Suton je strpljivo pokoravao ulice. Dok je sunce polako zapadalo za obzor, zgrade su jedna po drugoj risale svojim uzdižućim golemim sjenama. Kad bi se sjene do nekog kata uspele, popalile bi na njemu isprekidane nizove neprirodnih žutih sobnih svjetala. Gradićem je prostrujio britki studeni vjetar. Svojim hukom je probudio usnule duhove, pa ih na svojim staklenim krilima pronio betonskim kanjonima, i unio u stanove zaboravnih i zbunjenih ljudi, koji ostaviše prozore otvorene.
Na krilu je, preko smotane karirane deke, držao rastvoren veliki album sa slikama vjenčanja; crnih stranica i kožnatih reljefiranih korica boje slonovače. Svjetlo nije upalio. Niti je imao volje, niti snage, paliti ga. Nastavio je sjediti u polumraku, u svojoj zelenoj fotelji, i tupa pogleda promatrao nekoć poznata lica sa sivih fotografija, kako nestaju. Kako naočigled blijede u tamu. Kako hlape.
Ne pomaknuvši glavu, izvadio je lulu iz usta, i tek kratkim stupnjevitim trzajima očnih jabučica, skrenuo pogled s albuma prema kutu sobe. Preko debelog okvira naočala, na staroj komodi, čak i tako - u polutami, mogao je promatrati sjaj kićene pozlaćene urne. Okrenuo se, i lupkajući izokrenutom lulom po obodu duboke staklene pepeljare, istresao iz nje sagorjeli pepeo.
Kroz otvoreni prozor dnevne sobe, naletio je dah onog hladnog vjetra, i u trenutku razdimio skromni starčev dom. Osjetivši svježinu na svojem naboranom licu i svojim pjegavim rukama, duboko je udahnuo, i dopustio duhovima da mu ispune pluća. Samo u djeliću sekunde, sobu je osvijetlila jedna daleka samotna munja, i, bez groma, obasjala njeno nasmiješeno lice na fotografiji u albumu. Njen ocrt mu je, istkan tako zlatnim nitima, ostao urezan na stražnjoj strani očnih kapaka. Drhtavim rukama, u mraku je prinio album licu, i prislonio svoje suhe usnice na mjesto gdje je bila njena slika. Nije ju vidio. Ali znao je da je tu, i znao je da je ljubi.
Sljedeća munja bila je zasljepljujuća i trajna. Zaparala je strop sobe, i ovog puta uz gromku grmljavinu, zadržala se, prosipajući svoje blještavilo po sobi.
- Ustaj, starče! - stanom se prolomio mramorni glas. Ispustio je album iz ruku, i dlanovima pokrio uši da ublaži bol u glavi. Soba je plamtjela.
- Tko... Tko je to? - prestrašeno je upitao napregnuvši grlo, no buka u sobi gušila je njegov napor.
- Zid, starče. Zid! - nešto mirnije i veselije je nastavio glas.
- Zid? Kako... zid? Koji zid?
- Zid, zid. Tu, ovaj pred tobom. Što je tu toliko čudno, starče?
- Pa, dobro, čuo sam da zidovi imaju uši - starac je pokušavao prikupiti posljednje mrvice svoje rasute pameti - ali nisam nikad čuo da imaju i usta. I još pritom i da govore.
- Eto, kao što čuješ, zidovi imaju i usta. A imaju i oči - kroz smijeh je odgovorio zid.
- A gdje su ti onda ta tvoja usta?
- Tamo dolje, u kutu sobe.
- Gdje?
- Iza kreveta. Sagni se i pogledaj!
Starac se smrknuo, i još neko vrijeme oklijevajući stajao pred zidom, no onda je ipak pošao provjeriti govori li zid zaista istinu. Kao da sama činjenica što čuje njegov glas nije bila dovoljna da otkloni svaku sumnju. Kleknuo je pokraj kreveta, a potom se potrbuške ispružio po prašnjavom podu. Pogledom je, u smjeru mračnog kuta ispod kreveta, stao tražiti usta kroz koja mu se obraćao zid njegove sobe.
- Nego, da te pitam, starče, sjećaš li je se još? Pamtiš li još njezin glas?
