Pregled posta

Saga O Sagu

Žena me već mjesec dana molila da odnesem tepih iz dnevne sobe na kemijsko čišćenje. Ruku na srce, stvarno mu je trebalo: tri godine pod rukama i nogama malog djeteta - niti mnogo otporniji tepisi od ovog našeg, ne bi dulje izdržali. Bilo je na njemu već svega: od neizbježne prašine i mucica i svih onih nevidljivih grinja, pa do itekako vidljivih fleka od blata, bljuvotina, pepela, čokolada, marmelada, i ostalih raznih "ada". Taj naš "perzijaner" nije toliko velik, možda dva puta tri i pol metra, no kako u zadnje vrijeme nisam baš bio na vrhuncu svojih psihofizičkih sposobnosti, oklijevao sam i odugovlačio koliko god sam mogao, svaki put perfidno smišljajući sve nemogućije izgovore. No, bližio se Božić, i pred čistoćom koju taj blagdan zahtijeva, moja opravdanja su sve više i više gubila na težini. Konačno, jednog popodneva, stjeran u kut, srolao sam tepih i na tri ga mjesta učvrstio sivom debelom samoljepljivom trakom. Da si olakšam nošenje, lukavo sam od iste napravio i malenu dršku na sredini tog ogromnog svitka.

Najbliža kemijska čistionica je nezgodno udaljena nekih 700 do 800 metara od naše kuće. To je, naime, vrlo ružna udaljenost, koja je točno na granici odluke: odnijeti tepih na rukama do tamo, ili ga odvesti na krovu automobila? Ipak, centar je grada, predbožićna je gužva, šteta benzina i živaca, a i samo postavljanje tepiha na krov auta bi oduzelo poštenu količinu energije, truda i vremena. Ništa - odnijet ću ga sam.

Nekako sam ga već spustio sa našeg trećeg kata niz stubište, i čim sam izišao iz zgrade, precizno sam izbalansirao središte golemog valjka na vrh svojeg lijevog ramena, i u stilu Arnolda Schwarzeneggera u onoj sceni sa početka Commanda, nosio smotani tepih prvih 100 metara kao deblo od stiropora. Čak sam, u inat trudu, desnu ruku stavio u džep, pridržavajući tepih samo dlanom i mišicom lijeve ruke. No, ubrzo su probile i prve kapi znoja iz moga čela. Na kasnojesenskoj hladnoći, lice mi se ustitralo i zajapurilo, oči zasuzile, a usnice zgrčile. Svakim idućim korakom, breme je postajalo sve teže, a bolovi u rukama, nogama i leđima sve jači. Već nakon 200 metara, počeo sam gubiti vjeru, i pomislio se ipak vratiti kući neobavljena zadatka. "Nikad! Nema predaje!", bodrio sam se tiho sebi u bradu, pucajući od muškoga ponosa, "Idemo do kraja! Idemo po pobjedu! Ljudska volja, dobrota i hrabro srce će pobijediti ovo zlo!". A to svo zlo cijeloga ovoga svijeta je, u tom trenutku, u mojim mislima, bilo personificirano u tom smrdljivom tepihu. Hrabro sam koračao dalje k iskupljenju, pravdi i konačnoj slobodi. I naposljetku, crpeći zadnje jauke snage iz nejakog mi tijela - uspio sam! Otvorio sam vrata čistionice, i leđima ih gurajući, uvukao tepih i sebe unutra.

- Dobra večer - ljubazno me pozdravila mlada ljupka gospodična za pultom.
- Dr'... veče' - uzvratio sam crven u licu, gutajući slova između dubokih teških uzdisaja, i rukavom brišući čelo.
- Izvolite?

Pomislio sam joj odgovoriti da sam je samo došao pitati kako je, i zna li točno vrijeme u Kuala Lumpuru, i reći joj da je ova gromada tepiha, koja leži iza mene na podu, u stvari samo omot za truplo kontrašpijuna kojeg sam, kao agent tajne državne službe, maločas u akciji lišio života... Ali iskrenost u meni je nadvladala ironiju:

- Dao bih... puh... ovaj tepih... puh, puh... na čišćenje. Može?
- Naravno - odgovorila je nasmiješeno, i počela odvlačiti tepih iza pulta.
- 'će bit gotovo prije Božića?
- Hoće. Nema problema.
- A, možete mi, molim vas, reći: kol'ko će to koštat'?
- Cijena čišćenja vam je 20 kuna po kilogramu. Jel' znate možda koliko teži tepih?
- Uh! Paaa... 25 - 30 kila ima sigurno. Ali ne znam baš točno... Možda čak i više - ponosno sam odgovorio, pritom sam se malo i isprsivši, onako, čisto instinktivno muški.
- Nema veze. Sad ćemo ga izvagat'... - odvukla je tepih i položila ga na veliku vagu na podu.

Kazaljka se zanjihala, a kad se umirila, gospodična je veselo i podrugljivo kliknula:

- Evo ga! 9.5 kila!
- ... - zanijemio sam, podigavši obrve od iznenađenja.
- Da. Točno devet i pol.
- Ma, ne radi vam vaga - promrmljao sam posramljeno.
- Molim?
- Kažem: Ma, vidi vraga... Mislim, činio mi se puno teži.
- Aha. Da. Zna to često tako prevarit' - sumnjičavo me pogledala ispod oka.

Crveneći se od srama, bauljao sam pogledom po čistionici, vješto izbjegavajući ponovno sučeljavanje pogledima. Vratila se za kasu da napiše račun, a zatim je prešla u protunapad:

- To će vam onda bit' 500 kuna - smijuljeći se, tiho je prosiktala kroz zube. Zmija!
- Molim?!?
- Pitam: sigurni ste da nije čista vuna? Jel'? Mislim... tepih. Nije vuna?
- Nije, nije... - otpuhnuo sam nemoćno.
- ...a koštat će vas 190 kuna. Dakle, 20 kuna, puta SAMO 9.5 kila, je SAMO 190 kuna!
- Aha. Dobro, dobro...

Dovršila je pisanje ceduljice za preuzimanje, i pružajući mi je, nastavila:

- Da vas još pitam... 'ste sigurni da ćete ga moć' podić'?
- ... - smrknuo sam se, posve potučen.
- Do petka, mislim? Hoćete li moći doći u petak po tepih?
- Aha, to. Da, da. Moći ću... Moći ću.
- U redu, onda se vidimo u petak, ... - kladio bih se da je tu još i potiho ironično dodala: "ti - snagatoru jedan prejaki".
- Ok.
- Doviđenja.
- 'đenja - pozdravio sam i izletio van.

Eto, sad nemam više niti tepih u kući, tako da sam svoje blamaže prinuđen spremati pod blog. Bit će to jedan lijep i čist Božić.



Post je objavljen 12.12.2006. u 14:52 sati.