeli život gledao s laganim podsmjehom.

Subkultura navijača.

Prije sam ga znala trknut na tu temu (ma znam i sada, ali u šali), dinamoo, dinamooo, ali bi me on uvijek s tim nekim blagim pogledom pogledao, jer ne mogu ja sad njemu pobrkat tu koncepciju sa svojim upadicama. Kaže mi, ''podsmjehuješ se jer ne razumiješ, a to je uvijek linija manjeg otpora. Brkaš navijanje s vandalizmom. Nismo svi isti. Neki od nas jednostavno vole ići na tekme zbog tekme, zbog igrača, zbog adrenalina, zbog sporta, to apsolutno ne znaći da ću ubit boga u onome koji sjedi s druge strane tribine. Najbolji prijatelj mi je zakleti navijač Hajduka. Jel to znači da ga manje volim?''

Prešao je 40 zemalja, skup sport.

Ali i sad baš ne volim gledat tekme. U ovim situacijama kad je on još uvijek u Irskoj, i kad znam da napušta Otok, a da ne ide doma, i da ću ga možda vidjeti negdje na telki, i da će se prije nje, i poslije nje javiti, svejedno me spopadne briga, čini me nervoznom. Ne zbog navijanja, već zbog samih tih procesa događanja. A znam s kojim je dečkima na putu, i kako me ove njihove priče zapravo na kraju i zabavljaju. Peripetija sto.

I zapravo kad vidim da mu je stvarno bitno da u potpunosti razumijem što on misli o toj temi, pa se ja nekad znam obrecnut da će me odvest na neku tekmu, mada poslije opet skužim da to ipak nije moj par rukava. Neka nešto ostane njegovo, nešto ostane moje. Svejedno ni njemu nekad nije u potpunosti jasno kako ja zabrijem na neke stvari.

Stvarno je stvar u kompromisu, i prihvaćanju određenih, svojevremeno, potpuno neshvatljivih osobina. Kod nas dvoje, apsolutno, različitosti se privlače, jer da me ubije u pojam seciranjem, filozofijom i psihologijom mislim da bi iskreno popizdila. Ovako kad me nekad dokrajči argumentima, logikom, jednostavnošću, i baš emocionalnom inteligencijom, odahnem od olakšanja.

Mada stvarno najviše volim kad mi se javi kad dođe doma u Dublin s ovakvog puta, a glas mu je potpuno promukao. No, razlog tomu je potpuno druge prirode.

Razlog je valjda zbog one sobe koju je sam obojao tamno ružičasto i narančasto, i jer mu kraj noćnog ormarića stoje knjige koje sam mu ja kupila, i jer su s moje strane svijeće, dok s druge strane sobe u vazi još uvijek stoji osušeni buket crvenih ruža, koje mi je prvi put poklonio kad sam došla, a još ih nije bacio, odnosno kad dlanom briše svoje suze jer je sam napokon shvatio zašto ja imam maramice sa sobom kad slušam Madredeus, odnosno da je Glazbeni zavod za mene jedna od mojih dnevnih soba.

Da, zapravo je nekad u pitanju trula romantika. Zato valjda i tu cjelokupnu situaciju s plavom bojom dinama gledam kroz spektre drugih boja koje on nosi u sebi, jer stvarno velika je to paleta.

Vadim zeca iz šešira.

Sad već mogu reći da mi se situacija s curama stvarno sviđa. Promjene koje su uslijedile tijekom mog dvomjesečnog izbivanja iz Hrvatske, i s kojima nisam bila u detalje upoznata, sjele su u svoju kategoriju: 'poznato'.

Znam da uvijek radim retrospektivu, ali onaj tko nas ne zna, skupo bi nas platio. Ne samo zato što smo već tako dugo godina zajedno, već zato što smo puno prošle, i jer je uslijedila promjena, kod nekih više, nekih manje vidljiva.

* Lama – koja je ušla u jednu zanimljivu vezu, s Njim, koji ima lagano opsesivno-kompulzivni poremećaj, a koji je valjda jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam upoznala. A upoznala sam ga kad je imao 15, ja ipak, malčice više, par godinica više. :) ''Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. Znaš li odakle koralj na dnu oceana?''

* Meine Anuk – dobra duša našeg društva. Jedna od onih koja se uvijek nađe u sredini, i koja tako dobro koordinira s informacijama, da nikad nije bilo ni presudno, zašto ju ljudi toliko cijene kao prijatelja, kao osobu. I na čijem poprsju, nerijetko zaspim. ''Kad se smjestim uz tvoje toplo dupe, to mi je super.''

* Manga – The Gospođa. I moje najveće čuđenje zadnjih mjesec dana. Od bolnih pseudoljubavi prije godinu i pol, do ljubavi ispred mesnice, do seljakanja po malim sobama, do stipendije, do udaje. Do odlaska.

* TinčiBald – raspad 8godišnje veze. I povratak nazad na solo tračnice. I na emotivna prostranstva. I na vraćanje kredita. Ali bit ćeš svoja stara moja. I bit ćeš dobro. Ima toliko toga u tebi, što još nisi ni vidjela. Ali od ove jeseni, nove mogućnosti se otvaraju, bez da ti netko vidi srčanu čakru na prvu.