Starac je zastao. Zid je ubrzo nastavio, shvativši da su starčeva unutarnja previranja nadvladala njegovu želju za razgovorom:
- No, reci mi! Sjećaš li se, recimo, kako te grlila i tetošila kada si ono jednom dva tjedna ležao s groznicom, i temperaturom preko četrdeset?
- Sjećam se - pokleknuo je starac pred upitima - kako se ne bih sjećao. Vjerojatno mi je i život spasila tada. Da nije bdjela nada mnom svo to vrijeme, i oblozima mi skidala temperaturu, vjerojatno se ne bih bio izvukao. Da.
- A sjećaš li se svih onih bijelih večeri, koje ste šutke provodili jedno drugom u naručju, samo promatrajući kroz prozor snijeg na granama, i uživajući u dodirima?
- Sjećam se.
- A sjećaš li se, starče, kako ste vodili ljubav, baš tu u ovoj sobi, na ovom krevetu, još i prije nego što ste se zavjetovali jedno drugome, onog davnog proljetnog dana? Sjećaš li se te strasti, moj starče? Sjećaš li se njenog toplog vlažnog tijela?
- Da. Sjećam se. Da... Svega se sjećam - sve tiše je odgovarao starac.
- Sjećaš li se mirisa kolača koje je znala peći, starče? Sjećaš li se mirisa njene kose i njenih grudi? Prostruji li ti, katkada, starče, kroz nosnice miris njene kože?
- Da... - posve tiho je izustio starac, i klonuo.
- Bi li volio ponovno je vidjeti, starče? - upitao je, sada sasvim nježno, zid.
No, umjesto glasom, starac je odgovorio disanjem. Sve plitkijim... Sve sporijim i sporijim...
Zid je zamuknuo. Grmljavina se stišala, svjetlo u sobi ugasilo, a hladni vjetar se polako povlačio natrag kroz otvoreni prozor, bogatiji za jednu iscrpljenu, dotrajalu, i pronađenu dušu.
Sedam je sati. Prvi program Jugoslavenske Radio Televizije, studio Zagreb.
- 'ajde, prošlo je sedam. Jel' moram još paziti na tebe?
- Ma, ne.. Ne... Budan sam... Idem...
Slušate vijesti.
- Dobro. Vjerujem ti. Sigurno nećeš zaspati?
- ...
- E, da, ostavila sam ti poruku na stolu! Ja sad žurim na posao. Pa pa!
- Pa pa.
Poznati slijed lupe velikih drvenih ulaznih vrata: prvo jedan kratki slabi udarac; pa onda još jedan isti takav, možda tek malčice jači; i konačno, jaki prasak, od kojeg bi se uvijek cijela naša stara zgrada zatresla kao da je od slame.
Još sam se malo ostao izležavati u krevetu, a onda ustao. Dobro, "ustao" je vrlo uvjetan i klimav pojam za "spustiti se ljestvicama sa kreveta na katu".
Kroz prozor moje sobe, dopiralo je gugutanje golubova, i nepodnošljivo režanje onog zelenog vozila sa pilom za drva. U inače pitomom dvorištu našega kvarta, savjesni su susjedi, od ranog jutra, pripremali cjepanice za zimski ogrjev. Dok sam preko bijelih običnih gaća i kariranih dokoljenki navlačio svoje plave špricane mrkvaste traperice, uobičajeni suhoparni metalni glas, bez ikakve glazbene podloge, i dalje je odzvanjao stanom.
Partizan - Rijeka. Jedan - jedan.
Od sportskih vijesti iz svijeta izdvajamo prijateljsku utakmicu između Izraela i Rumunjske, koja je završila također neriješeno, istim rezultatom: jedan - jedan.
Oteturao sam do kupaonice. Još uvijek snen i krmeljavih očiju, popiškio sam se, čelom naslonjen na vodokotlić. Umio sam se i uzeo četkicu. Istisnuo sam kalodont iz žute tube sa zelenim natpisom Kolynos, i oprao zube. Već tada sam bio svjestan da ću cijeloga života pamtiti tu brašnjavu gustu pastu i njenu ljutinu neprimjerenu jedanaestogodišnjaku. Pogledao sam tatin aparat za brijanje, a potom u ogledalu svoje glatke mokre obraze. Obrisao sam lice i ruke, i izišao van. Na radiju još uvijek nije bilo ništa zanimljivo.
Slušali ste vijesti. Četvrtak je, dvadeset i drugi studenoga. Sedam je sati i dvadeset minuta.
