Milou

nedjelja, 29.10.2006.

Bande Velikog Brata

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- ...
- Nego.. si vidio kog su jučer izbacili...
- Ne misliš valjda na Big Brother?
- Paa.. da.
- Nemoj me jebat da i ti to pratiš?
- Ma neee... samo sam slučajno jučer...
- Ma, ni slučajno!
- ...
- ...
- Onda?
- Što onda?
- Si vidio?
- 'naš šta, moram ić', mala me treba. Aj' bok.

Spustio je ljutito slušalicu, ne davši prilike sugovorniku niti da odzdravi.

- Da Big Brother... 'bo ga Big Brother - promrsio je još sebi u bradu.

***


Ušavši u dnevnu sobu, zatekao je svoje dijete kako sjedi pred uključenim televizorom i gleda "Izbor najboljih trenutaka iz Big Brother kuće". Situacija je zahtijevala hitnu intervenciju.

- Idemo van.
- Ali, tata, ja bi' ovo još gledala...
- To ti je bezveze. Idemo van. Možemo prvo na kavu i sok, a onda, ako želiš, možemo ići na ljuljačke u parkić. Može?
- Aliii tataaaa...

Jedno je znanstvena pedagogija, a drugo je spašavanje života svome rođenom djetetu. Ugasio je televizor i za manje od pet minuta bili su vani.

***


Sjeli su u kafić i naručili kavu i sok. Dok je prelistavao novine, došao je do onog dijela gdje su na dvije stranice detalji o novostima iz Big Brother kuće. Zatvorio je novine, bacio ih na stolac i mrzovoljno otpuhnuo.

Za susjednim stolom, grupa mladića i djevojaka je glasno razgovarala. I bez posebnog truda i volje da ih prisluškuje, začuo je:

- ...
- A ste vidli ono kad je Violeta rekla Zoranu...
- Da, da, da... ha ha...
- A ono kad mu je onda ona...
- Je, je... ha ha... ha...
- A znaš kada će Hambdija ponovo zaraditi milijun kuna?
- ...

To više nije imalo smisla. Dijete je primio za ruku, ustali su, i nastavili dalje u šetnju gradom.

***


Došli su u park. Kod penjalice, nekoliko djevojčica i dječaka je stajalo i pričalo. Sve ljuljačke su bile slobodne, pa su se uputili do one najbliže. Dijete je sjelo na ljuljačku, a on je pripalio cigaretu. Monotona škripa ljuljačke i toplo jesensko sunce djelovali su hipnotički, pa je konačno pronašao svoj trenutak mira da malo zaplovi mislima.

No ubrzo ga je u stvarnost vratio neugodni šapat. Trgnuo se. Pred njim, dijete se i dalje bezbrižno ljuljalo, no u rubu vidnog polja, s obje strane, spazio je onu djecu s penjalice. Polako, pazeći da ne napravi ikakav uznemirujući pokret, osvrnuo se oko sebe. Djeca su ga poluokružila s leđa, na udaljenosti od par koraka. Huligani mali, golobradi; nekoliko dječaka i par djevojčica; po njegovoj slobodnoj procjeni između osam i deset godina. Neki su skrivali obje ruke iza svojih leđa i to ga je zabrinulo. Pogledom je zaustavio njihovo došaptavanje, a zlokobna tišina unijela je u zrak miris okršaja, baš kao u nekom filmu Sergia Leonea.

Strah mu je prolio trnce niz kičmu, a knedla u grlu otežala disanje. Danas su neka druga vremena. Tko zna na što je sve spremna ova današnja balavurdija. Prošlo je vrijeme pikulanja, autića i gumi-gumija, a došlo neko novo doba, u kojemu ne možeš više biti siguran da i osmogodišnjak ne nosi nekakvu bejzbol palicu ili bokser, i namjeru da ih upotrijebi.

Nema mu više spasa. Iako su pojedinačno bili puno manji i slabiji od njega, bili su brojniji. I to desetak puta. Bio je svjestan toga da je dovoljno da ga samo jedan odalami nečim tvrdim i oštrim po potiljku dok se obračunava sa ostalima, i bitka će biti izgubljena.

