Dolazi sms iz Dublina. Piše Sean the Emigrant.

''Pijem u Cafe en Seinu, upravo je ušao Bono, i jednoj od konobarica je nacrtao cvijet na računu.''

Dobro kad će meni nešto nacrtati?! Na sisi.

Taj Bono, ali nema ga kao ni crnog ispod nokta kad sam ja u Dublinu. Sunce žarano!

Možda se netko i pronađe u ovome, a možda i ne.

Kao priča ide ovako, od Anuk jedan prijatelj ima prijatelja koji je ovo rekao. Na njegov račun sam se smijala valjda par dana, i ova njegova rečenica je definitivno ušla u rječnik fraza.

Naime, taj prijatelj i od prijatelja prijatelj su se šetali po gradu, kad je dečko na vratima neke trgovine vidio da piše, ''Stigle buce''.

''Stajđl bjus'', to je neka nova marka tenisica?', pita ovaj prijatelj od prijatelja.
''Ne jebote, stigle su buce. Čizme za zimu''.

I to je bilo dovoljno da zaradim upalu trbušnih mišića.

Rastanak.

''Obična riječ je rastanak al' ima čudan nastanak.

Od sviju raznih riječi po redu, bez obzira na abecedu, na poredak, i mimo njega, dolazi ona nakon svega: kada u travi gasi se sjaj, kad sve se topi poput snijega, kad krugovi se na jedan svedu, kad svrši sve, kad tome je kraj.

Rupčićem malim maše ona i zvoni poput brodskog zvona, kad iz luke plovi na more: druge se riječi protiv nje bore, ljubav se s čežnjom i tugom složi i uporno joj šapće: - odloži. Odloži nastup svoj za trenutak, prikrij se negdje u neki kutak.

Obična riječ je rastanak al' čudan ima nastanak. Puna je čudnih žudnji i htijenja; katkad i ona značenja mijenja.

Jedanput glasi samo: ''Zbogom!'', drugi put glasi: ''Doviđenja''.''

Manga je dobila trogodišnju stipendiju za doktorat u Brisbaneu. Svi smo o tome pričali posljednjih par mjeseci, nikad nije bilo upitno hoće li ju dobiti, već je bilo, šta napraviti kad Manga ode.

I eto nas sad u tom trenutku. Avion upravo uzlijeće. (Nadam se da se nećeš gadno naroljati vozikajući se u Emiratima, i drži se svog supruga, nemoj hvatat ''gidday'' plave i nabildane surfere (ajme!), naravno pod uvjetom da ikad izađeš iz laboratorija i barem ćemo po tebi znati da sutra još uvijek postoji.. Sretno ti slijetanje u četvrtak! :))

Nema mi druge nego u iduće tri godine skupiti za povratnu kartu, pa preko Indijsko oceanske bare tamo do nje. A mislim, u Australiji samo ptice umiru pjevajući. Neće jedna kemičarka Manga, neću ni ja, a garant neće ni naše prijateljstvo.

Volim te i nedostajat ćeš mi. Ali vidi gdje nas je život odveo, a znaš i sama da smo uvijek htjele saznati kako se ovce glasaju na australskom. Dobro nismo, ali ajde, sad hoćemo.

Uvijek Brenkišen trebamo biti jedan plus ispred svega.

Stoga doviđenja, i sretan ti put draga prijateljice... Sretan ti put, i sretan ti početak novog života.

Mada se ne bi reklo, ali trudim se kloniti intimnih stvari mojih prijatelj(ic)a, odnosno znati za njih i ne pisati o njima na blogu, mada bi, tako mi svega bi, ali ne mogu. :)

Mada se ne bi reklo, kazah, ali zato me vole.

