- Sranje, sranje, sranje... - mrmljao je nevoljko Milou sebi u bradu, sjedeći pred praznom stranicom u otvorenom Wordu na svojem laptopu.
- Reci, Milou! Šta te sad opet muči?
- Ehhh... htio bih čestitati prijateljima Božić, a imam totalnu blokadu u glavi. Nikako da sročim nešt' suvislo.
- Tja! I gdje je tu problem? Samo napiši neki tekst u kojemu čestitaš svima Božić, i to je to.
- A, ne znam. Malo mi je glupo samo napisati: "bla... bla... sretan Božić. Bla...".
- Nego što bi ti?
- ... - slegnuo je ramenima.
- Baš hoćeš nešto drukčije, ha? Ne bi ti bio ti, kad bi sve bilo jednostavno. Jel'?
- Oduševljava me koliko me dobro poznaješ. Aha.
- Željela bih ti pomoći, ali ne znam... Da napišeš neku pjesmu? Nešto u stihovima... Pa u rimama... Ha?
- I to su već napravili...
- 'Ćeš napisati neku božićnu priču?
- ... - opet je slegnuo ramenima, odmahujući rukom.
- Ždereš se bez veze. Samo napiši neku sretnu veselu zgodu o Djedu Mrazu, i to će ti biti čist' fajn.
- E, bravo! To bi bilo nešto novo! Stvarno, kako se nitko do sad nije sjetio napisati neku veselu humoresku o Djedu Mrazu i sobovima i zvončićima i dimnjaku i poklonima i svemu tome... bah! - ironično je procijedio kroz zube.
- Lud si! Al' dobro... Znam! Napiši onda neku moralnu socijalnu dramametinu o nekom pijancu ili škrcu, i o njegovom božićnom duhovnom preobraćenju i iskupljenju!
- I tog već ima na pretek... Niš' novo... Pih.
- ... - uzdahnula je, ne znajući više što bi mu savjetovala.
- Vidiš, kažem ti: sve je već ispričano o Božiću.
- A da napišeš neki kratki nepretenciozni tekst... neki dijalog, recimo... I da, naprimjer, prva slova tih litanija čitana redom ispisuju čestitku?
- Molim?!!
- ... - udahnula je duboko, uzimajući vremena da isteše misao do kraja.
- Može! Mogao bih možda i podebljati početna slova, onako, da poruka bude uočljivija!
- I ja se slažem da bi trebao. A kome ćeš čestitati: svima ili mnogima?
- Lako za to... to ti je sad po najnovijem sve isto.
- Ok, ali ipak čestitaj svima. A što ćeš im poželiti?
- Uobičajeno: puno zdravlja, para i ljubavi; a sve ostalo dođe onda samo od sebe... Samo da sad još smislim i taj dijalog... huh...

Promatrao sam je dok je zavodljivo njišući bokovima izranjala iz plavičaste jetke magle na tramvajskoj stanici. Vitka, visoka; koračajući prekriženih ruku po zamišljenoj žici, zaustavila se na par koraka do mene. Iz te blizine, kroz tišinu pustog hladnog jutra, mogao sam nesmetano promatrati njezino pravilno blijedo lice, jasno ocrtano mladom oštrom vilicom. Krišom sam napravio korak unaprijed, kako bih mogao udahnuti vidljivu slatkastu paru koju je izdisala. Bila je sva u crnom. Duga kosa slijevala joj se kao buk ljeskajuće ugljene bujice preko ramena, i stapala s raskopčanom kožnatom jaknom do, samo naizgled, krhkog i nježnog struka. Razapeta malim špičastim grudima, dolčevita joj je kroz uski remen uranjala u kožnatu suknju, napetu preko čvrstih oblih bedara tik do iznad koljena. Mrežaste čarape sitnih očiju, na polovici su listova nestajale u čizmama od brušene kože, na čijim je visokim petama bila tek nešto niža od mene. Čudno - doimala se posve mirna, kao da joj niti najmanje nije smetala hladnoća zimskog zraka.

