I za najduljih dana u godini, nikada je nisu probudile sunčeve zrake kroz uvijek otvoreni prozor spavaće sobe. Neumorno i podlo, poput goniča robova na rimskoj galiji, činila je to, redovito, stara metalna budilica, sa dva klobuka na vrhu i vitičastim kazaljkama nad rimskim brojkama, razasutim po obodu prednje strane boje bjelokosti. IV - četiri sata ujutro; i tako svaki dan. Nakon što bi djecu spremila na spavanje, izglačala nešto opranog rublja, pospremila kuhinju i povečerala, ne bi joj nikad preostalo tek nešto više od pet – šest sati sna, najčešće ispunjenog morama i isprekidanog čestim buđenjima, u strahu od svega što donosi novi dan.

Ustala je iz kreveta i u polusvijesti doteturala do kupaonice. Kao i uvijek, nakon desetak minuta jutarnje nužde i pranja, razbuđivala se uz šalicu turske kave i prvu jutarnju cigaretu. To je onih rijetkih pet minuta dnevno koje provede u miru, tišini i samoći, promatrajući mrak kroz prozor dnevne sobe. I nikada, baš nikada, ne promakne joj pitanje u mislima: kako izgledaju svijetla jutra? Jesu li ljepša?

Na brzinu je počešljala kosu i obukla se. Poljubila je uspavanu djecu, i krišom pažljivo zatvorila ključem ulazna vrata za sobom, pazeći da lupom ne probudi svoje anđele. Ako niti njihovi životi ne budu jednoga dana nešto bolji, neka im je barem onda djetinjstvo mirno i bezbrižno – pomisli. Nasmiješila se, ohrabrena mišlju da im barem to može pružiti.

Tramvajska stanica bila je udaljena svega pet minuta hoda. No i onda, pogotovo za hladnih zimskih jutara, trebalo je imati strpljenja i snage pričekati da tramvaj konačno i dođe.

Iz iličke krivine, iz smjera Črnomerca, promolio je svoju plavu njušku prvi redovni dnevni tramvaj. Već je bila naučila poveseliti mu se i prije no što ga zaista i ugleda. Vidjela bi njegova svjetla kako šaraju pročeljima zgrada u mraku, a ranojutarnja hladna gradska tišina dopuštala je škripi njegovih kotača da se rasprostire u daljinu. Kako se primicao kroz izmaglicu, još je jedino strepjela da njegov broj neće odgovarati. U tom slučaju, morala bi presjedati na Trgu... Ovaj put je imala sreće.

Uz polagano stišavanje brujanja motora, tramvaj je pristao i otvorio sva vrata svoje znojne, učmale utrobe. Uspela se uz stube na sredini vagona i osvrnula oko sebe, tražeći pogledom slobodno mjesto za sjedenje. Nije ga bilo - već je i nekoliko drugih putnika bilo osuđeno na stajanje i klatarenje u krivinama, i održavanje ravnoteže za naglijih kočenja. Točno prije no što je tramvaj trznuvši ponovno krenuo, stigla je doći do svojeg uobičajenog mjesta pokraj vozačeve kabine, i uz prozor se nalaktiti na rukohvat.

Ne obazirući se na ostale, dahom je maglila prozor. To malo nesretnika koji u to doba putuju tramvajem, imali su većih problema u životu nego pratiti njezinu djetinju igrariju. U jednom trenutku, za topljenja svojega daha na prozoru, u rijetkom gradskom prometu, ugledala je automobil koji je prolazio tik uz tramvaj. Automobile nije poznavala po proizvođaču i tipu, ali je znala prepoznati veliki, skupi, crni terenac. Vozač je bio muškarac - srednjih godina, brkat, proćelav. Pušio je i zijevao. Bio je u plavoj košulji kratkih rukava s kravatom, a kožnatu jaknu je prebacio preko suvozačkog mjesta.

A onda se okrenula, i promotrila sliku svoga svijeta u tramvaju. Još uvijek je bio poluprazan. Jedan muškarac - sav u crnom, uredno odjeven, vjerojatno nešto mlađi od nje. Bio je vidljivo umoran od neprospavane noći i vjerojatno se, u to doba, tek nekim nesretnim spletom okolnosti tu zatekao. Drugi muškarac je stajao na sredini tramvaja. Bio je to onaj klošar; skitnica kojeg zna ponekad vidjeti ovdje.

Svi ostali putnici bili su žene. Sve - bez iznimke. I sve toliko tužno nalik njoj. Žene, majke između trideset i pedeset godina, sa licima i rukama barem desetak – dvadeset godina starijima. Nenašminkane, upečatljivih tamnih podočnjaka, teških pogleda, obješenih blijedih obraza i nemarno počešljanih kosa. Sve smeđokose ili crnokose. Nenakićene i loše odjevene. Ili u starim, ispranim trapericama, ili klasičnim suknjama do nešto ispod koljena, iz kojih ističu dlakave, venama išarane noge, odebljalih zglobova i ristova. Sa smeđim čizmama od umjetne brušene kože ili jednostavnim crnim cipelama na nogama.

Umorne, bez vjere i nade, ali ustrajne - sa budućim životima na prsima i plećima.