Ali ima jedna koja ne zna za ovaj blog jer to onda neminovno donosi novi pregršt ljudi koji će sigurno u nekom razgovoru spomenuti, a zašto o meni ne pišeš, a meni se stvarno biva pravednom prema svima, zato neke i poštedim vlastite narcisoidnosti, jednostavno jer su mi podjednako dragi. Neprijatelje baš i nemam, onaj tko mi se zamjeri, dobije svoju subliminalnu blog sprdnju, mada iskreno, klonila sam se i toga. Ili kako je Anspik jednom napisala, ''moju osobu ne izdaju ljudi koje je izabrala za prijatelje''.

Ona i ja nemamo godine prijateljevanja jer sam eto nekako rekla da mi je više teško sklapati nova prijateljstva jer mi se više uopće ne da istinski raspravljati zašto ja neke stvari volim tako, a ne ovako, kao i milijun drugih potankosti koje moraš o nekome saznati prije nego ga nazoveš prijateljem. Barem ja danas tako, nakon godina suprotne naivnosti.

Srećom, bila sam sretnica po tom pitanju, jer imam dobre ljude oko sebe. Možda tim više što sam na vrijeme uspjela proširiti te krugove, pa nogom stupam kroz više društva, što mi itekako odgovara jer svako društvo kompaktna priča za sebe.

Ali ta me cura privukla na prvu, jer bi me odjebala čim bi joj se pokazala u videokrugu.

A ona mi se na prvu ono baš svidjela. Pa sam se i trudila upoznati ju. I stvarno mi se dopalo što sam našla kod nje, iako smo ohoho različite po nekim stvarima.

Pa i u tom nekom malom vremenu, poprilično se upoznale, jer sam joj stajala rame uz rame za vrijeme nekih njenih najjačih oscilacija. Danas mi je strašno drago što je osjetila da sam dovoljno povjerljiva. Mada je uvijek imala tu jednu vrstu samodiscipline koja meni jednostavno manjka.

Tako da mi je bilo neizmjerno drago što smo se čule, jer nismo već par mjeseci, jer su nam se karte tako posložile, i jer ona opet prolazi kroz jedan dosta naporan period. U stvarima koje su se morale tako dogoditi.

I zapravo sam htjela objasniti taj njen problem ovdje, ali malo su mi misle pobjegle, jer sam kroz razgovor s njom shvatila nekoliko stvari.

Nema lakog prekida, i jer je jedna stvar sigurna, čovjek propasti ne može. Ne može, ako nije jebeno autodestruktivan, nemoćan u starosti ili bolestan. Jer ostali razlozi ne postoje. Jer stvari se vrlo rijetko dogode u slow motionu, prije će bit da se dogodi potres, i da tek tada shvatiš kako počinješ kupit svoje ostatke, kap po kap. Jer je iz početka sve u vodenom stanju, pa ne možeš pohvatati stvari.

Dok ne dođeš do nekog kamenčića, koji ima određenu težinu. Samo što ne znaš koliko točno vremena mora proći, jer instant rješenja nema. Osim s onim instant juhama.

Jer kad osjetiš da te sve toliko tuče sa svih strana, zapravo uvidiš da si ti sam taj koji si gura čačkalice pod nokte, i koji se udara u glavu. Sam.

A biti sam, se treba naučiti. Biti sam. Jer kad to naučiš, onda ćeš i naučiti kako zapravo stvari nisu u kurcu kad više nema riječi 'mi'.

Jer napokon po prvi put u životu, jer si do sada nije dala priliku, naučiš cijeniti i tu drugu stranu medalje koja je u jednini, jer su možda prije toga množine bile samo dio navike.

Nova je navika na meniu. Navika da si sam. Kao što i ona to sada treba počet učiti nakon 10 godina veze. Ali to nije jebeno najteža stvar u životu koja se nekome može dogoditi. Osobito ako je netko takav potencijal poput nje.

Žena je ženi vuk.

Ifka i ja smo imale svoj godišnji izlazak. Negdje prije par godina smo pokrenule taj dan, odnosno odlučile da moramo izaći i kvalitetno se naroljati, isplesati, odnosno zabaviti. Kako su nam rasporedi dosta različiti, uvijek isplaniramo taj izlazak, barem što se tiće nekih osnovnih odrednica, odnosno kada i gdje, sve drugo prepustimo slučaju.