* Mojica – bankarica. Uz novu frizuru, minimalnu priču, i osmjeh na licu. Jer nemoš ti Mojicu skužiti, ako ti ne da. A dala je. I onda ode u 2 ujutro s prošek partija, kad On završi s poslom. A i dobro je otići ako se razlog dugo čekao, i dočekao.

* Moja mala Ifka – s kojom uskoro bančim, za čim me već srsi užitka prolaze. Jer imamo svoju rutu, i jer ju na kraju moram nositi doma, dobro, i ti si mene. :) I koja je ušla u mirne vode svoje zrakoplovne ljubavi, relacije nikad poznate. Jel Korčula, ili je Dubrovnik, jel Pleso, ili je Bliski istok. I onda poziv da žive zajedno, da napusti Trnsko, i da ode u bespuće ... drugog dijela Zagreba. Ti piloti Ifka. Di ih samo nađeš? Dam novčić za sudbinu.

* Iskara – tamo negdje. Koja lovi po Dubravi, imenovala bi koga, da mi nije do toga da mi čovjek ne sjedne za vrat. I dobro je. Ta je žena carica. Uz sva psihijatrijska previranja, uz sve napade, uz sve šta si je dopuštala, ta ne izlazi kroz vrata pognute glave. Rijetkost. Ekstremnost. Ali rijetkost.

Zašto to pišem? Zato što do sada, koliko ih sve poznajem, nisam vidjela ovakvo kolektivno kompaktno razdoblje. Jer je vrijeme divljih sexualnih i emotivnih revolucija pomalo iza nas. I jer mi je drago da je tako.

Jer kad se ljudi kolektivno osjećaju dobro, onda je i ugodno provoditi vrijeme s njima.

Kad me čopi neka melankolija, a da sam pod napadom alergije koja mi fizički ne dopušta normalno funkcioniranje. Sva sreća da emotivni život nije povezan s onim na prvu vidljivim.

Imam osjećaj da me ovih dana napustila želja za ikakvih pisanjem. Sjećam se početaka. Kad bi prije spavanja zapisivala teme, i onda ujutro sva nadahnuta počela pisati. Zapravo me nikad nije bilo previše briga što će tko reći, samo sam izbacivala stvari iz sebe. Fali mi malo ta moja spontanost, ne zbog toga što sada mislim, jer znam koliko me ljudi čita, da bi se netko mogao naći uvrijeđen s mojim piskarijama, već valjda i zato što sam trenutno ušla u neku potpuno laganu fazu ove godine, pa mi je manje stvari na mislima. Koliko meni to kao osobi paše, toliko mi je žao zbog pisanja. Jer valjda dok sam pod stresom, ili pod X drugih negativnih emocija, onda mi i stavljanje stvari na papir ide lakše. Nije nužno tim rasporedom, ali se puno puta tako dokazalo.

A godina mi je počela katastrofalno. Znam kako sam brojila dane, ma sate, da mjeseci prođu. Vrzmala se, na sve strane, nemajući pojma šta bi sama sa sobom napravila. ''Ptice usamljenosti su u mene smjestile svoja jaja tuge''. I onda kad napravim rezime, najbolja solucija mi je bila počet pisati blog. Najviše zbog tog nekog voajerskog osjećaja, da pišem o sebi, a da nitko nema pojma tko ja jesam, jer sam stvarno patila, dok nisam postala blogerski narcisoidna pa počela davati adresu, što mi je isto drago, jer iskreno smatram da je zbog mog bloga odnos s nekim mojim ljudima postao bolji. Kompleksniji.

Odista mislim da je ovo mjesto mene stvarno ojačalo. Možda ne zato što nikad direktno nisam tražila nečiju pomoć, već samo zato što su mi bila puna usta mojih problema, koje ja isto ovdje nikad nisam drito opisivala, a opet sam si pronašla zlatnu sredinu.

Stvarno se čudim jednome. Prošlo je ravno 6 mjeseci od kad sam ovo počela pisati. U tih 6 mjeseci, naprijed nazad odlazaka u Irsku, mojih trenutno ukupnih 5 ulazaka, izlazaka, veze na daljinu koja me valjda naučila poprilično o svemu što zaista nikad ne bi naučila da se nisam zaljubila u Seana, i pristala na ovako nešto. Odista mislim da nikad ne bi naučila da sam puno jača nego što sam ikad mislila, i onda došla u tu fazu da to mogu i na glas reći, a da se pritom ne stiltam same sebe.

I da pritom iz sebe izvučem još brdo pozitivnih stvari, i da mic po mic počnem ulaziti u neke sfere same sebe koje sam si ja valjda uvijek branila. Biti ranjivija, biti ženstvenija, biti popustljivija, biti fleksibilnija, i ne imat osjećaj kao da mi je određena meta na čelu, jer sam stvarno počela raditi na sebi. Moja doza prpošnosti jer nešto što mene u posljednje vrijeme čini zadovoljnom. Kao da sam se uz put riješila određenih tereta. Ne samo zato što se trenutno osjećam sigurno, jer valjda i zato što sam svjesna da sam stvarno okružena prijateljima koji me vole, dečkom koji me voli (jer je i taj proces spoznavanja bio dug, a pa znaš me, znam te :) i da po nekoj logici stvari mogu biti na svom mjestu.

Melankolična sam. Ne za tim lošim danima, već valjda kako stvarno treba dati vremenu da prođe, i da malo poput pegle izglanca stvari.

A i pogledala sam 27 epizoda Prison Breaka. Kako sam se samo navukla. Haha. Čekam da me prođe apstinencijska kriza.

