Marketing
Pieta
Michelangelo Buonarroti: "Pieta"
Photo by Bronzika © 2006 Bronzika
Usnuh čudesan san. Bijaše toliko stvaran, da ne mogah vjerovati da mi se to u njemu, nekim neshvatljivim božanskim predajama, zaista ne ukazaše slike davnoga događaja. Slikovit kao moj proljetni toskanski pejsaž, a težak i oštar poput čekića i dlijeta koje posisah kroz majčino mlijeko.
Probudio ju je djetetov plač. Sunce je već odavno bilo granulo nad gradićem, i mekim kracima svoje proljetne topline nježno obljubilo tijela majke i djeteta, na starom drvenom krevetu ispod prozora. Tijekom četiri mjeseca majčinstva, bila je već naučila potisnuti bespotrebnu zabrinutost, i prepoznati bezazleni, tek uporni, jecaj njegove gladi. Polako otvarajući svoje snene smeđe oči, okrenula je glavu prema sinu. Dar Božji – pomisli, a misao joj pokloni blagi osmijeh na usne, kojeg djetetu preda kao utjehu i odagna mu plač.
Pernatim kretnjama, ustala je iz kreveta i umila lice studenom vodom iz vedra, kojeg je sinoć bila napunila na obližnjem zdencu. Potom se zagrnula dugom bijelom haljinom, a glavu prekrila maramom. Sunce će ubrzo, kako se bude penjalo plavim svodom ka zenitu, postati prejako za njihovu mladu kožu. Podigla je dijete, i omotala ga maramom oko struka, tek toliko da sakrije golotinju svoga čeda pred mještanima.
S djetetom u naručju, izišla je iz svog skromnog doma, i lagana koraka se uputila prema livadi iza kuće, do klupe pod usamljenim mladim pitomim cedrom, u čijoj sjeni ga je tako svako jutro dojila. Sjela je, razgrnula haljinu na prsima, i nahranila dijete.
Sito i zdravo dojenče, uokolo zelena livada posuta netom procvalim žabnjacima i makovima, poj ptica na proljetnom jutru – zastala je, i udahnula punim plućima mlade majke svu blagodat koju život pruža.
Nalet laganog povjetarca protkao joj je tijelo mrzlim trncima. Osjetivši neobjašnjivu potrebu, podigla je glavu i pogledala ka nebu. Naglo se mračilo. U trenu, zapuhao je snažan vjetar, i svojom silinom, uz gromki prasak, raznio lišće sa stabla. Tmasti, olovni oblaci, gonjeni neprirodnim strujama, nadirali su istodobno sa svih strana svijeta i nadvili svoje goleme trbuhe sve do obzora. Raspršena sunčeva svjetlost ugušila se pod njima, a zamijenile su je, učestalim bljeskovima, beskrajne zmijske munje. Nagla kiša, u krupnim vodenim kapljama, zasula je zemlju poput gustog roja strelica. Ptice, one koje su stigle pobjeći, su utihnule, a svo cvijeće na livadi u trenutku je uvenulo i istrunulo potopljeno blatom.
Pognula je pogled. Na svoj užas, umjesto djeteta, jednakom lakoćom, u naručju je pridržavala mlohavi leš izmučenog odraslog muškarca. Malo starijeg od nje i višeg, ali krhkije građe i ispijenijeg. Dugokosog, bradatog i krvavog; probodenih zapešća, ristova i prsa; kože prošarane dubokim rezovima. Tugaljiva pogleda, majka je neko vrijeme tako promatrala svojeg nesretnika, u nemoći šireći ruku.
Iz očiju su joj potekle tamne guste krvave suze. Groznica joj je zaustavila dah, protrnula leđa i potpuno je umrtvila. Skamenjena, kao u mramoru isklesana, u mrtvom tijelu svojeg odraslog djeteta, ugledala je svu sadržajnost i uokvirenost života i smrti. Nekontrolirano, iz grla joj se očajnički oteo dugi, prodorni krik ka nebu. Nadglasao je sve grmljavine i fijuke vjetra.
Vrijeme je stalo.
Istom naglošću kojom je oluja bila pristigla, odjednom, sve se opet umirilo. Nakon kratkotrajnog zatišja, ptice su ponovno zacvrkutale, nebo se zaplavilo, cedar zalistao, cvijeće se opet probudilo iz trave, a dijete joj se smješkalo u naručju. Baš kao da se ništa nije dogodilo. Još koji trenutak, pitala se je li to bio samo ružan san, sve dok se nije pribrala i rukavom svoje haljine obrisala krv sa svojih obraza.
Eto, takav bijaše taj moj san. Sada idem. Neutaživa je ova moja potreba, da taj svoj san udahnem u komad mramora, gdje i pripada.
Post je objavljen 20.10.2006. u 00:15 sati.