I tako smo izlazile iz kvarta kad mi se dogodilo nešto što do sada nikad nije.

Naime. Ja sam 180 visoka, smeđokosa, od nedavno ponovno alternativna frizura, vraćam se korjenima, kežualan stil oblačenja, ekstrovert, ali ne volim biti u centru pažnje. Ifka je pak plavuša. Zapravo, eterična plavuša. Mala, krasna faca, super tijelo, trendseterica, vrckava, ponekad i zajebana, svjesna kako ljudi na nju reagiraju. Totalni ekstrovert, voli biti u centru.

U tome je oduvijek bila jedna razlika među nama. Ja nikad nisam imala te probleme sa ženama s kojima se ona suočava. Samim time što izgleda tako da će se svaki muškarac okrenuti za njom, bilo da ju u sekundi pojede očima, ili da frkne nosom jer će ju odmah strpati u stereotip, neminovno je da će ju iskomentirati, i to je nešto na što je ona navikla. Ja sam se, družeći se s njom, na to isto navikla, jer s nikim osim s njom nisam doživjela da se muškarci ponašaju poput hipnotizirane mase. Pojedince mogu nabrojati na prste.

Prije par godina sam bila, kad smo počele izlaziti, ljubomorna na tu svu pozornost, ali uz nju sam naučila da je neminovno da su plavuše poput nje, šok za muškarce. Bez pretjerivanja. I da je pomalo svaki kad ju je upoznao na licu imao izraz, ''pokušat ću, pa da vidim'' . U biti je imao izraz ''jebote!''.

Shodno s time, žene ju ne vole previše, jer se automatski uvijek osjete ugrožene, postanu braniteljice svog teritorija. Ženski pit buli, kao da Ifka automatski kreće u akciju. Sva sreća da je u vezi, i po tome čista u glavi.

Shodno s tim se vraćam na početak posta.

Hodajući kvartom, čavrljale smo o tome kako smo totalno nabrijane na izlazak. Nismo bile zajedno vani ravno 10 mjeseci, i kako je to vrijeme proletilo. I tako dok smo i jedna i druga nabadale, prema nama je išao jedan par. Ja ih nisam percipirala, dok se nisu našli negdje dva metra ispred mene.

On nas je pogledao, u biti pogledao je Ifku, a cura mu je uhvatila taj zadivljen pogled i dok sam prolazila pokraj nje, ona se svom snagom sručila na mene, jer sam joj bila prva do. Pločnik je bio dovoljno širok da prođemo svi četvero. Pukla me ramenom, u biti se zaletila u mene, i dok sam se ja par sekundi trijeznila od boli u zubima jer me odalamila, u tih par trenutaka nisam ni shvatila o čemu se tu radi. Zapravo nisam ni shvatila dok se nisam okrenula i pitala ju, 'ček, jel ti to sad bilo potrebno', dok se njen dečko smješkao jer je skoro pa izazvao tuču, dok mi je ona promrsila nešto, tipa 'glupačo', te se udaljila.

Ja sam ostala u nevjerici. U totalnoj nevjerici. Kao prvo, koji kurac me sad lupila. Kao drugo, što se sad tu dogodilo, kao treće, kakve su to žene?

Ifka me pogledala i rekla, ''Daj pusti, ajde. Ali nemoj mi reći da ti se to prvi put dogodilo?'' Misliš, da se neka cura ovako obruši na mene, da, je.

Ifka se pak s tim ''bori'' na redovnim bazama. Kaže da joj se to valjda u zadnje dvije godine stalno događa. Da ju neka žena trkne na cesti, da ju pukne laktom u prolazu, da joj opusuje, da se parovi posvađaju pred njenim očima, da ju na tulumima cure često izoliraju a da ona nije riječ progovorila već je samo ušla kroz vrata, ma čuda.

