Kleta nek' je zlobna prosta duša moja, da podlegnuh masivnim utezima brzopletosti i inhibiranosti, i nagna me, u trenutku nesvijetle slabosti uma, da oduzmem zrak iz njedara bujnih mladom djevojčetu iz pasaža, koja nevinošću golubice bijele samo htjede, doduše preko krhkih leđa prijatelja moga, bez zrnca soli se našaliti s čovjekom kojeg velikanom nazivam. Stoga, ne preostade mi ništa no da zdušno ispriku uputim, oštrim si bičem leđa pognuta zakrvavim, i za oprost milorječivo ištem.

A sad se vrati, skuva san ti paštašutu.