Trudio se ostati pribran i ne pokazivati strah. Uigravši se u ulogu opkoljenog kauboja, naizmjence je podizao je obrve, promatrajući čas lijevo, čas desno. Znao je da je najbitnije da protivnika u svakom trenutku drži na oku. Cigaretu je bacio da oslobodi ruke. Trebat će mu najmanje obje.

Najviši među njima, smeđokos i suh, napravio je sitan korak naprijed i udahnuo. To je to - pomisli - gotov je. Za koji tren, očajnički će, u stilu filmskog partizanskog heroja, viknuti kćeri da bježi glavom bez obzira i spašava golu kožu, ovog dugonju će probati dobiti na prepad desnicom u arkadu, a s ostalima - pomoz'bog. Dok se tako škrgučući zubima nabrijavao na bespoštednu borbu sa triput mlađom desetorkom, dugonja sramežljivo zausti:

- Oprostite... mogu vas nešto pitati... jeste vi onaj striček iz Big Brothera?

Ostao je skamenjen. Razmišljao je kako da odgovori na to pitanje, a da ne izazove veće nevolje. Izabrao je benigno nijekanje brzim kratkim kimanjem glave lijevo-desno.

- Jesam ti reko da nije, glupačo! - dugonja se obratio pjegavoj djevojčici koja je stajala do njega.
- Pa, glupane jedan glupi, nisam ni rekla da je!
- Jesi, glupačo! Ti si to rekla! Kak si glupa! - dodala je druga djevojčica.
- Nije ona, glupačo, nego je glupi Matija! - uključio se drugi dječak pokazujući trećeg.
- Glup si! Nisam ja, nego glupa Hana! - branio se Matija, svaljujući krivnju na Hanu.

Polako su se uključivali i ostali. Dok se dječurlija tako prepirala, on osjeti kukavičko olakšanje. Ipak toga dana neće poginuti kao prva njemu poznata žrtva dječje bande u zemlji.

***


Tek kasnije toga dana, dok je, u sigurnosti večeri i svoga doma, mislima prebirao po tim događajima, osjetio je tupu bol u glavi i trbuhu. I tada shvati - ipak su ga prebili. Jednim jedinim, ali niskim i jakim, udarcem nanijeli su mu bol koju će osjećati još dugo. Sljedeći put, neka ga radije odalame palicom u potiljak. Tonući u san, mantrao je:

- Da Big Brother... 'bo ih Big Brother...

- 02:30 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2006.

Mea Culpa

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kleta nek' je zlobna prosta duša moja, da podlegnuh masivnim utezima brzopletosti i inhibiranosti, i nagna me, u trenutku nesvijetle slabosti uma, da oduzmem zrak iz njedara bujnih mladom djevojčetu iz pasaža, koja nevinošću golubice bijele samo htjede, doduše preko krhkih leđa prijatelja moga, bez zrnca soli se našaliti s čovjekom kojeg velikanom nazivam. Stoga, ne preostade mi ništa no da zdušno ispriku uputim, oštrim si bičem leđa pognuta zakrvavim, i za oprost milorječivo ištem.

A sad se vrati, skuva san ti paštašutu.

- 19:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

Laskavac

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Cijele noći se vrpoljio po krevetu; prevrtao, okretao, namiještao i zabijao glavu u jastuk. Jednostavno nije mogao spavati. Misli na stas i glas njegove nimfe razjedale su mu san i vlažile pidžamu. Osjećao se već potpuno bolestan od svega, i samo je čekao da ga nešto udari.

Pred samo svitanje, konačno je shvatio da uzalud pokušava zaspati, i odlučio ustati iz kreveta. Dok se pridizao, želudac mu je glasno zakruljio. Bio je već gladan. Na stolu je, još od sinoć, bilo ostataka mljevenog mesa, s marinadom od pečenih gljiva: vrganja, šampinjona i lisičica. U kuhinjskom ormaru je pronašao četiri kockice rahatlokuma i zasladio jaki doručak. Prijalo mu je. Da bi utažio žeđ, otvorio je bocu finog pjenušca, natočio u čašu, i iskapio. Peckavi mjehurići su mu nadražili nosnice. Kihnuo je.

