Milou

nedjelja, 12.11.2006.

Gušterica

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jarko južno ljetno sunce, propeto visoko na praznom nebu, sjeklo je kožu i pretvaralo je u ispucani crveni pustinjski mozaik. Kao i inače u to doba dana, u uskoj vali, samo bravi, tovari i težaci nemaju druge, doli nevoljko izložiti takvom suncu svoja gola ramena i vratove, pokorno i tvrdoglavo obavljajući svoje posle po okolnim maslinicima i vinogradima. Možda tek rijetki galeb lebdi širom raskriljen na laganom meštralu, i gladna oka vreba ciple u dnu luke. Ostali se uvijek već nekako snađu: zavuku se poput bjelouški u pukotine tvrdog bijelog kamena, legnu beživotno u hladovinu i mirise tamarisa i smokava, ili se tek opušteno hlade u plićacima ispod škrapa. Čak i uvijek nemirne lastavice i čiope sklope krila u svojim gnijezdima pod starim balkonima, ne izlažući se bespotrebno pripeci.

Zvuci sve umrtve. Neprekidni zveket cvrčaka i zrikavaca na otočkom zvizdanu, kao ritmička podloga tužnom meketu koza, bahatom kukurikanju nadmenih pjetlića, i tek povremenom prodornom revu tovara, uprćenih maslinovim granama, drvenim kašetama, i punim demejanama. Zvuci sve ožive.

Odgurivajući se nogom, njihao se na staroj željeznoj ljuljački, hoteći njenim cviljenjem pratiti sav taj glasni ritam podnevnog ditiramba. Sa zapaljenim duvanom u ustima, strpljivo je, kao i svakog dana u to vrijeme, čekao da ona promoli svoj nos iza kamena ispred kuće. Kasnila je.

Tu malenu guštericu bio je upoznao dva tjedna ranije, kada se, samo u prolazu, treperava hitra koraka, nečujno spustila niz kameni zid kuće, protrčala ispred njega po neurednim pločama na terasi, i, uz pokoji šušanj suhe trave, netragom nestala među oleandrima u đardinu. Već sljedećeg dana, taj je svoj munjeviti trk nakratko prekinula, i zastala pred njim, uputivši mu znakovit pogled upoznavanja. Razveselio se iščitavši njenu očiglednu namjeru da pričeka njegovo uzvraćanje ljubaznim prijateljskim osmijehom, a tek onda nastavi svoju brzu potragu za hranom i vodom. Tako pripitomljen, trećeg dana joj je priredio gozbu, da joj uštedi trud. Nekoliko mrva kruha i malo vode natočene u plitki poklopac staklenke, položio je u hlad tamarisa, na put kojim je već dva dana prolazila. Iako joj kruh baš i nije prijao, vodu nije odbila, i sa svojim sivozelenkastim gušterskim guštom ugasnula je svoju žeđ. Prepoznala je njegovu dobru namjeru i ćud, i velikim crnim očima prihvatila ponuđeno prijateljstvo.

Sad je već dugo nije bilo, pa nije mogao odagnati zloslutnu misao da ga je možda zaboravila. Tiho uzdahnuvši i pomirivši se sa životnom prolaznošću, spustio je pogled, i tek tada, krajičkom oka, ugledao je kako mirno stoji na metar od njega, i čeka da je primijeti. Dozvala bi ga već ona - znao je - ali gušterice još uvijek nemaju dar govora, zar ne? Nasmiješio joj se.

Neuobičajeno polagana koraka, uvijajući svoje izduženo elegantno tijelo, prišla mu je na dohvat ruke. Tako izbliza, mogao je konačno na miru promatrati svu njezinu nježnost i krhkost. Na ustima je, sada je to lijepo mogao vidjeti, imala osmijeh, a kroz svoje velike oči zračila je toplinom i mudrošću. A onda, je opazio:

Nije više imala rep.

Od dan ranije, kada ju je zadnji puta vidio, očito ju je zadesila neka nevolja, a ona je svoj rep, kako to već gušterice čine spašavajući živu glavu, samo odbacila. Zamijenivši prvotno sažaljenje spram nejakog bića, ta misao je u njemu probudila sjetnu zavist.

Nama ljudima nikada ne narastu novi repovi.

- 17:35 - Komentari (21) - Isprintaj - #