I nije mi jasno. Stvarno mi nije jasno. Koji ti kompleksaš moraš biti da se tako ''boriš'' za svog frajera, i to na cesti, kakav ti je mentalni sklop da ti to uopće padne na pamet, i zadnje, koliko ti jadna zapravo moraš biti. Ženska psiha je meni ponekad, totalna enigma.

Mislim, što napraviti s tom informacijom kad si vidiš dečka, muža, ljubavnika da se okrene za nekom curom? Ići okolo i lupat svaku lijepu ženu koja fakat dobro stoji oku jer sama pizdim od ljubomore?

Bit tako opsesivo ljubomorna? Ne, hvala lijepa i doviđenja.

Ljepota valjda ima svoju cijenu i masnice, ali i kompleksi također.

Imam vam nešto za reći, stoga molim malu pozornost.

Sve prisutnu nepoznatu blog sferu molim da oprosti na ovom čisto internom postu.

Znači Anuk, Lama, Mojice, Novinarkice i Vedra, Tinčibald i ja smo sinoć došli do jedne konstruktivne ''surprise'' ideje za Mangin odlazak u bijeli svijet. Pokahontas treba o tome naknadno obavijestiti jer tikataka je u pitanju.

Naime, nije Manga luda da ne zna da praznih ruku otići neće, tako da po tom pitanju zna da sigurno nešto kuhamo, a samim time što ovo i ona sama čita, ne znači da će automatski saznat što je točno na meniu.

Par stvari je bilo ključno. Poklon ne smije biti teži od kilu, jer ne može ponesti lampu, ne daj bože, da joj svaka preda svoj dar, neorganizirano, da joj damo lovu, jer prebaci to u dolare – bit će sića, da joj kupimo naušnice, svijeću, Zepter suđe, to joj dolje tako i tako ne treba, jer će cijelo vrijeme biti u laboratoriju, izgladnjela i ružna, :)) osim kad se bude šmekala po južnoj hemisferi, odnosno odašiljala Maurske i Aboriđinske pozdrave mira, čega li već.

Tako da je poklon zaista kompaktan. U biti sačinjava jedan dio svih nas, barem što se tiće nas cura. Cifra koju ćete vi iskeširati je još uvijek upitna, ali calma calma, sve se može podnijeti.

Naravno, zašto vam ovo pišem ovako. Jer ne znam kad ćemo se naći svi zajedno, a vremena je jako malo. Tako da se ovih dana sve moramo čuti, možda igrati i pokvarenog telefona, jer tko zna, možda ideja ispadne i kreativnija.

Naravno, da ovo nije finalna stvar, samo ne znam, koliko je koja od vas razmišljala o ovome, a zaista nema smisla da svatko radi navratnanos i na sve strane po svojoj ruci ili novčaniku.

Ekstra ideje, ili promjene plana su svakako dobrodošle, ali nema mjesta za pretjerivanje, jer zbog razbacanosti i zbog manjka vremena, moramo krenuti u realizaciju.

Stoga, koga zanima o čemu se radi neka se javi Tinči ili meni, ma svejedno je, samo da čujem šta mislite o tome, ostalo ćemo lako.

Treba samo uskladiti 8 mišljenja. Di je tu problem, haha. :) Manga, prekini škiljiti, gotova sam.

Ili boli?

Javim vam tijekom dana kad mi se oči otvore, ili kad odlučim da je krajnje vrijeme da ih podbočim čačkalicama, da uđe nešto od današnjeg dana u njih.

Nakon godina ničega, zapravo kad sam shvatila da je vrijeme pravih tuluma iza mene, isto kao kad sam shvatila da su ti isti tulumi, diskoteke, krasopis, devedesete arhaizmi, shvatila sam da se nisam tako opustila na jednom mjestu gdje je sve prštalo dobrom starom apokaliptičnom glazbom, dok se za šankom ispijala travarica iz Srime, a dok su neki od nas degustirali suho cvijeće i zalijevali to sve s pivom. Ima ih čudnih dok su pod parama. :)

Najupečatljivija rečenica večeri mi je definitivno, ''Silovat ću te s ovom kitom cvijeća'', na što smo svi skoro pa kolektivno popadali na pod, dok su u ušima zvonile Majke, ''Ma mene ne zanima to što se priča, ma mene ne zanima to što se događa, jer uvijek sam bio isti, svima gledao u oči...'' i pomalo me bacilo u ono prvo vrijeme kad me starija sestra odvukla van sa Pič, današnjom Londonerkom, u ondašnje okupljalište bajkera, lokalnih rokera, debelopotkoženih alternativaca, i gdje mi se svojedobno upucavao frajer od 22 godine, dok sam ja imala 13.