Možda ipak nisam izgubila štimung za pisanje, već mi treba malo više vremena da saberem dobre stvari u jednu cjelinu.

Ma mislim, dalo bi se nabrojati da idem sad u tančine, ali mi se ne da.

Osim...

Ste gledali šta ovu seriju Zakon braće, nedjeljom i ponedjeljkom, na RTL-u. Ja nisam, do ovog vikenda, kad mi je Vix sugerirala, da bi mogla. I onda je nastala lavina. Nikako zato što smo praktički lizale ekran dok je ovaj glavni, tetovirani glumac bio na telki, već smo išle i korak dalje.

Korak dalje se zove: nabavljanje cijele sezone i pet epizoda druge sezone koja tek igra u Ameriki. Sjevernoj.

I onda destruktivno gledanje svih tih epizoda, s kojima još nismo završile.

Da, postala sam junkie. Pa jebiga, počastila sam se nakon što sam se preporodila od stresa ponedjeljka.

Junkie? Da, ali mislim da sam za sada samo jednokratni. Nego, šta čitate ovih dana, trebaju mi prijedlozi i lista kad završim svoju televizijsku odiseju, da bi se mogla prebaciti na ovu iz knjižnice, a meni lagano već nedostaje ideja.

Bacila sam se na Carlosa Fuentesa, ali mi je malo težak. Zapravo, možda bi mogla ući u njega za koji mjesec dana, ali za sada mi treba jedan ne toliko težak književnik.

A dajte, molim vas, vaše preporuke. Stvarno sam gutačica. Ni jedan prijedlog nije loš prijedlog.

Bite? :)

A ma stvarno je, a i još je naš proizvod.

Prvi hrvatski elektronski magazin za karikaturu, strip , humor i satiru. Malo duže treba dok se stranica otvori, ali onda kad dođete do toga, eto, čudo. Naime, magazin je napravljen u obliku časopisa, ali doslovce u obliku časopisa, tako da mišem okrećete stranice.

Izvrsno.

Predstavljam vam KISTOON !

Sad je red na vama da se bacite na gušt.

I tako mi je Vix postala financijska savjetnica.

Bez ikakve štele, bez ikakvog nepotizma, sa CVom koji nije bio preišaran s popisom prošlih poslova, i bez stava 'I want to be a businesman, and I want to be today!', bez uglancanih i uštirkanih odjela i skupe pompe, ali sa ultra crvenom kratkom kosom, sa ožiljkom od pircinga ispod desnog oka, sa izrazito vidljivim srebrnim nakitom, i sa skorašnjom finom plačicom (ooooo, kakve sreće da jedan dio dohodaka ode na mene!), u jednoj finoj financijskoj kući. I to taman na fax koji je završila (a nije ga završila u roku i sa stavom 's faxa na posao'), i koji nema veze sa ekonomijom, već sa infrastrukturom čovjeka. Ima nade u našem mladom kapitalističkom društvu. Ima nade, ako se može pronaći posao, koji neće biti jednostavan, ali koji će se raditi, i koji omogućava zaposleniku da se i dalje školuje, magistrira, putuje, istražuje, da se kreće. A da je plaća dobra.

Adrenalinska vijest.

Mada je Vix osoba koja bi sve svoje novce dala za Noinu arku, ili barem za pseću hranu, mačju da i ne pričamo, osoba koja provodi slobodne sate na forumima za životinje, fantajući o malom autu s postoljem za bicikle, te o malom čamcu s motorom. A čiji je moto, 'pojednostavimo stvari'.

Bit će to test. Za nju samu. Kako se snaći u velikom kapitalističkom svijetu, kad iza tebe stoji zvanje psihologa. I to bogami dobrog psihologa. Učinila je čuda od mene, ali opet, mlađe sestre i služe kao zamorci. Što te ne zajebe, ojača te. Jedan psiholog u kući, i svi postanemo introspektivni. Više psihologa u okruženju, barem u onoj količini, koliko ih ja znam, čini dobar tulum. I čistina oko vas. :)

Dodatno objašnjenje slijedi u ovom starom postu.

Recite, što vi mislite o tome. Opustite se. Nije da će vas netko izanalizirati. :)

Ponukana tvojim upitom, odgovor slijedi. (I inaće položila sam.)

Za komentare trebaš jedino upisati opciju 'Vaš nadimak', i kliknut pošalji, jer ove ostale dvije opcije su samo za blogeraše, odnosno blog vlasnike, ova gornja, tvoja opcija, je za anonimce.

Danas je dobar dan. Riješila sam se dvogodišnjeg tereta. Kad se sjetim sebe, u ovo vrijeme, prošle godine, koža mi se naježi od problema koje sam tada proživljavala. Samonametnutih naravno. Stvarno jedva čekam listopad, da počnem raditi, da se malo ufuram u noćni život, da se napokon nađem sa svim prijateljima, da se ufuram u treninge, u probe, počnem čitati meni zanimljivu literaturu, da odem na neki zanimljivi koncert, da me prođe alergija, da malo počne kiša padati, kako bi bilo krasno kad bi Vix našla pogodan stan. Srsi me prolaze. Držim ti fige.