Prišla mi je, i, ni ne pogledavši me, upitala imam li cigaretu. Šutke sam izvadio kutiju iz džepa jakne i ponudio je. Izvlačeći cigaretu iz kutije, tiho je rekla: "nije li strast vrijedna umiranja". Nisam odmah razumio što je time htjela reći, a prosudio sam i po intonaciji da ne očekuje neki konkretan odgovor, pa sam se samo potvrdno osmjehnuo, prateći je pogledom kako ponovno uspostavlja odstojanje.

Oslonila se na svoju lijevu nogu, desnu mekano savivši u koljenu. Opušteno pogrbljena, lijevu ruku je položila na izbočeni trbuh, i na njeno zapešće podbočila lakat druge ruke. Cigaretu je držala među nehajno zabačenim prstima desne ruke. Pušila je ženstveno i izazovno: uvlačeći dim plitkim nervoznim udasima, energično ga potom ispuhujući čvrsto skupljenih usana. Dogorjeli opušak je najzad bacila na pod, i utrljala ga šiljastim vrhom čizme u tanku snježnu pokoricu.

Polako se povila u struku, desnom rukom zadignula lijevi rub suknje, i lijevom popravila široki čipkasti obrub samoljepljive čarape pri vrhu bedra. Poželio sam je točno tu poljubiti; i ona je to znala. Tako pridržavajući suknju, mirno je podignula glavu, i ispod svojih tankih obrva u dnu visokog čela, mojim očima ponudila svoje: dvije velike crne perle, pune požude i strasti. Utvrdivši svoju potpunu moć nad svom mojom pažnjom, nasmiješila se, lagano otvorila usta, i obliznula gornju usnu - polako i temeljito; ni trena ne skidajući svoj gladni pohlepni pogled s moga. Promatrao sam kako joj se usna nježno ugiba oko vrška ukrućenog plamenog jezika. Časak prije no što je jezikom doprjela do kraja usne, raspršila se u perje - svjetlucavo poput snijega oko tragova koje je ostavila za sobom.

Žena me već mjesec dana molila da odnesem tepih iz dnevne sobe na kemijsko čišćenje. Ruku na srce, stvarno mu je trebalo: tri godine pod rukama i nogama malog djeteta - niti mnogo otporniji tepisi od ovog našeg, ne bi dulje izdržali. Bilo je na njemu već svega: od neizbježne prašine i mucica i svih onih nevidljivih grinja, pa do itekako vidljivih fleka od blata, bljuvotina, pepela, čokolada, marmelada, i ostalih raznih "ada". Taj naš "perzijaner" nije toliko velik, možda dva puta tri i pol metra, no kako u zadnje vrijeme nisam baš bio na vrhuncu svojih psihofizičkih sposobnosti, oklijevao sam i odugovlačio koliko god sam mogao, svaki put perfidno smišljajući sve nemogućije izgovore. No, bližio se Božić, i pred čistoćom koju taj blagdan zahtijeva, moja opravdanja su sve više i više gubila na težini. Konačno, jednog popodneva, stjeran u kut, srolao sam tepih i na tri ga mjesta učvrstio sivom debelom samoljepljivom trakom. Da si olakšam nošenje, lukavo sam od iste napravio i malenu dršku na sredini tog ogromnog svitka.

Najbliža kemijska čistionica je nezgodno udaljena nekih 700 do 800 metara od naše kuće. To je, naime, vrlo ružna udaljenost, koja je točno na granici odluke: odnijeti tepih na rukama do tamo, ili ga odvesti na krovu automobila? Ipak, centar je grada, predbožićna je gužva, šteta benzina i živaca, a i samo postavljanje tepiha na krov auta bi oduzelo poštenu količinu energije, truda i vremena. Ništa - odnijet ću ga sam.