Tako puna trbuha i nahranjenih moždanih vijuga, dosjetio se! Odlučio je zaigrati na najjaču kartu, pa iz ladice izvukao svoj stari dobri pisaći stroj, s namjerom da joj napiše jedno lijepo pismo.

Sjeo je za pisaći stol i namjestio papir. Quod rarum, carum – tako je zamislio započeti tekst, i britko udario tipku ‘Q’. No kada je vidio slovo otisnuto u gornjem lijevom kutu arka, učinilo mu se malčice preširoko za njegov istančani ukus. Unutarnji glas mu je govorio: “suzi Q… suzi”. Pokušao ga je suziti, no naravno, nije mu pošlo za rukom. To ga je malo obeshrabrilo i zamalo odvratilo od cijele zamisli. Ustao je.

Nakon dužeg premišljanja, odlučio je uputiti se k njoj. Sad - iz ovih stopa. Hrabro, u ovaj cik zore, banut će joj na vrata, zaskočiti je dok bude još sanjiva i nesvjesna, i podastrjeti joj svoje osjećaje. Ona će mu se potom sigurno, pokolebana njegovom slatkorječivošću, baciti u naručje – maštao je.

Umio se, obrijao brijačim aparatom, i namirisao najfinijim parfemom kojeg je imao. Nakon što se svečano obukao, u ogledalu je ugledao čovjeka koji je više nalikovao kakvom barunu, nego običnom i sramežljivom njemu.

Izišao je kroz prolaz na ulicu, i duboko udahnuo svježi gradski zrak. Stavio je kacigu na glavu, sjeo na svoju bijelu vespu, i udario nogom pedalu. “Bronzika!” – zarežao je motor. Motor je već bio star, ali će sigurno još imati kondicije za prevesti ga do njene kuće.

Putem je zastao u cvjećarni, i kupio prigodni ekstravagantni buket od ruža i tratinčica, ukusno povezanih sa tri lijane. Ha, valjda će joj se svidjeti – nadao se u sebi, a ushićeno srce mu je lupalo sve jače i jače...

Stigao je pred njena vrata, tri puta duboko udahnuo, i utisnuo kažiprst u zvono. Nakon kratke dramatične neizvjesnosti, vrata su se odškrinula, a on ih je, onako nestrpljiv, prepun nabijenih emocija, drsko odgjurnuo

- 13:51 - Komentari (57) - Isprintaj - #

petak, 20.10.2006.

Pieta

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Michelangelo Buonarroti: "Pieta"
Photo by Bronzika © 2006 Bronzika



Usnuh čudesan san. Bijaše toliko stvaran, da ne mogah vjerovati da mi se to u njemu, nekim neshvatljivim božanskim predajama, zaista ne ukazaše slike davnoga događaja. Slikovit kao moj proljetni toskanski pejsaž, a težak i oštar poput čekića i dlijeta koje posisah kroz majčino mlijeko.


Probudio ju je djetetov plač. Sunce je već odavno bilo granulo nad gradićem, i mekim kracima svoje proljetne topline nježno obljubilo tijela majke i djeteta, na starom drvenom krevetu ispod prozora. Tijekom četiri mjeseca majčinstva, bila je već naučila potisnuti bespotrebnu zabrinutost, i prepoznati bezazleni, tek uporni, jecaj njegove gladi. Polako otvarajući svoje snene smeđe oči, okrenula je glavu prema sinu. Dar Božji – pomisli, a misao joj pokloni blagi osmijeh na usne, kojeg djetetu preda kao utjehu i odagna mu plač.

Pernatim kretnjama, ustala je iz kreveta i umila lice studenom vodom iz vedra, kojeg je sinoć bila napunila na obližnjem zdencu. Potom se zagrnula dugom bijelom haljinom, a glavu prekrila maramom. Sunce će ubrzo, kako se bude penjalo plavim svodom ka zenitu, postati prejako za njihovu mladu kožu. Podigla je dijete, i omotala ga maramom oko struka, tek toliko da sakrije golotinju svoga čeda pred mještanima.

S djetetom u naručju, izišla je iz svog skromnog doma, i lagana koraka se uputila prema livadi iza kuće, do klupe pod usamljenim mladim pitomim cedrom, u čijoj sjeni ga je tako svako jutro dojila. Sjela je, razgrnula haljinu na prsima, i nahranila dijete.