Kako jučer nisam našla pravu priliku da to napišem, danas budem. Tinči, hvala za prekrasnu večeru, ugodno druženje, i godine koje tek dolaze, jer 28 je prekrasna dob. Osobito jer ti život u jednu ruku ponovno započinje. Zar ti to nije uzbudljivo? Toliko toga ispred tebe. Prekrasno.

I Ivana Mamić, čula sam, hvala lijepa na pozivu za showroom (ako nisam izvadila iz konteksta :). Vidimo se tamo. S Tinči sam nešto dogovorila, što će jedno vrijeme biti tu sa strane u jednom od boxeva. Zapravo bit će mi zadovoljstvo. Uvijek treba promovirati što je pohvalno za vidjeti, da ne spomenem nositi.

Idem doručkovat. A nova Miss Ekrana je ... e kad bi smjela reći, haha.

Jesam, gledala sam. Zapravo nisam htjela izać van jer sam gledala novi BB - Idemo do kraja!

I onda sam si opet razmišljala kako bi bilo da sam se prijavila, jer eto napad taštine me puko, pa sam si opet dodatno razmišljala i skontala da jesam taj tip osobe, ali da mi se stvarno ne da rastezat poput žvakače gume ispred novih ljudi, pred kojima bi sigurno na prvu ispala:
1. hiperaktivna
2. pomalo mutava

Ostale kombinacije još nisam ubacila. I onda bi se pred svima pokazalo moje djetinjasto lice, koje ja itekako ne volim pokazati, osim ako me netko ne prislili, tipa, kad se nađem u fazi gdje nešto ne razumijem pa se ponašam i izgledam naivno. Ali i to je nešto što sam tek nedavno prigrlila, jer uči se dok si živ. Do nedavno sam taj 'ja sve znam' stav upotpunjavala doma guglajući ili wikipedirajući. Ne do bog nekome pokazati da nešto ne znam ili da nemam odgovor za sve. Koja je to zabluda. Tvrdoglavost do ibera. Znaš variti? Ne znam, ali sam sigurna da sam negdje pogledala neku emisiju u kojoj sam vidjela nešto slično tome pa znam dobre lemilice, ili ili ili da varila sam na tehničkom tamo u osnovnoj. Stvarno sam bila zatucana.

Sjećam se jednog primjera prije par godina. Bila sam s tim dečkom, vrlo kratko, a on je valjda bio čovjek koji je stalno postavljao pitanja. Ali pitanja koja ja nikada nisam ni zamišljala, jer mi je bilo, šta ja znam, presmiješno postavljati toliko rečenica s upitnikom. I tako smo sjedili u jednom bircu, pa dosta nas, pomalo sa svih strana, i počelo se razgovarati o filmu. Ja sam osjetila kako mi se obrve svako malo dižu, jer je on svako malo nešto priupitkivao. Ja mislim da ću uvijek zapamtiti njegovo zadnje pitanje (prije nego je otišao u suton ... :) a to je bilo, što misliš koju Wody Allen ima dioptriju? Mislim da to pitanje nikada neću zaboraviti. I znam da kad ja to ovako sad retrospektivno pišem, da većini vas to apsolutno ništa ne znači, ali tada ispod mene kao da se otvorio Had i uvukao me unutra. Zašto toliko pitanja postavljaš?!

Zašto? Možda se pitate? :) Jer sam ja do prije par godina bila takva. Zatvorena. A znatiželjna. Ali zaista ne bi ja nekog stranca nešto pitala, da on slučajno ne bi pomislio da ja nisam na čisto, štoviše diplomirala na toj nekoj trivijalnoj temi. Nedostatak totalnog samopouzdanja, i kompleks koječega sam ja tada još nosila. Vrlo teško mi je bilo reći, 'e oprosti stvarno ne razumijem'.

A u biti, a kako ćeš točno saznati, ako nekoga ne pitaš, tko zna nešto o nečemu? Možda nekima od vas sad to moje dođe kao, ne znam, iznenađenje, jer se to podrazumijeva, ali meni je to tek sada postalo jasno. Dobro, ne baš sada, ima već toga, ali ovako jasno da o tome mogu pisati. Jer stvarno je super postavljati pitanja, i dobivat odgovore na njih. I zapravo bit djetinjast u neku ruku, jer ja stvarno o puno toga nemam pojma. I sjećam se točno jednog smsa kojeg sam dobila, pisalo je: želim da uživaš u tišini, da se raduješ životu, da vjeruješ djetetu u sebi i da budeš hrabra kao lavica. Na što sam ja prvo pomislila, fini aforizam. Vidim, netko je čitao mudre izreke. Dok se nisam ulovila u misli kako se ponašam prepotentno, jer sam stalno bila u velikim stvarima. Ovo je bilo prejednostavno. Prejednostavno kad pročitaš, konstantan Sizifov posao dok se ne uvjeriš da tako stvari i treba postaviti.

Zapravo ne bi bila dobra za Big Brother. Vjerovatno bi udavila sve tamo. Tako to je valjda kad čovjek napokon prigrli tu jednu djetinjastu stranu sebe, i da zna da ju ima.

Učiš dok si živ. To je to. Zvečevo. Mada variti još uvijek nisam naučila. :)

Onako kako to biva kad se razgovora s više ljudi iz (mojih) različitih društva.