Da, sjećanje na te dane mi je još uvijek vrlo vividno.

I tako dok sam noćaš dizala ruke na Rage against machine, dok se jedan par na njih romantično njihao u svom svijetu, dok su sa šanka padale tave, a svijeće gubile svoj vosak po podu, a oko nas to sve njuškalo 6 pasa, ja sam se stvarno zabavljala.

Kažem, ožiljci rane nedjelje me na to podsjećaju. Kao i bol u ruci s kojom sam slučajno odalamila Miju po bradu. Ako mene tako boli, sirota, šta je s njom onda.

Možda Diplomantica nije baš to sve doživjela na ovaj način, ali ljudi su se dobrano opustili tamo negdje na preriji županije. Opustili i zabavili.

A to se napokon i tražilo.

Anuk, sunčeko moje.

Sretan ti rođendan. Uz kuskus, rubikovu kocku, uz vinčeko, uz lapače koje će se za par sati smjestiti oko stola, i uz taj tvoj smješkić na licu.

Kako je Novinarkica kupila onaj famozan aparatić, trenuci će bit zabilježeni.

Iako nisam u mogućnosti doći, znaš da te mnogo mnogo volem.

Tvoja MenervnA.

I tako ću dva tjedna bančiti po obranama diplome. Iste osobe. U užem i proširenom izdanju.

Prvo Hrvatski studiji. PR Ifka diplomirala. Prvo kubalibre na Jarunu u 3 poslijepodne. Pa onda kubalibre u stanu, pa kubalibre u Koldingu, pa kubalibre za put, pa u noć.

I onda premještaj. Na janjce. E tu s moje strane mali problem, jer eto ne mogu to jesti. Prije par tjedana, frendovi iz glazbe su iz štosa spekli svinjće, ja kad sam došla, svinjće je već bilo skoro pa gotovo, pa se složio stol, pa sam malo probala, ali stvarno mi je katastrofa kidati meso s nečijih nogu i isto to meso jesti. Nisam vegetarijanka, ali priznajem da mi meso sve manje i manje odgovara. Za vrijeme obiteljskih ručkova, jedino šta mogu primirisati je bakina piletina, jer nemam pojma kako ju ona tako nezaboravno napravi, a doma opet drugačija priča.

Stara mi je svejedno preuzela te makrobiotičke odlike, odnosno temelj, i meso imamo jer nismo ortodoksni, eventualno jednom tjedno. Konkretno meso, jer sve ostalo baziramo na kompleksnosti ostalih namirnica. Anuk, Lama i Tinčibald su ortodoksne vegetarijanke, Vix mi ima predobru kuhinju, a i pati za životinjama. Jedino što u biti ja podnosim su paštete, čajne, naresci (od parizera do pršuta) i hrenovke, te piletinu, iako ovisi.

Meso kao meso mi je počelo previše mirisati na životinje, na roktanje, mukanje, kokodakanje, i samo jednom u životu, jer me Padre Novinar stvarno nasamario, na rzanje. Ždrijebetovo. I dan danas mi je teško oko srca zbog tog điha điha konjića na lešo.

Tako da sam i janjca odbila, jer ne mogu to jesti. Sean se uvijek sprda s tim kad negdje vani jedemo da mi treba naručiti vruću janjeću glavu da iz nje izvlačim oči, sišem mozak, šta se jebote uopće jede s vruće janjeće glave, pobogu??