Slijedi emisija za djecu.
- E! 'ajde da danas bude Tonkica Palonkica! - tiho sam se ponadao.
Bijela vrana.
- E, sranje!
Imala je crno lice, imala je smiješan glas,
Željela je uvijek nešto, drugačije od svih nas.
Imala je duge noge, imala je plavi rep,
...
I dok je Ibrica veselo pjevao uvodnu pjesmicu, ciničnom sam dječjom grimasom, sa zgrčenim iskrivljenim ustima, pokazao dragim ljudima sa radija svoje negodovanje i što mislim o njihovoj Bijeloj vrani. Ipak sam još neko vrijeme ostao tako sjediti i slušati. Na stolu je bila mamina poruka:
Milou,
ostavila sam ti tu novce, pa kupi neke kekse i sokove, i počasti za rođendan prijatelje iz razreda i drugarice učiteljice. Navečer imamo goste, pa pospremi malo i napravi reda. Ne moraš danas na engleski. Napisat ću ti ispričnicu.
Pusa,
mama
P.S. Ne zaboravi danas uzeti dres za tjelesni! I uzmi si blokiće za ručak i obavezno jedi nešto u školi!
Uzeo sam novce, obukao svoju smeđu antilop jaknicu, i ugasio naš stari smeđi plastični radio. Ako požurim, možda još stignem s Gigijem, Igorom i Slavenom baciti koju pikulu na zemljanim gredicama ispred školskog dispanzera, pa da isprobam svoju novu naftalinku. Kekse i sokove ću kupiti pod velikim odmorom. Izišao sam i zalupio vratima: dva puta lagano i jedanput jako. Zaključao sam, kao i uvijek, okrenuvši ključ u bravi dva puta. S torbom na leđima, sjurio sam se niz crveno mramorno stubište. Inače uvijek miran, tih i povučen, s velikim sam guštom glasnom lupom rasklimanih rukohvata objavio susjedima da prolazim.
Kada sam se kasnije tog popodneva, te Orwellove godine, vratio kući iz škole...
...sjeo sam šutke, staklenih očiju, za svoj laptop, počešao se lijevom rukom po svojoj tri dana staroj bradi, i počeo pisati ovaj tekst. Što se događalo u međuvremenu - ne znam.
Kiosk je jedan od osnovnih stupova civilizacije. Gdjegod da se nađem, kiosk je mjesto u kojem praktički pronađem sve što mi je nužno potrebno da bih preživio, i ostao u kakvom-takvom kontaktu sa događanjima iz vanjskog svijeta. Nije li to hvale vrijedna svrha?
Nekoliko blokova od moje kuće, već dugi niz godina radi jedan kiosk. Radi dosljedno etiketi nalijepljenoj na staklu: "Non-Stop". To znači, dvadesetčetiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Zatvara se tek na Badnjak i Silvestrovo, u osam sati navečer, i već se sljedećeg dana otvara ponovno u osam ujutro. Osim ta dva blagdana, izuzetak je jedino još i post-novogodišnja inventura, ali i za tu priliku obično biraju trenutak kada su svi drugi kiosci otvoreni. Eto, toliko su vlasnici tog plemenitog prodajnog mjesta, da ne kažem hrama, pošteni i obzirni prema nama redovnim potrošačima.
Djelatnici u tom kiosku su vrlo topli, dragi i srdačni ljudi. Izmjenjuju se: jedna starija deblja gospođa, jedan viši mlađi gospodin, i još jedna mlađa, doduše neugledna, gospodična. Iako ih ne poznajem poimence, sa svima njima sam na "Bok, sused!", a nakon toliko godina, više niti ne pripisujem natprirodnim telepatskim sposobnostima to što uvijek znaju predvidjeti kada i po što dolazim.
Istini za volju, skup je to kiosk. Svi artikli kojima cijena nije striktno određena kojekakvim državnim ili prirodnim zakonima, u prosjeku su i po pedeset posto skuplji nego u običnim trgovinama. Ipak, mislim da je to opravdana cijena luksuza da si u bilo koje doba dana ili noći možete skoknuti po cigarete, novine, pivo, sokove, kondome, grickalice, i ostale, ponekad prijeko potrebne, sitnice. Kako sam dosta rastresena osoba, nerijetko je i mene znao spašavati, kada bih ostao bez... cigareta u dva ili tri ujutro.