U ponedjeljak mi se Manga udala. Nisam se još kompletno izjasnila zašto je meni samoj bilo čudno da mi se jedna od najboljih (mada sam stvarno u osnovnoj ostavila taj termin 'najbolja' jer mi je mutavo klasificirati ljude po tome, ali da se zna da mi je strašno bitna) prijateljica, prva okrenula matičaru. Sve u svoje vrijeme o toj temi, i nije trudna. Ali je zato bila prekrasna mladenka. Sve ovisi o meni samoj kad ću spržiti cd sa slikama s vjenčanja pa eventualno par njih objavit ovdje (i čekat da Mangu prođe šiz) jer smo kod nje u stanu, u ponedjeljak navečer, blaženo buljile u taj kompjutor gdje su se prebacivali sladjovi sa slikama. I ona u haljini Ivane Mamić, koja čujem postaje hitmejkerica showroom dizajnerskih izdanja. Ali haljinu je posudila od Tinčibald, koja bi valjda zadnju paru (dobro Tinči sad baš i ne :) potrošila na Ivanine krpice.

I onda kako to već je kod nas, jer je valjda Mangina udaja, po količini suza, udarila u moje kompletno žensko društvo kao ledenjak u Saharu, a da i ne dodam one moje u svibnju kad je mene prvu počelo sve pucati jer nisam znala hoću li doći na vrijeme doma poslije moje europske odiseje, jer nisam znala kad ona putuje u zemlju klokana. Ali ne ide još. Barem par tjedana.

Njenog Muža, gospodina Senfa, kao da nekako uspijem zaboravit u svojim postovima. Mada mi je Senfić stvarno odličan dečko, ali to tako je nekako kod nas jer smo dugo vremena bile, hmm, kako to reći, pa najbolje reći onako kako je: girl power. Sa velikodušnim izlascima među raznovrsna muška društva, kako to već biva kad se nađe cirka od 5/6 cura koje su zajedno deset godina, i soliraju. Stvarno smo imale svoje dane. Još kad se sjetim da je Manga početkom prošle godine sjedila u našem bircu, i slušala Anuk i mene kako joj govorimo, koje smo se taman riješile muških udava za koje smo se bile (mazohistički) zakačile, kako nema boljeg osjećaja kad odvidaš rane, i počneš ponovno šalabazati, jer ti se jebeno ponovno sve otvorilo ispred tebe. A ona je tada još bila u mukama s dečkom koji je imao nevjerovatnu seksualnu karmu, i jednu moju kolegicu s faksa za stalnu curu, dok je na sve strane šalabazao. Uključujući i s Mangom. Pametne cure, loše odluke. Past tense. Senf je došao kao pametna odluka par mjeseci kasnije, i onda godina dana nevjerovatnog sklopa, koji je završio u ponedjeljak sa ''Čin čin'' činom. Nakon toga smo popili bocu votke. :)

Sinoć sam pak imala drugi spoj, dečki su imali koncert. Jedan svira konge, drugi saksofon, treći trubu, poslije smo imali sendviće i pivu. Pa smo se premjestili u birc. Istovremeno s tim vučem paralelu s trećim društvom, i s razgovorom koji sam nedavno čula. Naime, njihovi glazbeni ukusi se sve više povlače prema narodnoj glazbi, cajkama, kako god hočete, na što sam se ja stvarno začudila, jer s tim curama, ali to stvarno nikad ne bi povezala. Ako ćemo iskreno, jer po pitanju glazbe od mene nikad nećete naletiti po neko nećkanje. Po pitanju glazbe ću vam odmah reći da ne slušam ta sranja, i da me ne zanima taj ''mainstream'' koji se uvlači u sve pore. Definitivno nije nikakav nacionalni identitet ugrožen u mom smislu, već se ne poistovjećujem s čovjekom koji mi pjeva da su sve žene tuge balkanske. I onda opet udri. Isto tako danas gledam Z1, i sad onog voditelja koji vodi i Index i voditeljicu, i sad ona kaže kako ju je neki dečko na stanici tražio da pusti pjesmu koja počinje s nečim '... udaraš me kao šampanjac ..'', nemam pojma, i da se to sada odmah pretpostavlja kao da se treba znati. Dobro je cura i rekla.

Zašto bi se to trebalo znati? Zato što je trenutno hit biti cajkaš? Moj odgovor je odmak tom cijelom podsvijetu. Ispada kao da je teško reći: 'Ne slušam narodnjake', a da iza toga nema sori jer ti je sugovornik/ca uputila zgrožen pogled 'ka'e tebi?' Goni se od mene. Uopće ne želim da se sad potakne neka tema o liberalnosti, ljudi slušaju šta hoće, nije sve na nacionalnoj bazi, i ostale ine stvari. Ali ako je to kultura... Shvaćam ja da narodu treba nešto što će razgalit srce, otvorit novčanik, da se čovjek totalno otpusti, ali me smeta, kad se sve više počinje nametati pod muss, jer se tako svi i ponašaju. Ma znate šta, ne zalažem se ja za to da svi trebaju biti individue, pa nisam ja utopista, ali ovako slijediti masu bez brige i pameti, jer spada u kontekst 'zabavno je, glazba je', to je fela ljudi kojoj ću ja reći, odlepršaj od mene. Broj O mi je nivo tolerancije.

