Sjeđahu često tako na krevetu, u polutmini nedjeljnih sumraka, i uživahu u topkanju kišnih kaplji, koje zvonko dopiraše s druge strane stakla. Tupi topli ritam klatna drvene zidne ure popunjavaše melankolični ljepljivi eter među živahnim i nemirnim obrisima nagih tijela dviju pronađenih duša. Duhovima svojih sjena igrahu se po ugašenim bijelim zidovima svoga gnijezda, dok ih neumorno i ugodno grijaše plavičasti plamen plinske sobne peći, uz cvrckanje, zveckanje i huktanje, a katkad, čak i tuljenje. Kroz odškrinuta prozorska krila dopirahu svježi mirisi jeseni, i njome probuđenog drvoreda duž njihove ulice. Nevidljive, ali itekako čujne, grlice gugutahu riječi mjesto njih. Privid oni upotpunjavahu svojim poluotvorenim, i u mraku crvenim, usnama. Njihov (to) bijaše cijeli svijet.

I još uvijek – jest.