Jednom sam bila s Amaliom u francuskom restoranu. Ja, naručila povrće, vratolomije, ona je uzela meso kao glavni obrok. Kad je meso pojela, večera je bila gotova, bez obzira što joj je ostao pun tanjur povrtnih stvari. Rekla je, kad se meso pojede, jelo je gotovo. Ali opet, Španjolci ubijaju bikove u arenama, naravno da ne pjevaju uspavanke šparogama.

I naravno da imam iznimke, jer mi nekad jednostavno fali ta težina na želudcu, popunjenost, da mi probava traje 8 sati, nego kao kad sam neki dan tri puta u par sati grabila heljdu sa lećom, brokule s mrkvom, patliđan i tikvice na lešo, odnosno salatu sa kaduljom i balzamicom. Pa mi je bilo muka, što je dokazano da i od povrća može biti loše.

Ali u načelu, stvarno kad rezimiram, ne mogu točno staviti prst na datum, kad sam se konkretno najela mesine. Ribe i morsku čeljad uopće ne ubrajam u ovaj post, jer gle, nećemo pretjerivati. :)

p.s. Hvala svima na lijepim željama i na svekolikim buketima koje sam dobila zbog mog posta o prestanku pušenja, odnosno bombonjeri koju sam dobila od uredništva Blog.hra. :))

Ima već mjesec dana od kad nisam zapalila ni jednu cigaretu.

Zašto sam točno prestala? Početno jer nisam mogla disati zbog ambrozije, a onda mic po mic jer nisam mogla disati zbog ambrozije :), i eto navukla sam mjesec dana. Ako ne brojimo ono kad sam igrala onu igru od Ministarstva zdravstva, 40 dana bez cigarete za 10 tisuća kuna, mislim da mi je ovo najduži period od 15te godine da baš ne pušim, a od 15te ima, pa ima.

I onda sve kako mi dalje dani idu, sve me manje privlači. Zapravo počela sam promatrati šta ljudi oko mene rade, u pijanom stanju koliko popuše i koliko popuše za vrijeme kave. Stvarno puno, što znači da sam i ja stvarno puno. Naravno, ne isključujem da sam za vijeke vjekova gotova s nikotinom, ali me drži osjećaj, koliko mi sada uopće ne paše.

Okus mi se poboljšao i osjećam se zaista puno bolje, a da ni ne kažem da u novčaniku ne osjetim toliki propuh. Istina, imam te neke glavoboljice koje pripisujem fizičkom čišćenju, ali me nije pukla neka velika apstinencijska kriza, što mi se zaista sviđa, jer sveukupno, trudila sam se biti jednako socijalna kao i u ostale dane, da ne izbjegavam izlaske zbog cigarete i mog možebitnog pokleknuća nakon što popijem koju. Ali nisam. Zapravo, samo mi je dva puta došlo da zapalim.

No, cigarete su zaista bile moj jedini porok. Razne druge smotuljke i zamotuljke, praškiće, bombončiće i tripiće nikad nisam koristila. O da, u srednjoj nešto da, ali sam i tada na naglo prestala jer sam se počela okupirati s problemom koji me pratio 4 godine života i koji je bio povezan sa štitnjačom, i prekomjernim dnevnim gutanjem 7 tableta. Pa kad sam izašla iz te čemerne faze, soba 23 na Zavodu za nuklearnu medicinu, prestala me i volja za daljnjim eksperimentiranjem ilegalnih stimulansa.

Bilo što, što bi me tjeralo da osjetim umjetni emotivni disbalans, špicu ili spuštanje, jer sam godinama zbog ovih Soba 23 tableta, osjećala prirodni emotivni disbalans, sam stavila kao prekriženo.

Cigarete su bile moja jedina droga. A sad mi više ni piva ne sjeda, jer nije piva više to bez cigarete. Prelazim na bitervotku ili rumkolu, a treba to poplačati, ALI nešto ipak trebam ostaviti za gušt.

Jebiga, padam kroz zadnje kategorije neporočnosti.

Dosada, stvarno sam si dosadna.