Ili je stvar u tome što sam ja rigorozna po tim stvarima, jesam, ali mi je strašno drago što to jesam. Jer bilo je mene i pijane u Roku, i na šanku u Saloonu, u Melin wcu, bacakajući se po Močvari, i na rokabiliju u Purgeraju, i na VIP ulaznicama u Piranji, jer sam stvarno zagovornica da sve treba obići da bi se imalo mišljenje, i baš zato jer sam nažalost prošla torturu sedmodnevnog ljetovanja s krivo odabranim ljudima, i kratkoročno ušla u taj svijet, imam mečku, imam kokaina, ti imaš sise, nemoj pričat previše, imam Prada hlače, ali daj mi plati ručak, nemam sitno. Doviđenja. I nemoš me po ovome uvjeriti da je odjednom biti cajkaš, u redu. Nije. Potpuno drugi kontekst su sevdasi, sevdalinke, karasevdah, kad to masa ni ne sluša, jer je to ipak kategorija glazbe, jer nema 'ubio si me nesrećo'. Danas se baš razočarano osjećam.

Sinoć sam se još jako puknula čelom od stolicu, sada još imam dojam da je sve manje nas koji lupamo, vidim bezveze, glavom od zid.

Sve u svemu, nije moj dan, previše mi se vrti.

Zašto se to događa, pitajte svog dežurnog sveca.

Stvarno nikad ne reci nikad, jer kad sam počela pisati ovaj blog jedino sam imala jednu početnu misao koja me nije napustila, i koja kad me napusti, blog ću izbrisati, a to je: ispuhat se pismeno. Sitne gmoljave duše će reći, zašto javno. Nisi bila spremna na kritike, drugi će dodati. Ma boli vas. Nikakve cool liste, nikakva uvlačenja u dupe nekom blogeru, blogerici, samo moje pisanje i ja, o temama, koje se mene tiću, i o temama koje su meni zanimljive. Neću se opredjeljivati koga čitam, koga ne čitam, to je moja stvar. Svejedno ljudi kuže.

Uopće me ne zanima pisati o temama za koje mislim da će mi privući šljokičavu pozornost blog sfere. Eto jarca, mozda sam ja ipak prevelika naivka, pa sam si mislila, jebote, zašto bi ljudi bili ljubomorni na nešto što netko ili ima ili ne. Izražavanje. Mislim, jesam li ja ljubomorna na koga od vas. Ne. Pa koja je onda potreba nekolicine vas da mi u inbox šalje svoje razularene mailove? Vodite račun o svom životu, moj je, hvala lijepa, sasvim dobar. I da, nabit ću vam to na nos, moj život je meni dobar.

Pa dajte ljudi, mislim, skockajte se, u glavama. Koji vam je.

Eto slučajem se dogodilo da je Darius prepoznao moje pisanje, pa me stavio na cool listu dok sam pisala putopis iz Dublina. Mora da sam mu prethodno dala jebeni recimo fiktivni fellatio. Taj osjećaj euforije što sam 'kulerica', me držao ravno dva dana. Kako neki od vas sad kolutaju očima, šta se sad ova prenemaže tu, kad zna da joj ta Cool Pozicija na Cool Listi donosi:

1. Plaću.
2. Ponudu za bajan posao.
3. Da mi se Algoritam javi nakon što ovo pročita.
4. Lonely Planet je skužio kako sam dobro opisala gradove u kojima sam bila, pa mi daje priliku da o Lisabonu napišem 150 stranica, odnosno mi daju plaćena 4 mjeseca u tom gradu.
5. Gle, čuda Generalturist, ne želi da takav hrvatski biser propadne, pa se natječe zajedno s Lonely Planetom da me otkupi, samo potonja agencija u svoju ponudu stavlja i oblizak najmanjih država svijeta, sve besplatno. Ono, kao mali bonusić.
6. Da me glava boli, jer ne znam, fakat ne znam šta odabrati.
7. Automatski ulazak u Društvo književnika.
8. Predispoziciju za Nobelovu iz književnosti, najmanje, jer kako kruži oko svih tema, onda mora da ima sigurno predispozicije i za onu iz kemije, medicine, ma šta, trebala bi dobiti i onu za mir, jer pokušava ljudima usaditi zrno pameti.
9. Besplatne preparate u Lushu.
10. U zadnjoj fazi samsare, nove duše jedva čekaju da se reinkarniraju u nešto slično njoj.
11. Trenutni gubitak smisla za neironičan humor.
12. Pomalo gorak okus u ustima, jer su ljudi lajavi ali jalovi i inertni pa se našli srati po drugima.
13. Potrošeno vrijeme na vas koji ste kivni na sebe, pa želite biti kivni i na mene.
14. Miran san, jer blog nije moj život. Volim ga, jer predstavlja mene, ali nije moj jedini život.

I zato mi je ovo ružno ponašanje, baš ružno, jer neću prosipati velike riječi za nešto što je jednostavno glupo. Neću reći nešto intelektualno nadahnuto kad se na kraju obraćam infantilnim osobama, koje se ne miču iz te mentalne faze, i koji me na kraju ne bi ni shvatili.

Da je barem problem nešto konkretno. Nešto u što mogu uprt kažiprst i dok škiljim na lijevo oko uperit taj isti prst, dok ne shvatim da je srednjak ipak prst za ovu situaciju. Ne, nego nekolicina vas se našla srati po meni, solit i pametovat. Pa otvori svoj blog jebote, pa seri po kome hoćeš, ali treba imat muda pa se potpisat. Sve sami junaci...

