Po veličini njegovog alata, i umijeću kojim je njime znao baratati, poznavale su ga mnoge gospodične, a priznat će - i gospođe, u njegovoj četvrti. Sve su bile složne: Ševa je bio najveći jebač u kvartu.

Ševa se vratio umoran s posla, otvorio konzervu piva, i sjeo pred televizor da malo ispruži noge na trosjedu. Ugoda tople dnevne sobe, pjenušavi alkohol, i uzbuđujuće slike skromno odjevenih djevojaka u glazbenim spotovima, ubrzo su u Ševinim glavama raspalili žudnju za ženskim tijelom. Iznenada je osjetio potrebu da pod hitno nešto potroši.

Bilo je već osam sati kada se obukao i izišao van u potragu za bilo kakvim komadom ženskog mesa. Nevolja je bila već jako pritisla, i kriteriji za odabir su mu spali na "koja-prva-naiđe".

Uobičajena polazna stanica za potragu bila je kvartovska birtija. Tu je često znao pronaći neki laki komad za jednokratnu cjelonoćnu zabavu. S njegovom reputacijom, odvlačenje bilo koje od redovitih posjetiteljica te birtije u krevet nije predstavljalo nikakav problem. No ovog puta, i prije nego što je zakoračio u birtiju, kroz stakla je primijetio da nema nikoga. Tek nekoliko klinaca okupljenih oko flipera. Već je mirisalo na tešku večer, a vrućina među preponama mu je polako rasla.

Sjetio se prvo jedne lokalne flundre, koja nikad nije mogla odbiti Ševu. Imao je njen broj u mobitelu i nazvao je. Javila se hrapava glasa i sa iskrenim žaljenjem ga odbila, obrazloživši da je navukla nekakvu gadnu virozu. Dugim, i Ševi zamornim, ispričavanjem, jasno mu je dala do znanja koliko joj je žao, i koliko bi ga rado inače poslužila. Skinuo ju je bezobzirno s mobitela, jer vatra u njemu je divljala sve jače i jače. Žurilo mu se.

Druga koje se sjetio bila je jedna bujna, rasna plavuša, uvijek željna njegovog velikog debelog klipa. Njezin broj nije imao, pa se nervozna koraka uputio k njoj - živjela je tek koju minutu hoda dalje. Pozvonio je. Javila se na portafon, a on joj je, tako nestrpljiv, odmah s ulice objasnio razlog navraćanja. No i ona ga je, gotovo u suzma, odbila. Bili su oni dani u mjesecu.

Treća je bila udata gospođa - starija dobrodržeća crnka, plavih nevjernih očiju. No, na Ševinu žalost, niti kod nje nije imao sreće. Preko telefona mu je poslovno i glasno odgovorila da "ne, hvala, ne žele preuzeti nagradno putovanje u Istru". To je, naime, bila šifra da joj je muž kod kuće. Ipak, nije se niti ona suzdržala da mu tiho ne prošapuće koliko joj je žao što ga nije u mogućnosti primiti večeras. Dobro, dobro, ionako sam u žurbi - odgovorio joj je kratko. Kita u njegovim gaćama je već kucala kao bubanj afričkog ratobornog plemena.

Vremena je bilo sve manje, a uzbuđenje mu je polako počelo rositi čelo i magliti um.

I sve ostale kojih se sjetio imale su nekakav izgovor. Jedna se baš bila poskliznula na kornjaču i slomila nogu, drugoj je baš u tom trenutku bijesnio požar u špajzi, treća je, kaže, promijenila spol... Jednostavno nije bila njegova večer - niti jedna nije bila dostupna, a svaka je imala izgovor sve nevjerojatniji od prethodne.

A u njemu je ključalo.

I dok je tako titrajuće, ali još uvijek suhe, batine hodao ulicom, zastane pred trgovinom video opreme. Bila je zatvorena, a na svim televizorima u izlogu bila je slika istog programa: u devedeset i drugoj minuti, Arsenal još uvijek nije bio uspio dati gol moskovskom CSKA-u.

Ljut, ogorčen i nezadovoljen, okrenuo se, otišao kući, i zaspao uz neki dosadni dokumentarac o natprirodnim silama.