Dva metra desno od tog kioska je lokal, koji je kroz sav taj niz godina očito izmijenio velik broj, kako vlasnika, tako i namjena. Prodavalo se tu svašta: od tehničke robe i mobitela, pa sve do ženskih cipela, torbica i parfema. Vragćegaznat zbog čega, možda zbog lošeg ciljanja potreba lokalnog tržišta, a možda zbog visokih cijena uzrokovanih skupoćom najamnine lokala u centru metropole, sve te trgovine propadale su ubrzo nakon što bi se otvorile. Činilo se kao da je to mjesto ukleto, i da nikada tamo nešto neće profunkcionirati. Mikroekonomski Bermudski trokut.
Prije par tjedana, počeli su ga ponovno preuređivati. "Gle! Opet neki nadobudni naivni optimist otvara svoju poslovnu grobnicu", sprdali smo se tako, promatrajući radnike kako uređuju unutrašnjost i unose nove police i ormare, "Bogzna što će opet sad tu niknut?".
I onda, prije otprilike tjedan dana, na tom mjestu svoju je djelatnost započeo novi - kiosk!
Na razmaku od jednog metra, ljudi sada imaju mogućnost odabrati između dva kioska. "Hm. Vrlo smjelo, odvažno, i... vrlo vrlo glupo, zar ne?", čudili smo se, "Pa, kako to oni misle preoteti klijentelu ovom starom dobrom kiosku, na kojega su svi ovdje već odavno navikli?".
Drugog dana, dok sam prolazio tuda, samo sam nonšalantno, u prolazu, bacio pogled. Cijene - slične, asortiman - sličan, čak ima i sličnu nadstrešnicu kao i ovaj stari. Ništa posebno. Ali. ALI!
"Dobar dan! Izvolite?", ljupkim mladenačkim glasom mi je doviknula prodavačica iz novog kioska. U prirodnom skladu s glasom, bio je tu, naravno, i stas. Mlado žensko biće, crne kose, kosih plavih očiju, i prekrasna pametna osmijeha, u stvari, najbližeg opisa kao "Catherine Zeta-Jones sa bujnom divljom kosom". Moj istančani muški instinkt mi pouzdano govori da ženska osoba takva izgleda, također sigurno mora biti i dobra u duši. "Ma da... ništa, ništa... hvala... samo gledam...", promrmljao sam i pobjegao glavom bez obzira. "Kakva nelojalna konkurencija", pomislih, "i sad se ti bori protiv toga. E moj stari dobri kiošče, čini mi se da si ti odkioscirao svoje".
Podlegao sam. Svjesno svladan modernim tržišnim zakonima i marketingom, odbacio sam svoje duboko ukorijenjene principe. Koji sam ja slabić. Sada poskrivečki kupujem novine i cigarete, pazeći da me moji "bivši prijatelji" iz staroga kioska ne vide. Sramim se.
No, da...
Sad ću vjerojatno barem češće prestajati pušiti. Pa ću, kao i uvijek, u naletu samouvjerenosti, odlučnosti i dosljednosti, u afektu, pobacati sve zalihe kutija u smeće, a onda ubrzo shvatiti da mi se opet puši. Pa neće biti druge, nego zaletiti se do kioska.
Jarko južno ljetno sunce, propeto visoko na praznom nebu, sjeklo je kožu i pretvaralo je u ispucani crveni pustinjski mozaik. Kao i inače u to doba dana, u uskoj vali, samo bravi, tovari i težaci nemaju druge, doli nevoljko izložiti takvom suncu svoja gola ramena i vratove, pokorno i tvrdoglavo obavljajući svoje posle po okolnim maslinicima i vinogradima. Možda tek rijetki galeb lebdi širom raskriljen na laganom meštralu, i gladna oka vreba ciple u dnu luke. Ostali se uvijek već nekako snađu: zavuku se poput bjelouški u pukotine tvrdog bijelog kamena, legnu beživotno u hladovinu i mirise tamarisa i smokava, ili se tek opušteno hlade u plićacima ispod škrapa. Čak i uvijek nemirne lastavice i čiope sklope krila u svojim gnijezdima pod starim balkonima, ne izlažući se bespotrebno pripeci.
