Dok sam danas sjedila u Maraskinu do glave mi je počelo plutati par stvari, kojih sam već neko vrijeme (ne)svjesna.
Zlato je ove jeseni u modi, nije da je jesen još počela, niti da su se svi špiceri vratili s mora, ali u ponedjeljak će zvono zazvoniti u svim školama Hrvatske, i klinke će imati priliku pokazati svoje tenke od 800 kuna te ''opasač'' Lacoste oko spuštenih kukova te uskoro imat priliku pitat starce 'a kaj je to Kviskoteka?', a ja sam se danas sva okretala ne bi li pronašla izvor disko kugle na Cvjetnom, dok nisam otkrila da je to što blješćeći oko mene – zlato. Koje su dame špicerice u velikim količinama počele stavljati na sebe. Oš balarinke, oš torbe, oš remenje, oš topići, Hercegovke nisu trebale daleko otići da bi izvukle svu tonu zlata pa stavile to na ruke, prste, uši, vrat, a one najveće pomodarke su izvukle svoj smajlić srebrni pircing iz pupka, i zamjenile ga sa zlatnim. Zagreb mora da je Zlatan grad. Ime Zlatan je u modi ove godine. Dobro je da Gibonni ima 15.9. koncert u Domu sportova, čovjek zna šta je trend. Zlato svuda. Moram priznati.
Druga je stvar da sam shvatila da to što pijem Telfaste za ambroziju ne znači nužno da me ambrozija u potpunosti zaobilazi. Koža na nosu, ljuštenje broj tri, nazirem. Uz sve to što pušem kroz maramice isto tako primjećujem da mi nestaje 'zlačani' (shvaćate :) odsjaj kože. Ja vlasnica ove ljetne zlatne darežljivosti sunca boje starog zlata. Haha.
Primjetila sam da sam dobila par komplimenata na moju prirodnu, napokon vidljivu, tamno smeđu boju kose, koju ja sama nisam vidjela od svoje 15. godine. Pa sam se i sama začudila. Mada me oko srca uhvatila čežnja kad sam danas vidjela onu nekolicinu kratko ošišanih rajčica crvenih cura, pa onda trula višnja duga kosa curu, pa mix crvene kose sa izrastom. Nekad mi nedostaje moja crvena kosa, ovako sam si još uvijek prečedna. Ne prečudna, prečedna. Pomirena malo sa stvarima, crvena kosa mi je uvijek davala jedan bunt. Uvijek mi je bilo da crvenu kosu treba znat nosit. Ali nekako si to više nisam ja. I ne farbam se svakih par tjedana, i imam dovoljno neobične šiške da si ipak odam počast jednoj alternativnoj strani mojih dobrih starih dana.
Sean mi u ponedjeljak odlazi u Irsku. Vidjet ću ga ponovno za cirka, 4 mjeseca. Ako prije ne puknem, što je veća vjerovatnost, pa se nađemo za neka dva mjeseca, što je cirka 9 tjedana, što je eto, ništa, što mi je nekoliko ljudi reklo. Ma da, jebote, niš, ko da trepneš par puta. Slizala sam se s njim zadnja dva mjeseca, i ono čemu sam prije dva mjeseca davala sekundu razmišljanja, jer mi je bilo prerano, sad moram počet živjeti. Opet je došlo vrijeme da otpustim svoje misli, i da se prebacim na misao da će ovo trajati još 11 mjeseci. Nekad me stvarno zabrine iz kojih atoma ću vući daljnju energiju za nastavljanje, ali lako mi je o tome trenutno razmišljati jer je na par kilometara udaljen od mene. Kad me dijele dva aerodroma, jedan sat razlike i svakodnevno nedostajanje, pjevam drugu pjesmu. Pjesmu ovog ponedjeljka. Uvijek me strah tih opraštanja. Jer se moram sakupit u roku od par sati, jer moram provući nevjerovatno tužnu notu kroz svoje tijelo, i dat si oduška te si pomoć da mi se ne ugnijezdi, da se ne zainati pa mi ostane predugo u mislima, jer predugo tu tugu ne mogu izdržati. Veze su same po sebi teške, a veze ovog tipa su za provjeravanje svega što misliš o sebi. Pa na kvadrat, a ako je dan teži, na kub. 11 mjeseci. Kao da 18 već nije iza mene. Lako je o tome sad pričati, ali što je ugurano u tih 18 mjeseci. Cisterne svega. Vjerovatno ljubavi najviše. Odpizdila bi ga ja već davno da nije toga, a protiv toga ne mogu. Prkos i inat je isto dobra stvar. Inatim se i prkosim razvodnjavanju veze. Iako je veza okružena Irskim morem i Atlantskim oceanom, vode koliko hoćeš. Iz mojih očiju isto, voda, slana voda, u ponedjeljak. Ali jebiga, idemo dalje.
Ponedjeljak će zaista biti težak dan. Manga mi se udaje. Kumovi i oni. U potpunosti ju shvaćam. Za mjesec dana, još jedno opraštanje. Ona leti u drugo godišnje doba, on leti s njom, tri godine odvojenosti. I onda pitanje u zraku, koje za sad nitko ne može odgovoriti. Hoće li se vratiti? Početkom godine još smo sve fantale o nekim stvarima, grijale se uz amaro i cigarete, smijale se nekim budućim pričama, vjerovatno si i nijekale neke stvari. Nakon ljeta stvari uvijek dolaze na panj. Nikad nisam ni bila ljubiteljica ljeta, uvijek su mi bila prehektična. Uvijek su slijedila duga jesenska pričanja nakon kolovoza. Za mjesec dana bez Mangine čašice razgovora za zajedničkim stolom.
Svakako je jedna era našeg 10godišnjeg prijateljstva završena. Sutra na djevojačkoj, čašica će biti dignuta u to ime.
Ususret jeseni, tako ja nazivam ovaj završetak jednog razdoblja. Eto plače mi se, uvijek ta voda nekako pronađe svoj put.
A tako to valjda je kad je čovjek zaljubljen i voli ljude u svom životu. Samo treba znati kako ih malo pustiti od sebe.