Nekako sam ga već spustio sa našeg trećeg kata niz stubište, i čim sam izišao iz zgrade, precizno sam izbalansirao središte golemog valjka na vrh svojeg lijevog ramena, i u stilu Arnolda Schwarzeneggera u onoj sceni sa početka Commanda, nosio smotani tepih prvih 100 metara kao deblo od stiropora. Čak sam, u inat trudu, desnu ruku stavio u džep, pridržavajući tepih samo dlanom i mišicom lijeve ruke. No, ubrzo su probile i prve kapi znoja iz moga čela. Na kasnojesenskoj hladnoći, lice mi se ustitralo i zajapurilo, oči zasuzile, a usnice zgrčile. Svakim idućim korakom, breme je postajalo sve teže, a bolovi u rukama, nogama i leđima sve jači. Već nakon 200 metara, počeo sam gubiti vjeru, i pomislio se ipak vratiti kući neobavljena zadatka. "Nikad! Nema predaje!", bodrio sam se tiho sebi u bradu, pucajući od muškoga ponosa, "Idemo do kraja! Idemo po pobjedu! Ljudska volja, dobrota i hrabro srce će pobijediti ovo zlo!". A to svo zlo cijeloga ovoga svijeta je, u tom trenutku, u mojim mislima, bilo personificirano u tom smrdljivom tepihu. Hrabro sam koračao dalje k iskupljenju, pravdi i konačnoj slobodi. I naposljetku, crpeći zadnje jauke snage iz nejakog mi tijela - uspio sam! Otvorio sam vrata čistionice, i leđima ih gurajući, uvukao tepih i sebe unutra.

- Dobra večer - ljubazno me pozdravila mlada ljupka gospodična za pultom.
- Dr'... veče' - uzvratio sam crven u licu, gutajući slova između dubokih teških uzdisaja, i rukavom brišući čelo.
- Izvolite?

Pomislio sam joj odgovoriti da sam je samo došao pitati kako je, i zna li točno vrijeme u Kuala Lumpuru, i reći joj da je ova gromada tepiha, koja leži iza mene na podu, u stvari samo omot za truplo kontrašpijuna kojeg sam, kao agent tajne državne službe, maločas u akciji lišio života... Ali iskrenost u meni je nadvladala ironiju:

- Dao bih... puh... ovaj tepih... puh, puh... na čišćenje. Može?
- Naravno - odgovorila je nasmiješeno, i počela odvlačiti tepih iza pulta.
- 'će bit gotovo prije Božića?
- Hoće. Nema problema.
- A, možete mi, molim vas, reći: kol'ko će to koštat'?
- Cijena čišćenja vam je 20 kuna po kilogramu. Jel' znate možda koliko teži tepih?
- Uh! Paaa... 25 - 30 kila ima sigurno. Ali ne znam baš točno... Možda čak i više - ponosno sam odgovorio, pritom sam se malo i isprsivši, onako, čisto instinktivno muški.
- Nema veze. Sad ćemo ga izvagat'... - odvukla je tepih i položila ga na veliku vagu na podu.

Kazaljka se zanjihala, a kad se umirila, gospodična je veselo i podrugljivo kliknula:

- Evo ga! 9.5 kila!
- ... - zanijemio sam, podigavši obrve od iznenađenja.
- Da. Točno devet i pol.
- Ma, ne radi vam vaga - promrmljao sam posramljeno.
- Molim?
- Kažem: Ma, vidi vraga... Mislim, činio mi se puno teži.
- Aha. Da. Zna to često tako prevarit' - sumnjičavo me pogledala ispod oka.

Crveneći se od srama, bauljao sam pogledom po čistionici, vješto izbjegavajući ponovno sučeljavanje pogledima. Vratila se za kasu da napiše račun, a zatim je prešla u protunapad:

- To će vam onda bit' 500 kuna - smijuljeći se, tiho je prosiktala kroz zube. Zmija!
- Molim?!?
- Pitam: sigurni ste da nije čista vuna? Jel'? Mislim... tepih. Nije vuna?
- Nije, nije... - otpuhnuo sam nemoćno.
- ...a koštat će vas 190 kuna. Dakle, 20 kuna, puta SAMO 9.5 kila, je SAMO 190 kuna!
- Aha. Dobro, dobro...

