Jesam, gledala sam. Zapravo nisam htjela izać van jer sam gledala novi BB - Idemo do kraja!

I onda sam si opet razmišljala kako bi bilo da sam se prijavila, jer eto napad taštine me puko, pa sam si opet dodatno razmišljala i skontala da jesam taj tip osobe, ali da mi se stvarno ne da rastezat poput žvakače gume ispred novih ljudi, pred kojima bi sigurno na prvu ispala:
1. hiperaktivna
2. pomalo mutava

Ostale kombinacije još nisam ubacila. I onda bi se pred svima pokazalo moje djetinjasto lice, koje ja itekako ne volim pokazati, osim ako me netko ne prislili, tipa, kad se nađem u fazi gdje nešto ne razumijem pa se ponašam i izgledam naivno. Ali i to je nešto što sam tek nedavno prigrlila, jer uči se dok si živ. Do nedavno sam taj 'ja sve znam' stav upotpunjavala doma guglajući ili wikipedirajući. Ne do bog nekome pokazati da nešto ne znam ili da nemam odgovor za sve. Koja je to zabluda. Tvrdoglavost do ibera. Znaš variti? Ne znam, ali sam sigurna da sam negdje pogledala neku emisiju u kojoj sam vidjela nešto slično tome pa znam dobre lemilice, ili ili ili da varila sam na tehničkom tamo u osnovnoj. Stvarno sam bila zatucana.

Sjećam se jednog primjera prije par godina. Bila sam s tim dečkom, vrlo kratko, a on je valjda bio čovjek koji je stalno postavljao pitanja. Ali pitanja koja ja nikada nisam ni zamišljala, jer mi je bilo, šta ja znam, presmiješno postavljati toliko rečenica s upitnikom. I tako smo sjedili u jednom bircu, pa dosta nas, pomalo sa svih strana, i počelo se razgovarati o filmu. Ja sam osjetila kako mi se obrve svako malo dižu, jer je on svako malo nešto priupitkivao. Ja mislim da ću uvijek zapamtiti njegovo zadnje pitanje (prije nego je otišao u suton ... :) a to je bilo, što misliš koju Wody Allen ima dioptriju? Mislim da to pitanje nikada neću zaboraviti. I znam da kad ja to ovako sad retrospektivno pišem, da većini vas to apsolutno ništa ne znači, ali tada ispod mene kao da se otvorio Had i uvukao me unutra. Zašto toliko pitanja postavljaš?!

Zašto? Možda se pitate? :) Jer sam ja do prije par godina bila takva. Zatvorena. A znatiželjna. Ali zaista ne bi ja nekog stranca nešto pitala, da on slučajno ne bi pomislio da ja nisam na čisto, štoviše diplomirala na toj nekoj trivijalnoj temi. Nedostatak totalnog samopouzdanja, i kompleks koječega sam ja tada još nosila. Vrlo teško mi je bilo reći, 'e oprosti stvarno ne razumijem'.

A u biti, a kako ćeš točno saznati, ako nekoga ne pitaš, tko zna nešto o nečemu? Možda nekima od vas sad to moje dođe kao, ne znam, iznenađenje, jer se to podrazumijeva, ali meni je to tek sada postalo jasno. Dobro, ne baš sada, ima već toga, ali ovako jasno da o tome mogu pisati. Jer stvarno je super postavljati pitanja, i dobivat odgovore na njih. I zapravo bit djetinjast u neku ruku, jer ja stvarno o puno toga nemam pojma. I sjećam se točno jednog smsa kojeg sam dobila, pisalo je: želim da uživaš u tišini, da se raduješ životu, da vjeruješ djetetu u sebi i da budeš hrabra kao lavica. Na što sam ja prvo pomislila, fini aforizam. Vidim, netko je čitao mudre izreke. Dok se nisam ulovila u misli kako se ponašam prepotentno, jer sam stalno bila u velikim stvarima. Ovo je bilo prejednostavno. Prejednostavno kad pročitaš, konstantan Sizifov posao dok se ne uvjeriš da tako stvari i treba postaviti.

Zapravo ne bi bila dobra za Big Brother. Vjerovatno bi udavila sve tamo. Tako to je valjda kad čovjek napokon prigrli tu jednu djetinjastu stranu sebe, i da zna da ju ima.

Učiš dok si živ. To je to. Zvečevo. Mada variti još uvijek nisam naučila. :)