Sito i zdravo dojenče, uokolo zelena livada posuta netom procvalim žabnjacima i makovima, poj ptica na proljetnom jutru – zastala je, i udahnula punim plućima mlade majke svu blagodat koju život pruža.

Nalet laganog povjetarca protkao joj je tijelo mrzlim trncima. Osjetivši neobjašnjivu potrebu, podigla je glavu i pogledala ka nebu. Naglo se mračilo. U trenu, zapuhao je snažan vjetar, i svojom silinom, uz gromki prasak, raznio lišće sa stabla. Tmasti, olovni oblaci, gonjeni neprirodnim strujama, nadirali su istodobno sa svih strana svijeta i nadvili svoje goleme trbuhe sve do obzora. Raspršena sunčeva svjetlost ugušila se pod njima, a zamijenile su je, učestalim bljeskovima, beskrajne zmijske munje. Nagla kiša, u krupnim vodenim kapljama, zasula je zemlju poput gustog roja strelica. Ptice, one koje su stigle pobjeći, su utihnule, a svo cvijeće na livadi u trenutku je uvenulo i istrunulo potopljeno blatom.

Pognula je pogled. Na svoj užas, umjesto djeteta, jednakom lakoćom, u naručju je pridržavala mlohavi leš izmučenog odraslog muškarca. Malo starijeg od nje i višeg, ali krhkije građe i ispijenijeg. Dugokosog, bradatog i krvavog; probodenih zapešća, ristova i prsa; kože prošarane dubokim rezovima. Tugaljiva pogleda, majka je neko vrijeme tako promatrala svojeg nesretnika, u nemoći šireći ruku.

Iz očiju su joj potekle tamne guste krvave suze. Groznica joj je zaustavila dah, protrnula leđa i potpuno je umrtvila. Skamenjena, kao u mramoru isklesana, u mrtvom tijelu svojeg odraslog djeteta, ugledala je svu sadržajnost i uokvirenost života i smrti. Nekontrolirano, iz grla joj se očajnički oteo dugi, prodorni krik ka nebu. Nadglasao je sve grmljavine i fijuke vjetra.

Vrijeme je stalo.

Istom naglošću kojom je oluja bila pristigla, odjednom, sve se opet umirilo. Nakon kratkotrajnog zatišja, ptice su ponovno zacvrkutale, nebo se zaplavilo, cedar zalistao, cvijeće se opet probudilo iz trave, a dijete joj se smješkalo u naručju. Baš kao da se ništa nije dogodilo. Još koji trenutak, pitala se je li to bio samo ružan san, sve dok se nije pribrala i rukavom svoje haljine obrisala krv sa svojih obraza.


Eto, takav bijaše taj moj san. Sada idem. Neutaživa je ova moja potreba, da taj svoj san udahnem u komad mramora, gdje i pripada.

- 00:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2006.

Tramvajska Vinjeta

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I za najduljih dana u godini, nikada je nisu probudile sunčeve zrake kroz uvijek otvoreni prozor spavaće sobe. Neumorno i podlo, poput goniča robova na rimskoj galiji, činila je to, redovito, stara metalna budilica, sa dva klobuka na vrhu i vitičastim kazaljkama nad rimskim brojkama, razasutim po obodu prednje strane boje bjelokosti. IV - četiri sata ujutro; i tako svaki dan. Nakon što bi djecu spremila na spavanje, izglačala nešto opranog rublja, pospremila kuhinju i povečerala, ne bi joj nikad preostalo tek nešto više od pet – šest sati sna, najčešće ispunjenog morama i isprekidanog čestim buđenjima, u strahu od svega što donosi novi dan.

Ustala je iz kreveta i u polusvijesti doteturala do kupaonice. Kao i uvijek, nakon desetak minuta jutarnje nužde i pranja, razbuđivala se uz šalicu turske kave i prvu jutarnju cigaretu. To je onih rijetkih pet minuta dnevno koje provede u miru, tišini i samoći, promatrajući mrak kroz prozor dnevne sobe. I nikada, baš nikada, ne promakne joj pitanje u mislima: kako izgledaju svijetla jutra? Jesu li ljepša?