Dovršila je pisanje ceduljice za preuzimanje, i pružajući mi je, nastavila:

- Da vas još pitam... 'ste sigurni da ćete ga moć' podić'?
- ... - smrknuo sam se, posve potučen.
- Do petka, mislim? Hoćete li moći doći u petak po tepih?
- Aha, to. Da, da. Moći ću... Moći ću.
- U redu, onda se vidimo u petak, ... - kladio bih se da je tu još i potiho ironično dodala: "ti - snagatoru jedan prejaki".
- Ok.
- Doviđenja.
- 'đenja - pozdravio sam i izletio van.

Eto, sad nemam više niti tepih u kući, tako da sam svoje blamaže prinuđen spremati pod blog. Bit će to jedan lijep i čist Božić.

Ljudi su kao školjke...

Iz nutrine velikog metalnog lonca na štednjaku već se uzdizao uskomešani oblak, i zlokobno najavljivao vrelu kupelj ukusnim morskim plodovima. Tik uz štednjak, po kuhinjskom radnom stolu od lažnoga mramora, između listova zelene salate i peršina, i krišaka limuna, razasuta je ležala pregršt svježih oštriga. Nemali broj tih školjaka je još uvijek, trepereći od straha, cvokotao svojim ljušturicama, kao flamenco plesačica kastanjetama; a kroz tamne uske procjepe jedva odškrinutih oklopa, bijelile su se samo iskolačene oči uplašenih životinjica. Netremice su promatrale tu silnu kuhinjsku strku, i bespomoćno iščekivale neminovan im kraj. Jedna neuka manja školjka razbila je tu, njima školjkama vrlo neugodnu, tišinu, znatiželjno upitavši:

- Mama, 'ko je onaj striček u bijelom?
- Kuhar.
- A šta to ima u ruci?
- Nož.
- A šta to radi s nožem?
- Oštri ga.

Jednog vedrog jesenskog jutra, šetao je rivom s ocem...

- Tata?
- Molim, sine?
- Zašto je more plavo?
- Jer se u njemu odražava plavetnilo neba!
- A zašto je nebo plavo?
- Zato što se u njemu odražava plavetnilo mora.
- Al' zašt' baš plavo?
- ...
- Ha?
- Jooj, gle! Djed Mraz tamo dijeli bombone!

***
Jednog zimskog podneva, mnogo godina kasnije, sjedio je na klupi u parku sa djevojkom iz škole...

- Mišiću?
- Kaži, ribica?
- Reci mi, zečiću, zašto je nebo plavo?
- Zato što je popilo svu dubinu iz tvojih prekrasnih modrih očiju, žabica.
- Ahhhhhhhh... medo.

***
Jednog tmurnog proljetnog popodneva, još koju godinu kasnije, prerano svršivši bez zaštite, probudio je bijes studentice fizike...

- ...
- I tko je sad tu glup, pitam ja tebe? Tko?
- Pa ti, idiote blesavi!
- Što time točno želiš reći?
- A šta misliš šta 'oću reć'? Možda ti 'oću reć' da je nebo plavo zato što se kvantni oscilatori u molekulama plinova u zemljinoj atmosferi, osobito kisika i dušika, zatitravaju intenzitetom obrnuto proporcionalnim četvrtoj potenciji pobudnog elektromagnetskog zračenja, pa rasipaju plavi dio spektra vidljive bijele sunčeve svjetlosti deset puta više nego crveni! Jel' ti to 'oću reć'? Ha?! Majmune! 'oću ti reć' da si prava debilna konjina, budalo!
- Oprosti...
- Mrš!

***
Jedne vruće ljetne večeri, jako puno godina kasnije, sjedio je na balkonu s unukom na krilu...

- Djede, a zašto je nebo plavo?
- A koje bi ti da je boje? Samo reci, i sve će deda napravit.