I tako ću dva tjedna bančiti po obranama diplome. Iste osobe. U užem i proširenom izdanju.

Prvo Hrvatski studiji. PR Ifka diplomirala. Prvo kubalibre na Jarunu u 3 poslijepodne. Pa onda kubalibre u stanu, pa kubalibre u Koldingu, pa kubalibre za put, pa u noć.

I onda premještaj. Na janjce. E tu s moje strane mali problem, jer eto ne mogu to jesti. Prije par tjedana, frendovi iz glazbe su iz štosa spekli svinjće, ja kad sam došla, svinjće je već bilo skoro pa gotovo, pa se složio stol, pa sam malo probala, ali stvarno mi je katastrofa kidati meso s nečijih nogu i isto to meso jesti. Nisam vegetarijanka, ali priznajem da mi meso sve manje i manje odgovara. Za vrijeme obiteljskih ručkova, jedino šta mogu primirisati je bakina piletina, jer nemam pojma kako ju ona tako nezaboravno napravi, a doma opet drugačija priča.

Stara mi je svejedno preuzela te makrobiotičke odlike, odnosno temelj, i meso imamo jer nismo ortodoksni, eventualno jednom tjedno. Konkretno meso, jer sve ostalo baziramo na kompleksnosti ostalih namirnica. Anuk, Lama i Tinčibald su ortodoksne vegetarijanke, Vix mi ima predobru kuhinju, a i pati za životinjama. Jedino što u biti ja podnosim su paštete, čajne, naresci (od parizera do pršuta) i hrenovke, te piletinu, iako ovisi.

Meso kao meso mi je počelo previše mirisati na životinje, na roktanje, mukanje, kokodakanje, i samo jednom u životu, jer me Padre Novinar stvarno nasamario, na rzanje. Ždrijebetovo. I dan danas mi je teško oko srca zbog tog điha điha konjića na lešo.

Tako da sam i janjca odbila, jer ne mogu to jesti. Sean se uvijek sprda s tim kad negdje vani jedemo da mi treba naručiti vruću janjeću glavu da iz nje izvlačim oči, sišem mozak, šta se jebote uopće jede s vruće janjeće glave, pobogu??

Jednom sam bila s Amaliom u francuskom restoranu. Ja, naručila povrće, vratolomije, ona je uzela meso kao glavni obrok. Kad je meso pojela, večera je bila gotova, bez obzira što joj je ostao pun tanjur povrtnih stvari. Rekla je, kad se meso pojede, jelo je gotovo. Ali opet, Španjolci ubijaju bikove u arenama, naravno da ne pjevaju uspavanke šparogama.

I naravno da imam iznimke, jer mi nekad jednostavno fali ta težina na želudcu, popunjenost, da mi probava traje 8 sati, nego kao kad sam neki dan tri puta u par sati grabila heljdu sa lećom, brokule s mrkvom, patliđan i tikvice na lešo, odnosno salatu sa kaduljom i balzamicom. Pa mi je bilo muka, što je dokazano da i od povrća može biti loše.

Ali u načelu, stvarno kad rezimiram, ne mogu točno staviti prst na datum, kad sam se konkretno najela mesine. Ribe i morsku čeljad uopće ne ubrajam u ovaj post, jer gle, nećemo pretjerivati. :)

p.s. Hvala svima na lijepim željama i na svekolikim buketima koje sam dobila zbog mog posta o prestanku pušenja, odnosno bombonjeri koju sam dobila od uredništva Blog.hra. :))