Na brzinu je počešljala kosu i obukla se. Poljubila je uspavanu djecu, i krišom pažljivo zatvorila ključem ulazna vrata za sobom, pazeći da lupom ne probudi svoje anđele. Ako niti njihovi životi ne budu jednoga dana nešto bolji, neka im je barem onda djetinjstvo mirno i bezbrižno – pomisli. Nasmiješila se, ohrabrena mišlju da im barem to može pružiti.

Tramvajska stanica bila je udaljena svega pet minuta hoda. No i onda, pogotovo za hladnih zimskih jutara, trebalo je imati strpljenja i snage pričekati da tramvaj konačno i dođe.

Iz iličke krivine, iz smjera Črnomerca, promolio je svoju plavu njušku prvi redovni dnevni tramvaj. Već je bila naučila poveseliti mu se i prije no što ga zaista i ugleda. Vidjela bi njegova svjetla kako šaraju pročeljima zgrada u mraku, a ranojutarnja hladna gradska tišina dopuštala je škripi njegovih kotača da se rasprostire u daljinu. Kako se primicao kroz izmaglicu, još je jedino strepjela da njegov broj neće odgovarati. U tom slučaju, morala bi presjedati na Trgu... Ovaj put je imala sreće.

Uz polagano stišavanje brujanja motora, tramvaj je pristao i otvorio sva vrata svoje znojne, učmale utrobe. Uspela se uz stube na sredini vagona i osvrnula oko sebe, tražeći pogledom slobodno mjesto za sjedenje. Nije ga bilo - već je i nekoliko drugih putnika bilo osuđeno na stajanje i klatarenje u krivinama, i održavanje ravnoteže za naglijih kočenja. Točno prije no što je tramvaj trznuvši ponovno krenuo, stigla je doći do svojeg uobičajenog mjesta pokraj vozačeve kabine, i uz prozor se nalaktiti na rukohvat.

Ne obazirući se na ostale, dahom je maglila prozor. To malo nesretnika koji u to doba putuju tramvajem, imali su većih problema u životu nego pratiti njezinu djetinju igrariju. U jednom trenutku, za topljenja svojega daha na prozoru, u rijetkom gradskom prometu, ugledala je automobil koji je prolazio tik uz tramvaj. Automobile nije poznavala po proizvođaču i tipu, ali je znala prepoznati veliki, skupi, crni terenac. Vozač je bio muškarac - srednjih godina, brkat, proćelav. Pušio je i zijevao. Bio je u plavoj košulji kratkih rukava s kravatom, a kožnatu jaknu je prebacio preko suvozačkog mjesta.

A onda se okrenula, i promotrila sliku svoga svijeta u tramvaju. Još uvijek je bio poluprazan. Jedan muškarac - sav u crnom, uredno odjeven, vjerojatno nešto mlađi od nje. Bio je vidljivo umoran od neprospavane noći i vjerojatno se, u to doba, tek nekim nesretnim spletom okolnosti tu zatekao. Drugi muškarac je stajao na sredini tramvaja. Bio je to onaj klošar; skitnica kojeg zna ponekad vidjeti ovdje.

Svi ostali putnici bili su žene. Sve - bez iznimke. I sve toliko tužno nalik njoj. Žene, majke između trideset i pedeset godina, sa licima i rukama barem desetak – dvadeset godina starijima. Nenašminkane, upečatljivih tamnih podočnjaka, teških pogleda, obješenih blijedih obraza i nemarno počešljanih kosa. Sve smeđokose ili crnokose. Nenakićene i loše odjevene. Ili u starim, ispranim trapericama, ili klasičnim suknjama do nešto ispod koljena, iz kojih ističu dlakave, venama išarane noge, odebljalih zglobova i ristova. Sa smeđim čizmama od umjetne brušene kože ili jednostavnim crnim cipelama na nogama.

Umorne, bez vjere i nade, ali ustrajne - sa budućim životima na prsima i plećima.

- 04:00 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2006.

Zašto Ti Se Sviđa Moj Blog

Pa kako da ja znam zašto se tebi sviđa moj blog???