Zvuci sve umrtve. Neprekidni zveket cvrčaka i zrikavaca na otočkom zvizdanu, kao ritmička podloga tužnom meketu koza, bahatom kukurikanju nadmenih pjetlića, i tek povremenom prodornom revu tovara, uprćenih maslinovim granama, drvenim kašetama, i punim demejanama. Zvuci sve ožive.
Odgurivajući se nogom, njihao se na staroj željeznoj ljuljački, hoteći njenim cviljenjem pratiti sav taj glasni ritam podnevnog ditiramba. Sa zapaljenim duvanom u ustima, strpljivo je, kao i svakog dana u to vrijeme, čekao da ona promoli svoj nos iza kamena ispred kuće. Kasnila je.
Tu malenu guštericu bio je upoznao dva tjedna ranije, kada se, samo u prolazu, treperava hitra koraka, nečujno spustila niz kameni zid kuće, protrčala ispred njega po neurednim pločama na terasi, i, uz pokoji šušanj suhe trave, netragom nestala među oleandrima u đardinu. Već sljedećeg dana, taj je svoj munjeviti trk nakratko prekinula, i zastala pred njim, uputivši mu znakovit pogled upoznavanja. Razveselio se iščitavši njenu očiglednu namjeru da pričeka njegovo uzvraćanje ljubaznim prijateljskim osmijehom, a tek onda nastavi svoju brzu potragu za hranom i vodom. Tako pripitomljen, trećeg dana joj je priredio gozbu, da joj uštedi trud. Nekoliko mrva kruha i malo vode natočene u plitki poklopac staklenke, položio je u hlad tamarisa, na put kojim je već dva dana prolazila. Iako joj kruh baš i nije prijao, vodu nije odbila, i sa svojim sivozelenkastim gušterskim guštom ugasnula je svoju žeđ. Prepoznala je njegovu dobru namjeru i ćud, i velikim crnim očima prihvatila ponuđeno prijateljstvo.
Sad je već dugo nije bilo, pa nije mogao odagnati zloslutnu misao da ga je možda zaboravila. Tiho uzdahnuvši i pomirivši se sa životnom prolaznošću, spustio je pogled, i tek tada, krajičkom oka, ugledao je kako mirno stoji na metar od njega, i čeka da je primijeti. Dozvala bi ga već ona - znao je - ali gušterice još uvijek nemaju dar govora, zar ne? Nasmiješio joj se.
Neuobičajeno polagana koraka, uvijajući svoje izduženo elegantno tijelo, prišla mu je na dohvat ruke. Tako izbliza, mogao je konačno na miru promatrati svu njezinu nježnost i krhkost. Na ustima je, sada je to lijepo mogao vidjeti, imala osmijeh, a kroz svoje velike oči zračila je toplinom i mudrošću. A onda, je opazio:
Nije više imala rep.
Od dan ranije, kada ju je zadnji puta vidio, očito ju je zadesila neka nevolja, a ona je svoj rep, kako to već gušterice čine spašavajući živu glavu, samo odbacila. Zamijenivši prvotno sažaljenje spram nejakog bića, ta misao je u njemu probudila sjetnu zavist.
Evo vama jedan - meni na sramotu. Pravi blogerski. Pa čitajte, slušajte, uživajte, i naslađujte se...
Često se zna dogoditi da se sjetim nekog starog dobrog glazbenog spota kojeg dugo nisam vidio, pa odem na YouTube, i tamo ga potražim, koristeći se čarolijom ovog modernog širokopojasnog interneta. Kolekcija video uradaka sakupljenih na tom web siteu je nezamislivo velika, tako da većinu onoga što tražim, najčešće i pronađem. Nađe se tu, naravno, i još puno toga što i ne tražim, a i onoga što bih vrlo rado da nisam nikada niti pronašao.
Ali eto, danas, zasvijetli mi lampica u glavi, uključim računalo, priključim se na internet, pokrenem pretraživač, i gore u lajsnu upišem:
- Šta? Koji je ovo...? Aaaa... koji sam ja konj... - pokudim poluglasno sam sebi sebe, lupkajući se desnom rukom po glavi, a lijevom češkajući iza lijevog uha - pa, YouTube nije hrvatski!
Malčice posramljen, ali okuražen brzinom svoje dovitljivosti, promijenim ime domene u lajsni, i pokušam opet:
- Šta sad? Nisu valjda zgasili YouTube?!?! - čudom se tako krenem čuditi.
