Marketing
Bande Velikog Brata
- ...
- Nego.. si vidio kog su jučer izbacili...
- Ne misliš valjda na Big Brother?
- Paa.. da.
- Nemoj me jebat da i ti to pratiš?
- Ma neee... samo sam slučajno jučer...
- Ma, ni slučajno!
- ...
- ...
- Onda?
- Što onda?
- Si vidio?
- 'naš šta, moram ić', mala me treba. Aj' bok.
Spustio je ljutito slušalicu, ne davši prilike sugovorniku niti da odzdravi.
- Da Big Brother... 'bo ga Big Brother - promrsio je još sebi u bradu.
***
Ušavši u dnevnu sobu, zatekao je svoje dijete kako sjedi pred uključenim televizorom i gleda "Izbor najboljih trenutaka iz Big Brother kuće". Situacija je zahtijevala hitnu intervenciju.
- Idemo van.
- Ali, tata, ja bi' ovo još gledala...
- To ti je bezveze. Idemo van. Možemo prvo na kavu i sok, a onda, ako želiš, možemo ići na ljuljačke u parkić. Može?
- Aliii tataaaa...
Jedno je znanstvena pedagogija, a drugo je spašavanje života svome rođenom djetetu. Ugasio je televizor i za manje od pet minuta bili su vani.
***
Sjeli su u kafić i naručili kavu i sok. Dok je prelistavao novine, došao je do onog dijela gdje su na dvije stranice detalji o novostima iz Big Brother kuće. Zatvorio je novine, bacio ih na stolac i mrzovoljno otpuhnuo.
Za susjednim stolom, grupa mladića i djevojaka je glasno razgovarala. I bez posebnog truda i volje da ih prisluškuje, začuo je:
- ...
- A ste vidli ono kad je Violeta rekla Zoranu...
- Da, da, da... ha ha...
- A ono kad mu je onda ona...
- Je, je... ha ha... ha...
- A znaš kada će Hambdija ponovo zaraditi milijun kuna?
- ...
To više nije imalo smisla. Dijete je primio za ruku, ustali su, i nastavili dalje u šetnju gradom.
***
Došli su u park. Kod penjalice, nekoliko djevojčica i dječaka je stajalo i pričalo. Sve ljuljačke su bile slobodne, pa su se uputili do one najbliže. Dijete je sjelo na ljuljačku, a on je pripalio cigaretu. Monotona škripa ljuljačke i toplo jesensko sunce djelovali su hipnotički, pa je konačno pronašao svoj trenutak mira da malo zaplovi mislima.
No ubrzo ga je u stvarnost vratio neugodni šapat. Trgnuo se. Pred njim, dijete se i dalje bezbrižno ljuljalo, no u rubu vidnog polja, s obje strane, spazio je onu djecu s penjalice. Polako, pazeći da ne napravi ikakav uznemirujući pokret, osvrnuo se oko sebe. Djeca su ga poluokružila s leđa, na udaljenosti od par koraka. Huligani mali, golobradi; nekoliko dječaka i par djevojčica; po njegovoj slobodnoj procjeni između osam i deset godina. Neki su skrivali obje ruke iza svojih leđa i to ga je zabrinulo. Pogledom je zaustavio njihovo došaptavanje, a zlokobna tišina unijela je u zrak miris okršaja, baš kao u nekom filmu Sergia Leonea.
Strah mu je prolio trnce niz kičmu, a knedla u grlu otežala disanje. Danas su neka druga vremena. Tko zna na što je sve spremna ova današnja balavurdija. Prošlo je vrijeme pikulanja, autića i gumi-gumija, a došlo neko novo doba, u kojemu ne možeš više biti siguran da i osmogodišnjak ne nosi nekakvu bejzbol palicu ili bokser, i namjeru da ih upotrijebi.
Nema mu više spasa. Iako su pojedinačno bili puno manji i slabiji od njega, bili su brojniji. I to desetak puta. Bio je svjestan toga da je dovoljno da ga samo jedan odalami nečim tvrdim i oštrim po potiljku dok se obračunava sa ostalima, i bitka će biti izgubljena.
Trudio se ostati pribran i ne pokazivati strah. Uigravši se u ulogu opkoljenog kauboja, naizmjence je podizao je obrve, promatrajući čas lijevo, čas desno. Znao je da je najbitnije da protivnika u svakom trenutku drži na oku. Cigaretu je bacio da oslobodi ruke. Trebat će mu najmanje obje.
Najviši među njima, smeđokos i suh, napravio je sitan korak naprijed i udahnuo. To je to - pomisli - gotov je. Za koji tren, očajnički će, u stilu filmskog partizanskog heroja, viknuti kćeri da bježi glavom bez obzira i spašava golu kožu, ovog dugonju će probati dobiti na prepad desnicom u arkadu, a s ostalima - pomoz'bog. Dok se tako škrgučući zubima nabrijavao na bespoštednu borbu sa triput mlađom desetorkom, dugonja sramežljivo zausti:
- Oprostite... mogu vas nešto pitati... jeste vi onaj striček iz Big Brothera?
Ostao je skamenjen. Razmišljao je kako da odgovori na to pitanje, a da ne izazove veće nevolje. Izabrao je benigno nijekanje brzim kratkim kimanjem glave lijevo-desno.
- Jesam ti reko da nije, glupačo! - dugonja se obratio pjegavoj djevojčici koja je stajala do njega.
- Pa, glupane jedan glupi, nisam ni rekla da je!
- Jesi, glupačo! Ti si to rekla! Kak si glupa! - dodala je druga djevojčica.
- Nije ona, glupačo, nego je glupi Matija! - uključio se drugi dječak pokazujući trećeg.
- Glup si! Nisam ja, nego glupa Hana! - branio se Matija, svaljujući krivnju na Hanu.
Polako su se uključivali i ostali. Dok se dječurlija tako prepirala, on osjeti kukavičko olakšanje. Ipak toga dana neće poginuti kao prva njemu poznata žrtva dječje bande u zemlji.
***
Tek kasnije toga dana, dok je, u sigurnosti večeri i svoga doma, mislima prebirao po tim događajima, osjetio je tupu bol u glavi i trbuhu. I tada shvati - ipak su ga prebili. Jednim jedinim, ali niskim i jakim, udarcem nanijeli su mu bol koju će osjećati još dugo. Sljedeći put, neka ga radije odalame palicom u potiljak. Tonući u san, mantrao je:
- Da Big Brother... 'bo ih Big Brother...
Post je objavljen 29.10.2006. u 02:30 sati.