Molim, NE KOMENTIRAJTE ovaj post! Ovaj post je samo dio interne zafrkancije, skupine šaljivih blogera! Pravite se kao da nije tu. Hvala, vaš

Milou.


EDIT, 12.10.2006 20:10: Na osobno inzistiranje sublogerice Snajke Komentarke, odajem joj zasluženu pohvalu jer nije ništa napisala pod ovaj post, kao što sam lijepo i zamolio. Hvala, Snajko Komentarko!

EDIT 2: The Return Of The Mean Edit, 12.10.2006 20:11: Kad je voda već probila branu (uz posebne pozdrave Sick Of It Allu)... ako želite, slobodno komentirajte ovaj post, sve dok ga shvaćate kao glupavu zajebanciju. Ozbiljni komentari bit će obrisani. Hvala. P.S. Snajko, udri! Zeče, ne štedi riječi!

- 01:15 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2006.

Svijet Grlica

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sjeđahu često tako na krevetu, u polutmini nedjeljnih sumraka, i uživahu u topkanju kišnih kaplji, koje zvonko dopiraše s druge strane stakla. Tupi topli ritam klatna drvene zidne ure popunjavaše melankolični ljepljivi eter među živahnim i nemirnim obrisima nagih tijela dviju pronađenih duša. Duhovima svojih sjena igrahu se po ugašenim bijelim zidovima svoga gnijezda, dok ih neumorno i ugodno grijaše plavičasti plamen plinske sobne peći, uz cvrckanje, zveckanje i huktanje, a katkad, čak i tuljenje. Kroz odškrinuta prozorska krila dopirahu svježi mirisi jeseni, i njome probuđenog drvoreda duž njihove ulice. Nevidljive, ali itekako čujne, grlice gugutahu riječi mjesto njih. Privid oni upotpunjavahu svojim poluotvorenim, i u mraku crvenim, usnama. Njihov (to) bijaše cijeli svijet.

I još uvijek – jest.

- 02:24 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2006.

Jesenski Memento

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Obožavao je jeseni. Koliko ih je prije samo volio. Ne ove kalendarske, već one prave, žive jeseni, koje je osjećao na koži, na očima i u plućima. One jeseni koje ulice ranim jutrima ispune svježinom, kišom, i mirisima drva, voća i zagorene kave. One jeseni koje donesu zapuhe hladnijih vjetrova i žamor snenih ljudi, i odnesu lišće sa grana gradskih drvoreda i parkova. Te jeseni. Obojane. Žute. Crvene. Kestenjaste, poput Njene kose. Olovne, kao Njene oči. One jeseni kojih je prebrojao mnogo - sedamdeset i pet; a i više možda. Ma, kada bi sjeo i razmislio, bijaše siguran, sjetio bi se već koliko ih je točno bilo. Vjerojatno bi, da se tako potrudi i upre svoje sijede misli, uspio prebrojati i sve one koje je proveo s Njom. S Njezinom lijevom rukom pod svojom desnom, i kišobranom u lijevoj. Još mu nije ishlapjela ona predanost, kojom Ju je čuvao i pazio da Je ne pogodi niti jedna jedina kap. Kap...

Bila je to već četvrta jesen kako Je nema uz njega. I svake jeseni naiđe dan, dovoljno kratak da svojom sjetom i tmurnošću probudi u njemu sjećanja na Nju.

Ispijao je jutarnji kakao sa svojom trogodišnjom unučicom, koju je čuvao dok su roditelji bili na službenom putu. Jesenski prizor dvorišta trošne gradske četvrti, kojeg je promatrao kroz prozorčić svoje skromne kuhinje, pokrenuo je lavinu osjećaja. Sjećanja. Niti dječji osmijeh nije bio dovoljna utjeha odlomljenoj polovici staračkog srca. Osjetio je potrebu da Je obiđe. Ustao je naglo, uz glasnu škripu starog kuhinjskog stolca, okrenuo glavu i kriomice rukavom obrisao oči. Obukao je, prvo sebe, a potom i malenu.

- Idemo u šetnju – rekao joj je tiho, prikrivajući drhtavost glasa. Odgovor na upit zašto su ponijeli sa sobom i krpu, škare, metlicu i svijeću, je prešutio.