U međuvremenu, dok nisam konačno kroz uši proluftao gusti crni dim od kurcšlusa u svojoj glavi, kliknuo sam još koji put i onaj "Refresh" gumb. Onako, za svaki slučaj - ne znam - možda ga ulovi od, štajaznam, treće, ili sto pedeset i šeste, možda?! U svakom slučaju, klikanje "Refresh" gumba ne može škodit, dok ne smislim nešto pametnije. Bar ću nekome tako nabiti malo hitova na brojaču. Nek se čovjek veseli.
Danas,
kada postajem bloger,
dajem časnu blogersku riječ,
da ću sve domene koje budem tražio na internetu,
prvo probati pronaći upisivajući ih u pretraživač,
sa sufiksom ".blog.hr"
Kao svaki pravi meteoropat, s glavoboljom u rukama i nogama, vraćao sam se umoran kući.
Bilo je već prošlo ovih tamnih šest sati navečer. Nezainteresirano sam promatrao metežne ulice, obješene obrise prolaznika u svjetlucavoj gradskoj izmaglici, i nervozna lica vozača, za moj ukus i osjetila, prelakih na trubama svojih automobila.
Da nisam vidio paru iz svojih ustiju ispred nosa, ne bih mogao sa sigurnošću procijeniti je li bilo hladno ili toplo. Možda je i kišilo - ne znam. Pomno sam osluškivao zvukove koji su dopirali iz zgrada kraj kojih sam prolazio, nadajući se da ću, kroz nervozni žamor i psovke, začuti i neki utješni pucanj nekog samoubojice.
Na parsto metara od kuće, naletio sam na susjeda. Mimoišli smo se, uz onaj kratki kurtoazni dobrosusjedski dijalog u prolazu.
- 'bar dan!
- Bok, sused. Kak' smo?
- A, evo, ide nekako. Vi?
- Je, je...
- Ovo vrijeme će nas ubit, jel' da?
- Je, je...
- Bok, sused.
- 'đenja.
Za minutu sam već otvarao vrata svoje zgrade. Ušao sam u haustor i, kao i obično, bacio pogled na poštanski sandučić. Pošte nije bilo, no u bravi susjedovog sandučića primijetio sam grozd njegovih ključeva. Stan, auto, garaža, vikendica u Zagorju - sve je bilo tu. Sva njegova pokretnina i nekretnina bili su mi tog trenutka na dlanu, kao dječje igračkice iz jaja iznenađenja. Osjetio sam moć ograničenu isključivo mojim razabirom dobra i zla.
Ipak, ti si uzoran građanin i dobar susjed - pobijedio je glas sa desnog ramena. Susjedove ključeve ću uzeti, i odnijeti njegovoj supruzi, ako je kod kuće; a ako nije, ostavit ću mu poruku na vratima da su kod mene. U svakom slučaju, pogotovo u ovakvim meteorološkim prilikama, neću ih ostaviti ovdje, pa da ih se dokopa neki strvinar sa drukčijim moralnim načelima.
Uspeo sam se stubama i pozvonio na vrata susjedovog stana.
- 'bar dan, suseda - pozdravih ljubazno.
- O, bok, sused, vi ste! - nasmiješila se susjedova žena.
- Je, je, ja sam. Naime, evo, izgleda da je vaš muž ostavio ključeve u poštanskom sandučiću, pa sam vam ih donio...
- Aaaa... hvala, sused... hvala... - zamišljeno reče preuzimajući ključeve.
Baš kada sam htio pozdraviti i otići dalje svojim putem, susjeda je, vjerojatno također potrgana vremenom, zbunjeno nastavila:
- Ja... stvarno... ne znam zašto je ostavio ključeve u sandučiću...
- ?
Začuđeno sam je pogledao. Namrštila se. Slegnula je ramenima promatrajući ključeve, i vidljivo ulažući nadljudski napor u razmišljanje o tomu što je to bilo što je nagnalo njenog muža da ostavi svoje ključeve u poštanskom sandučiću.
- Stvarno, ne znam ni ja - odgovorih tupavo, i k tomu još, da ne ostanem dužan, kiselo nasmiješen, dodam - hvala...
- Da, da... Mislim, ne - hvala tebi... Bok, sused.
- 'đenja...