Ako ste se našli uvrijeđeni nakon ovoga, opet bi vas zamolila da još jednom promislite o tom osjećaju, i da otkrijete žarišnu točku i tko vam ga je zapravo nametnuo.

Ja, ili ti koja/koji se uzrujavaš radi mene, osobe, apsolutno nebitne za tvoj život.

Vidiš kako se medalja okreće, čim trebaš malo promisliti o sebi.

I par upadica, većinom bivši i trenutni momci od Mojice. :)

Lijepo je bilo vidjeti sve svoje prijateljice na jednom mjestu (mada Iva fali u jednom drugom kontekstu), neke skore gospođe, neke u slatkim mukama jer su ''nabavile'' dečka ovog ljeta, neke u problemima kako pojesti što više od onoga što se presavijalo pod stolovima, i kako strusti što brže votku, da bi se zaredalo s tekilom, završilo (za mene malo ranije, jer sam danas trebala skupiti zrno energije za posljednji rujanski poljubac sa Seanom) s pivom i sprajtom.

O bogme se cmoljilo.

Meni osobno je bio najzanimljiviji dio, jer se radilo o meni , kad su mi počele trusiti o tome što točno smije, a što točno ne smije ići na blog. Vidim da me se prati, što mi je drago jer ga djelomično zato i pišem, a to što sam počela dobivati mailove od ljudi koji su skužili da sam to ja, uzela sam s malom zadrškom, jer dok got se ja osjećam da ovdje mogu ispisat par meni potrebnih redaka i dok got mi se nitko ne ubacuje u facu sa stvarima da ne misli da je to tako kako ja vidim, savjet je, blog.hr i reci šta misliš na – svom blogu, a da ne moram sve i jednom rakovom djetetu od mojih prijatelja objašnjavati kako je što bilo, blog će još uvijek egzistirati.

I ne Vedra, ma koliko se svi godinama sprdali s mojom izjavom, 'daj jebote budite spontane na slikama!', vidim da je sinoć to sve polučilo uspjehom, isto kao što te slike neću staviti na blog, jer definitvno nacija ne treba vidjeti sevdalinke u uhu, i Večernjakovu novinarku na stolu, haha.

Zadnjih par dana sam si zapravo bila strašno dosadna po ovom pitanju, jer su me malo zgromile stvari sa strane, a nisam bila sigurna kako ću na njih sve reagirati, sad kad je jedan dio recimo završen, moram reći da malo lakše dišem, jer sam se stvarno bojala ovog perioda, fakat sam se bojala. Jer malo po malo događanja, i onda odjednom lavina. Pritisci sa svih strana. Hočeš prijateljski, hočeš ljubavni, hočeš novčani, hočeš pomalo obiteljski, hočeš oni koji su povezani s određenim ispitima, koji mi također stvaraju određenu agoniju, jer ih posljednje dvije godine razvlačim poput žvakače gume.

Zato i kažem da je lijepo vidjeti tu estrogensku skupinu na svom mjestu. Jer ma koliko ja, Manga ne bila baš u svom pogonu sinoć, znaš zašto mi je to tako sve bilo. Jer se od sutra prilagođavamo na Gospođa i na skorašnje poimanje tvog odlaska, a meni je odlazaka i dolazaka zadnjih godinu dana na sve strane.

Ipak zapamtila sam par stvari od sinoć:
- kad je Vedra u napadu bijesa istukla pedofiličara na Tajlandu (na što sam tek danas po prave reagirala jer sinoć nisam sve dobro ispercipirala :), te objasnila da joj je trebalo vremena da se oporavi od šoka od Azijskog maloljetničkog sexualnog rasadnika, odnosno kad ju je frajer u Singapuru pitao jel išla u drugu galaksiju kad mu je je objasnila da postoji 9 planeta, i da Zemlja kruži oko Sunca, i da snijeg nije mit.
- da Anuk fakat frflja oko tri ujutro, jer ju više ništa nisam kužila.
- kad je dvojac ex i trenutni dečko ušao kroz vrata :))
- kad sam uvidjela da su točke definitivno bile u modi za vrijeme mog odsustva po Europi, ali da se to nadoknadilo.
- ostalo po potrebi dodajte vi koji čitate, a nikad ništa ne kažete ... :)

I fakat sam si ponosna na činjenicu da sinoć u toj svoj gužvi nisam popušila ni jednu cigaretu. Nakon što sam se stvarno otrovala od onih poljskih Marlbora, odnosno od tog đubreta koje sam kupovala u Dublinu, vratila sam se doma na bijele Waltere, ali mi ni oni nisu sjeli, tako da se veselim trentuku, eh sad je na težini moj karakter, da mi svaki vikend prođe bez nikotina. I svaki dan. Kamo sreće.

Dok sam danas sjedila u Maraskinu do glave mi je počelo plutati par stvari, kojih sam već neko vrijeme (ne)svjesna.

Zlato je ove jeseni u modi, nije da je jesen još počela, niti da su se svi špiceri vratili s mora, ali u ponedjeljak će zvono zazvoniti u svim školama Hrvatske, i klinke će imati priliku pokazati svoje tenke od 800 kuna te ''opasač'' Lacoste oko spuštenih kukova te uskoro imat priliku pitat starce 'a kaj je to Kviskoteka?', a ja sam se danas sva okretala ne bi li pronašla izvor disko kugle na Cvjetnom, dok nisam otkrila da je to što blješćeći oko mene – zlato. Koje su dame špicerice u velikim količinama počele stavljati na sebe. Oš balarinke, oš torbe, oš remenje, oš topići, Hercegovke nisu trebale daleko otići da bi izvukle svu tonu zlata pa stavile to na ruke, prste, uši, vrat, a one najveće pomodarke su izvukle svoj smajlić srebrni pircing iz pupka, i zamjenile ga sa zlatnim. Zagreb mora da je Zlatan grad. Ime Zlatan je u modi ove godine. Dobro je da Gibonni ima 15.9. koncert u Domu sportova, čovjek zna šta je trend. Zlato svuda. Moram priznati.