Jesen je na stazicama glavnog gradskog groblja bila još opipljivija. Svjetlost oslabljelog, jesenskog, oborenog sunca se, u tracima, probijala kroz okljaštrene i rijetke krošnje drveća uz puteljak. Tako su koračali, polako, čas kroz sjenu, čas kroz zasljepljujuće zlatne trake. Pred djedovim zatvorenim očima, bljeskovi su ocrtavali sve one trenutke koje je provodio s Njom. Iako se to nije izvana moglo primijetiti – ubrzao je korak, nesvjesno, kako bi uskladio ritam sa mislima. Ljepota i toplina sjećanja, vodile su ga poput slijepca, prema Njenom počivalištu. A on je vodio unuku. Eno je - vidio je ploču već izdaleka. Još samo tih nekoliko koraka i bit će ondje. Uz Nju.

Crna mramorna ploča, dobrano zarasla u travu, bila je prekrivena prašinom i otpalim lišćem. Pod njom je, znao je, ležala Ona. Grm divlje ruže, kojeg je posadio prije tri godine, ispružio je svoje grane preko dijela nadgrobne ploče. Na njoj su zlatnim slovima bila ispisana njihova imena. Isto prezime, ista godina rođenja, a pored njene i godina smrti. Što će pisati pored njegove? Opazio je da će neka slova morati ponovo pobojati.

- Deda, mi ćemo sada brisati ove stolove? – upitala je unučica.

- To nisu stolovi – namrštio se – to su grobovi. Ali da – hoćemo - malo ćemo urediti bakin grob.

- A šta je to?

- To je grob. Tu pođu spavati ljudi kada se više neće probuditi.

- I tu baka spava?

- Da. Tvoja baka. Tvoja baka tu spava. – uzdahnuo je. Rastužila ga je misao da nikada nije imala priliku upoznati svoju unuku.

- A zašto?

- Dođi. Stani tu i pridrži ovu kantu – pružio joj je malenu kantu, koju su putem bili napunili vodom iz crpke.

Prvo se škarama uhvatio u koštac sa grmom. Svako malo bi se ubo ili ogrebao na ružino trnje, pa bi mrzovoljno promrmljao sebi u bradu, pazeći da mu pred djetetom i Njom ne izleti koja ružna riječ. Čuje ga i Ona – znao je.

Kad je završio, uspravio se i obrisao rukavom čelo. Okrenuo se ka unučici i nasmiješio. No ugledao ju je kako stoji na grobnoj ploči.

- Dolje! Brzo! – zagrmio je bijesno – Da ti više nije palo na pamet penjati se po grobovima. Rekao sam ti – tu spavaju ljudi.

Dijete se snuždeno i pokorno spustilo na tlo.

- No dobro. Hajdemo sada još oprati ploče. To mi možeš i ti pomoći. Travu ću pokositi drugi put.

Dao joj je malenu žutu krpu i pokazao kako je mora namočiti u kantu s vodom i onda brisati njome ploču. Dijete je poslušalo i marljivo krenulo čistiti. Ubrzo su zgotovili. Pospremili su pribor i stali uz dno groba. Djed je držao unuku za ruku, šutio i tupo piljio u počivalište.

- Sad samo još da zapalimo svijeću.

- Svijeću?

- Da, ovu crvenu koju smo donijeli sa sobom. Vidiš!

Izvadio je svijeću iz vrećice, primio je lijevom rukom, i desnom rukom upaljačem pripalio. Pognuo se, i plamteću svijeću postavio na crni mramor.

- Sretan ro-đen-dan tiiiii... Sretan ro-đen-daaan tiiiiii.... – zapjevala je unučica.

Djed isprva htjede opet zagrmiti, ali mu veseli, neopterećeni pogled raspjevane unučice, stegne grlo i prijekoru ne dade van. Djevojčicina nevina asocijacija na svijećicu sa rođendanske torte opusti njegove vjeđe i podigne obraze. Zadrhtao je.

Suznih očiju, od tuge i radosti, zapjevao je s unukom iz sveg glasa.

Tog jesenskog jutra, čuo je Nju kako se smije.

- 01:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #