Kad me čopi neka melankolija, a da sam pod napadom alergije koja mi fizički ne dopušta normalno funkcioniranje. Sva sreća da emotivni život nije povezan s onim na prvu vidljivim.
Imam osjećaj da me ovih dana napustila želja za ikakvih pisanjem. Sjećam se početaka. Kad bi prije spavanja zapisivala teme, i onda ujutro sva nadahnuta počela pisati. Zapravo me nikad nije bilo previše briga što će tko reći, samo sam izbacivala stvari iz sebe. Fali mi malo ta moja spontanost, ne zbog toga što sada mislim, jer znam koliko me ljudi čita, da bi se netko mogao naći uvrijeđen s mojim piskarijama, već valjda i zato što sam trenutno ušla u neku potpuno laganu fazu ove godine, pa mi je manje stvari na mislima. Koliko meni to kao osobi paše, toliko mi je žao zbog pisanja. Jer valjda dok sam pod stresom, ili pod X drugih negativnih emocija, onda mi i stavljanje stvari na papir ide lakše. Nije nužno tim rasporedom, ali se puno puta tako dokazalo.
A godina mi je počela katastrofalno. Znam kako sam brojila dane, ma sate, da mjeseci prođu. Vrzmala se, na sve strane, nemajući pojma šta bi sama sa sobom napravila. ''Ptice usamljenosti su u mene smjestile svoja jaja tuge''. I onda kad napravim rezime, najbolja solucija mi je bila počet pisati blog. Najviše zbog tog nekog voajerskog osjećaja, da pišem o sebi, a da nitko nema pojma tko ja jesam, jer sam stvarno patila, dok nisam postala blogerski narcisoidna pa počela davati adresu, što mi je isto drago, jer iskreno smatram da je zbog mog bloga odnos s nekim mojim ljudima postao bolji. Kompleksniji.
Odista mislim da je ovo mjesto mene stvarno ojačalo. Možda ne zato što nikad direktno nisam tražila nečiju pomoć, već samo zato što su mi bila puna usta mojih problema, koje ja isto ovdje nikad nisam drito opisivala, a opet sam si pronašla zlatnu sredinu.
Stvarno se čudim jednome. Prošlo je ravno 6 mjeseci od kad sam ovo počela pisati. U tih 6 mjeseci, naprijed nazad odlazaka u Irsku, mojih trenutno ukupnih 5 ulazaka, izlazaka, veze na daljinu koja me valjda naučila poprilično o svemu što zaista nikad ne bi naučila da se nisam zaljubila u Seana, i pristala na ovako nešto. Odista mislim da nikad ne bi naučila da sam puno jača nego što sam ikad mislila, i onda došla u tu fazu da to mogu i na glas reći, a da se pritom ne stiltam same sebe.
I da pritom iz sebe izvučem još brdo pozitivnih stvari, i da mic po mic počnem ulaziti u neke sfere same sebe koje sam si ja valjda uvijek branila. Biti ranjivija, biti ženstvenija, biti popustljivija, biti fleksibilnija, i ne imat osjećaj kao da mi je određena meta na čelu, jer sam stvarno počela raditi na sebi. Moja doza prpošnosti jer nešto što mene u posljednje vrijeme čini zadovoljnom. Kao da sam se uz put riješila određenih tereta. Ne samo zato što se trenutno osjećam sigurno, jer valjda i zato što sam svjesna da sam stvarno okružena prijateljima koji me vole, dečkom koji me voli (jer je i taj proces spoznavanja bio dug, a pa znaš me, znam te :) i da po nekoj logici stvari mogu biti na svom mjestu.
Melankolična sam. Ne za tim lošim danima, već valjda kako stvarno treba dati vremenu da prođe, i da malo poput pegle izglanca stvari.
A i pogledala sam 27 epizoda Prison Breaka. Kako sam se samo navukla. Haha. Čekam da me prođe apstinencijska kriza.
Možda ipak nisam izgubila štimung za pisanje, već mi treba malo više vremena da saberem dobre stvari u jednu cjelinu.
Post je objavljen 22.09.2006. u 17:30 sati.