Ušao sam u svoj stan, popio treću tabletu protiv glavobolje, i legao u polumrak i tišinu svoga doma. Tama okrepljuje, a tišina šapuće:
- Tijelo uronjeno u teške vremenske prilike izgubi onoliko na težini koliko teži istisnuta lucidnost.
Po veličini njegovog alata, i umijeću kojim je njime znao baratati, poznavale su ga mnoge gospodične, a priznat će - i gospođe, u njegovoj četvrti. Sve su bile složne: Ševa je bio najveći jebač u kvartu.
Ševa se vratio umoran s posla, otvorio konzervu piva, i sjeo pred televizor da malo ispruži noge na trosjedu. Ugoda tople dnevne sobe, pjenušavi alkohol, i uzbuđujuće slike skromno odjevenih djevojaka u glazbenim spotovima, ubrzo su u Ševinim glavama raspalili žudnju za ženskim tijelom. Iznenada je osjetio potrebu da pod hitno nešto potroši.
Bilo je već osam sati kada se obukao i izišao van u potragu za bilo kakvim komadom ženskog mesa. Nevolja je bila već jako pritisla, i kriteriji za odabir su mu spali na "koja-prva-naiđe".
Uobičajena polazna stanica za potragu bila je kvartovska birtija. Tu je često znao pronaći neki laki komad za jednokratnu cjelonoćnu zabavu. S njegovom reputacijom, odvlačenje bilo koje od redovitih posjetiteljica te birtije u krevet nije predstavljalo nikakav problem. No ovog puta, i prije nego što je zakoračio u birtiju, kroz stakla je primijetio da nema nikoga. Tek nekoliko klinaca okupljenih oko flipera. Već je mirisalo na tešku večer, a vrućina među preponama mu je polako rasla.
Sjetio se prvo jedne lokalne flundre, koja nikad nije mogla odbiti Ševu. Imao je njen broj u mobitelu i nazvao je. Javila se hrapava glasa i sa iskrenim žaljenjem ga odbila, obrazloživši da je navukla nekakvu gadnu virozu. Dugim, i Ševi zamornim, ispričavanjem, jasno mu je dala do znanja koliko joj je žao, i koliko bi ga rado inače poslužila. Skinuo ju je bezobzirno s mobitela, jer vatra u njemu je divljala sve jače i jače. Žurilo mu se.
Druga koje se sjetio bila je jedna bujna, rasna plavuša, uvijek željna njegovog velikog debelog klipa. Njezin broj nije imao, pa se nervozna koraka uputio k njoj - živjela je tek koju minutu hoda dalje. Pozvonio je. Javila se na portafon, a on joj je, tako nestrpljiv, odmah s ulice objasnio razlog navraćanja. No i ona ga je, gotovo u suzma, odbila. Bili su oni dani u mjesecu.
Treća je bila udata gospođa - starija dobrodržeća crnka, plavih nevjernih očiju. No, na Ševinu žalost, niti kod nje nije imao sreće. Preko telefona mu je poslovno i glasno odgovorila da "ne, hvala, ne žele preuzeti nagradno putovanje u Istru". To je, naime, bila šifra da joj je muž kod kuće. Ipak, nije se niti ona suzdržala da mu tiho ne prošapuće koliko joj je žao što ga nije u mogućnosti primiti večeras. Dobro, dobro, ionako sam u žurbi - odgovorio joj je kratko. Kita u njegovim gaćama je već kucala kao bubanj afričkog ratobornog plemena.
Vremena je bilo sve manje, a uzbuđenje mu je polako počelo rositi čelo i magliti um.
I sve ostale kojih se sjetio imale su nekakav izgovor. Jedna se baš bila poskliznula na kornjaču i slomila nogu, drugoj je baš u tom trenutku bijesnio požar u špajzi, treća je, kaže, promijenila spol... Jednostavno nije bila njegova večer - niti jedna nije bila dostupna, a svaka je imala izgovor sve nevjerojatniji od prethodne.
A u njemu je ključalo.
I dok je tako titrajuće, ali još uvijek suhe, batine hodao ulicom, zastane pred trgovinom video opreme. Bila je zatvorena, a na svim televizorima u izlogu bila je slika istog programa: u devedeset i drugoj minuti, Arsenal još uvijek nije bio uspio dati gol moskovskom CSKA-u.
Ljut, ogorčen i nezadovoljen, okrenuo se, otišao kući, i zaspao uz neki dosadni dokumentarac o natprirodnim silama.
