Mada se ne bi reklo, ali trudim se kloniti intimnih stvari mojih prijatelj(ic)a, odnosno znati za njih i ne pisati o njima na blogu, mada bi, tako mi svega bi, ali ne mogu. :)
Mada se ne bi reklo, kazah, ali zato me vole.
Ali ima jedna koja ne zna za ovaj blog jer to onda neminovno donosi novi pregršt ljudi koji će sigurno u nekom razgovoru spomenuti, a zašto o meni ne pišeš, a meni se stvarno biva pravednom prema svima, zato neke i poštedim vlastite narcisoidnosti, jednostavno jer su mi podjednako dragi. Neprijatelje baš i nemam, onaj tko mi se zamjeri, dobije svoju subliminalnu blog sprdnju, mada iskreno, klonila sam se i toga. Ili kako je Anspik jednom napisala, ''moju osobu ne izdaju ljudi koje je izabrala za prijatelje''.
Ona i ja nemamo godine prijateljevanja jer sam eto nekako rekla da mi je više teško sklapati nova prijateljstva jer mi se više uopće ne da istinski raspravljati zašto ja neke stvari volim tako, a ne ovako, kao i milijun drugih potankosti koje moraš o nekome saznati prije nego ga nazoveš prijateljem. Barem ja danas tako, nakon godina suprotne naivnosti.
Srećom, bila sam sretnica po tom pitanju, jer imam dobre ljude oko sebe. Možda tim više što sam na vrijeme uspjela proširiti te krugove, pa nogom stupam kroz više društva, što mi itekako odgovara jer svako društvo kompaktna priča za sebe.
Ali ta me cura privukla na prvu, jer bi me odjebala čim bi joj se pokazala u videokrugu.
A ona mi se na prvu ono baš svidjela. Pa sam se i trudila upoznati ju. I stvarno mi se dopalo što sam našla kod nje, iako smo ohoho različite po nekim stvarima.
Pa i u tom nekom malom vremenu, poprilično se upoznale, jer sam joj stajala rame uz rame za vrijeme nekih njenih najjačih oscilacija. Danas mi je strašno drago što je osjetila da sam dovoljno povjerljiva. Mada je uvijek imala tu jednu vrstu samodiscipline koja meni jednostavno manjka.
Tako da mi je bilo neizmjerno drago što smo se čule, jer nismo već par mjeseci, jer su nam se karte tako posložile, i jer ona opet prolazi kroz jedan dosta naporan period. U stvarima koje su se morale tako dogoditi.
I zapravo sam htjela objasniti taj njen problem ovdje, ali malo su mi misle pobjegle, jer sam kroz razgovor s njom shvatila nekoliko stvari.
Nema lakog prekida, i jer je jedna stvar sigurna, čovjek propasti ne može. Ne može, ako nije jebeno autodestruktivan, nemoćan u starosti ili bolestan. Jer ostali razlozi ne postoje. Jer stvari se vrlo rijetko dogode u slow motionu, prije će bit da se dogodi potres, i da tek tada shvatiš kako počinješ kupit svoje ostatke, kap po kap. Jer je iz početka sve u vodenom stanju, pa ne možeš pohvatati stvari.
Dok ne dođeš do nekog kamenčića, koji ima određenu težinu. Samo što ne znaš koliko točno vremena mora proći, jer instant rješenja nema. Osim s onim instant juhama.
Jer kad osjetiš da te sve toliko tuče sa svih strana, zapravo uvidiš da si ti sam taj koji si gura čačkalice pod nokte, i koji se udara u glavu. Sam.
A biti sam, se treba naučiti. Biti sam. Jer kad to naučiš, onda ćeš i naučiti kako zapravo stvari nisu u kurcu kad više nema riječi 'mi'.
Jer napokon po prvi put u životu, jer si do sada nije dala priliku, naučiš cijeniti i tu drugu stranu medalje koja je u jednini, jer su možda prije toga množine bile samo dio navike.
Nova je navika na meniu. Navika da si sam. Kao što i ona to sada treba počet učiti nakon 10 godina veze. Ali to nije jebeno najteža stvar u životu koja se nekome može dogoditi. Osobito ako je netko takav potencijal poput nje.
Post je objavljen 22.10.2006. u 17:50 sati.