Druga je stvar da sam shvatila da to što pijem Telfaste za ambroziju ne znači nužno da me ambrozija u potpunosti zaobilazi. Koža na nosu, ljuštenje broj tri, nazirem. Uz sve to što pušem kroz maramice isto tako primjećujem da mi nestaje 'zlačani' (shvaćate :) odsjaj kože. Ja vlasnica ove ljetne zlatne darežljivosti sunca boje starog zlata. Haha.

Primjetila sam da sam dobila par komplimenata na moju prirodnu, napokon vidljivu, tamno smeđu boju kose, koju ja sama nisam vidjela od svoje 15. godine. Pa sam se i sama začudila. Mada me oko srca uhvatila čežnja kad sam danas vidjela onu nekolicinu kratko ošišanih rajčica crvenih cura, pa onda trula višnja duga kosa curu, pa mix crvene kose sa izrastom. Nekad mi nedostaje moja crvena kosa, ovako sam si još uvijek prečedna. Ne prečudna, prečedna. Pomirena malo sa stvarima, crvena kosa mi je uvijek davala jedan bunt. Uvijek mi je bilo da crvenu kosu treba znat nosit. Ali nekako si to više nisam ja. I ne farbam se svakih par tjedana, i imam dovoljno neobične šiške da si ipak odam počast jednoj alternativnoj strani mojih dobrih starih dana.

Sean mi u ponedjeljak odlazi u Irsku. Vidjet ću ga ponovno za cirka, 4 mjeseca. Ako prije ne puknem, što je veća vjerovatnost, pa se nađemo za neka dva mjeseca, što je cirka 9 tjedana, što je eto, ništa, što mi je nekoliko ljudi reklo. Ma da, jebote, niš, ko da trepneš par puta. Slizala sam se s njim zadnja dva mjeseca, i ono čemu sam prije dva mjeseca davala sekundu razmišljanja, jer mi je bilo prerano, sad moram počet živjeti. Opet je došlo vrijeme da otpustim svoje misli, i da se prebacim na misao da će ovo trajati još 11 mjeseci. Nekad me stvarno zabrine iz kojih atoma ću vući daljnju energiju za nastavljanje, ali lako mi je o tome trenutno razmišljati jer je na par kilometara udaljen od mene. Kad me dijele dva aerodroma, jedan sat razlike i svakodnevno nedostajanje, pjevam drugu pjesmu. Pjesmu ovog ponedjeljka. Uvijek me strah tih opraštanja. Jer se moram sakupit u roku od par sati, jer moram provući nevjerovatno tužnu notu kroz svoje tijelo, i dat si oduška te si pomoć da mi se ne ugnijezdi, da se ne zainati pa mi ostane predugo u mislima, jer predugo tu tugu ne mogu izdržati. Veze su same po sebi teške, a veze ovog tipa su za provjeravanje svega što misliš o sebi. Pa na kvadrat, a ako je dan teži, na kub. 11 mjeseci. Kao da 18 već nije iza mene. Lako je o tome sad pričati, ali što je ugurano u tih 18 mjeseci. Cisterne svega. Vjerovatno ljubavi najviše. Odpizdila bi ga ja već davno da nije toga, a protiv toga ne mogu. Prkos i inat je isto dobra stvar. Inatim se i prkosim razvodnjavanju veze. Iako je veza okružena Irskim morem i Atlantskim oceanom, vode koliko hoćeš. Iz mojih očiju isto, voda, slana voda, u ponedjeljak. Ali jebiga, idemo dalje.

Ponedjeljak će zaista biti težak dan. Manga mi se udaje. Kumovi i oni. U potpunosti ju shvaćam. Za mjesec dana, još jedno opraštanje. Ona leti u drugo godišnje doba, on leti s njom, tri godine odvojenosti. I onda pitanje u zraku, koje za sad nitko ne može odgovoriti. Hoće li se vratiti? Početkom godine još smo sve fantale o nekim stvarima, grijale se uz amaro i cigarete, smijale se nekim budućim pričama, vjerovatno si i nijekale neke stvari. Nakon ljeta stvari uvijek dolaze na panj. Nikad nisam ni bila ljubiteljica ljeta, uvijek su mi bila prehektična. Uvijek su slijedila duga jesenska pričanja nakon kolovoza. Za mjesec dana bez Mangine čašice razgovora za zajedničkim stolom.

Svakako je jedna era našeg 10godišnjeg prijateljstva završena. Sutra na djevojačkoj, čašica će biti dignuta u to ime.

Ususret jeseni, tako ja nazivam ovaj završetak jednog razdoblja. Eto plače mi se, uvijek ta voda nekako pronađe svoj put.

A tako to valjda je kad je čovjek zaljubljen i voli ljude u svom životu. Samo treba znati kako ih malo pustiti od sebe.