Marketing
Jesenski Memento
Obožavao je jeseni. Koliko ih je prije samo volio. Ne ove kalendarske, već one prave, žive jeseni, koje je osjećao na koži, na očima i u plućima. One jeseni koje ulice ranim jutrima ispune svježinom, kišom, i mirisima drva, voća i zagorene kave. One jeseni koje donesu zapuhe hladnijih vjetrova i žamor snenih ljudi, i odnesu lišće sa grana gradskih drvoreda i parkova. Te jeseni. Obojane. Žute. Crvene. Kestenjaste, poput Njene kose. Olovne, kao Njene oči. One jeseni kojih je prebrojao mnogo - sedamdeset i pet; a i više možda. Ma, kada bi sjeo i razmislio, bijaše siguran, sjetio bi se već koliko ih je točno bilo. Vjerojatno bi, da se tako potrudi i upre svoje sijede misli, uspio prebrojati i sve one koje je proveo s Njom. S Njezinom lijevom rukom pod svojom desnom, i kišobranom u lijevoj. Još mu nije ishlapjela ona predanost, kojom Ju je čuvao i pazio da Je ne pogodi niti jedna jedina kap. Kap...
Bila je to već četvrta jesen kako Je nema uz njega. I svake jeseni naiđe dan, dovoljno kratak da svojom sjetom i tmurnošću probudi u njemu sjećanja na Nju.
Ispijao je jutarnji kakao sa svojom trogodišnjom unučicom, koju je čuvao dok su roditelji bili na službenom putu. Jesenski prizor dvorišta trošne gradske četvrti, kojeg je promatrao kroz prozorčić svoje skromne kuhinje, pokrenuo je lavinu osjećaja. Sjećanja. Niti dječji osmijeh nije bio dovoljna utjeha odlomljenoj polovici staračkog srca. Osjetio je potrebu da Je obiđe. Ustao je naglo, uz glasnu škripu starog kuhinjskog stolca, okrenuo glavu i kriomice rukavom obrisao oči. Obukao je, prvo sebe, a potom i malenu.
- Idemo u šetnju – rekao joj je tiho, prikrivajući drhtavost glasa. Odgovor na upit zašto su ponijeli sa sobom i krpu, škare, metlicu i svijeću, je prešutio.
Jesen je na stazicama glavnog gradskog groblja bila još opipljivija. Svjetlost oslabljelog, jesenskog, oborenog sunca se, u tracima, probijala kroz okljaštrene i rijetke krošnje drveća uz puteljak. Tako su koračali, polako, čas kroz sjenu, čas kroz zasljepljujuće zlatne trake. Pred djedovim zatvorenim očima, bljeskovi su ocrtavali sve one trenutke koje je provodio s Njom. Iako se to nije izvana moglo primijetiti – ubrzao je korak, nesvjesno, kako bi uskladio ritam sa mislima. Ljepota i toplina sjećanja, vodile su ga poput slijepca, prema Njenom počivalištu. A on je vodio unuku. Eno je - vidio je ploču već izdaleka. Još samo tih nekoliko koraka i bit će ondje. Uz Nju.
Crna mramorna ploča, dobrano zarasla u travu, bila je prekrivena prašinom i otpalim lišćem. Pod njom je, znao je, ležala Ona. Grm divlje ruže, kojeg je posadio prije tri godine, ispružio je svoje grane preko dijela nadgrobne ploče. Na njoj su zlatnim slovima bila ispisana njihova imena. Isto prezime, ista godina rođenja, a pored njene i godina smrti. Što će pisati pored njegove? Opazio je da će neka slova morati ponovo pobojati.
- Deda, mi ćemo sada brisati ove stolove? – upitala je unučica.
- To nisu stolovi – namrštio se – to su grobovi. Ali da – hoćemo - malo ćemo urediti bakin grob.
- A šta je to?
- To je grob. Tu pođu spavati ljudi kada se više neće probuditi.
- I tu baka spava?
- Da. Tvoja baka. Tvoja baka tu spava. – uzdahnuo je. Rastužila ga je misao da nikada nije imala priliku upoznati svoju unuku.
- A zašto?
- Dođi. Stani tu i pridrži ovu kantu – pružio joj je malenu kantu, koju su putem bili napunili vodom iz crpke.
Prvo se škarama uhvatio u koštac sa grmom. Svako malo bi se ubo ili ogrebao na ružino trnje, pa bi mrzovoljno promrmljao sebi u bradu, pazeći da mu pred djetetom i Njom ne izleti koja ružna riječ. Čuje ga i Ona – znao je.
Kad je završio, uspravio se i obrisao rukavom čelo. Okrenuo se ka unučici i nasmiješio. No ugledao ju je kako stoji na grobnoj ploči.
- Dolje! Brzo! – zagrmio je bijesno – Da ti više nije palo na pamet penjati se po grobovima. Rekao sam ti – tu spavaju ljudi.
Dijete se snuždeno i pokorno spustilo na tlo.
- No dobro. Hajdemo sada još oprati ploče. To mi možeš i ti pomoći. Travu ću pokositi drugi put.
Dao joj je malenu žutu krpu i pokazao kako je mora namočiti u kantu s vodom i onda brisati njome ploču. Dijete je poslušalo i marljivo krenulo čistiti. Ubrzo su zgotovili. Pospremili su pribor i stali uz dno groba. Djed je držao unuku za ruku, šutio i tupo piljio u počivalište.
- Sad samo još da zapalimo svijeću.
- Svijeću?
- Da, ovu crvenu koju smo donijeli sa sobom. Vidiš!
Izvadio je svijeću iz vrećice, primio je lijevom rukom, i desnom rukom upaljačem pripalio. Pognuo se, i plamteću svijeću postavio na crni mramor.
- Sretan ro-đen-dan tiiiii... Sretan ro-đen-daaan tiiiiii.... – zapjevala je unučica.
Djed isprva htjede opet zagrmiti, ali mu veseli, neopterećeni pogled raspjevane unučice, stegne grlo i prijekoru ne dade van. Djevojčicina nevina asocijacija na svijećicu sa rođendanske torte opusti njegove vjeđe i podigne obraze. Zadrhtao je.
Suznih očiju, od tuge i radosti, zapjevao je s unukom iz sveg glasa.
Tog jesenskog jutra, čuo je Nju kako se smije.
Post je objavljen 03.10.2006. u 01:53 sati.