nedjelja, 29.04.2007.
5 pjesama što ostaviše utjecaja
1.U2 – Starring at the sun
U2 je općenito obilježio moje djetinjstvo...Slušam ih otkad znam za sebe, prvenstveno zbog brata...
I ta pjesma tamo negdje prije nekih deset godina...bila je početak naznaka mog budućeg idealizma i buntovništva, pokušaja da stvari ne prihvatiš onakve kakve jesu...
I'm starring at the sun
Not the only one who's happy to go blind
2. Red hot chili peppers – I could have lied
Pepperse sam počela slušat tek u drugom srednju...ali zato toliko intenzivno da nadoknadim propušteno...
I u svim mojim depresivnim fazama jednostavno bih stavila ovu pjesmu uz još mnoge druge, sjela na bicikli i vozila se uokolo ne razmišljajući ni o čemu...
3.Urban – Odlučio sam da te volim
Nema se tu šta puno reči. Urban je priča za sebe. Zbog ove pjesme sam počela slušati Urbana. I stihovi što se urezaše u pamćenje...
''Oprosti mi što odlazim
Ja nikada ne ostajem''
4.Placebo – 1996.Placebo album
Čitav album bih nekako izdvojila
Come home
Teenage angst
Bionic
36 degrees
I know
Mislim sve njihove pjesme su ostavile utjecaj na mene. Svaka na svoj način.
Moja fejvrit grupa ikad. Jednostavno jer sam ih slušala i kad sam bila u teškoj depresiji, i kad sam bila pijana i sretna, i kad sam bila zaljubljena i kad sam skakala od sreće na kiši pjevajući njih.
Uvijek i zauvijek.posebno mjesto u mom srcu. I točka.
5. Pixies - Debasser
Got me a movie
I want you to know
Slicing up eyeballs
I want you to know
Girlie so groovy
I want you to know
Don't know about you
But I am un chien Andalusia
I am un chien Andalusia (x3)
Wanna grow
Up to be
Be a debaser
Debaser (x5)
Got me a movie
Ha ha ha hoa
Slicing up eyeballs
Ha ha ha hoa
Girlie so groovie
Ha ha ha hoa
Don't know about you
But I am un chien Andalusia
I am un chien Andalusia (x3)
Debaser (x5)
Jednostavno je ostavila utjecaj.Sjediš na klupi s jednom osobom, slušaš mp3 i to baš ovu pjesmu . I tako. Baš je volim slušat. da.
i sad prenosim ovo dalje na I am yours i Toris.
četvrtak, 26.04.2007.
i pasti ćeš prazan nasmijanih usta...
Pokušavajući ostati budan, sjediš i gledaš kroz prozor...
kako dugo nisi prolazio tuda.
Sjeo si u krivi autobus. Samo tebi svojstveno.
Al svejedno doći ćeš tamo gdje trebaš, samo ne istim putem.
I voziš se i gledaš kroz prozor...
I vidiš onu livadu i drvo koji si zadnji put opisao na nenasilnoj.
I to je ono isto drvo na koje si se popeo bježeći od psa.
Još odmalena bio si toliko tvrdoglav, da nisi htio sići s njega sve dok psa ne odvedu.
I voziš se dalje.
I sjetiš se nje...ona je sad već mama i tko zna u kojem se dijelu lijepe naše živi.
A ti si bio dovoljno lijen te nisi otišao vidjeti nju i dijete kad bijaše u posjetu roditeljima.
I voziš se dalje.
I sjetiš se ujaka koji je na nekom boljem mjestu
U nekoj drugoj dimenziji stvarnosti
I sjetiš se njegovog voćnjaka punog šljiva.
I pečenja rakije.
I izležavanja na travi koja je bila savršeno njegovana.
I voziš se dalje.
I umoran si.
I oči ti se sklapaju.
Još jedna neprospavana noć.
I netko sluša placebo, toliko glasno da ti i nekoliko sjedala udaljen čuješ savršeno dobro.
I lijepo je to.
Čuti njih.
Rano ujutro.
Harder faster
Forever after
Forever after.
None of you can make the grade
i sjetiš se kako nećeš ići na njihov koncert.
I sad ti je žao.
I zapravo bi radije išao na njihov koncert nego u prag ili već tamo neki grad.
Tako blizu, a tako daleko.
četvrtak, 19.04.2007.
obećaj mi jutro
Čudno je to kako neke stvari kolikogod vremena prošlo ne zaboravljamo, iako većinu vremena ne razmišljamo o tome- dovoljna je samo jedna usputna slika, riječ, fraza ili pjesma i sjećanja naviru...iako zapravo tad ne želimo misliti o tome....
i sjetim se svog crvenog biciklića i njene divne plave kose i bijele puti. i učenja prostih riječi.
neizbježno.
i laganja turistima i izmišljanja priča i naše nevjerice kako su nam sve povjerovali.
isto tako neizbježno.
mi smo bili mali delikventi anđeoskog lica i svijetle plave kose. ma tko nam ne bih povjerovao?!
njena mama. kao da je uvijek znala što smjeramo čim bi izašli iz kuće.
A znali smo raditi svakakve nepodopštine. I otići i hodati cijeli dan po planinskim proplancima, ležati na travi, smijati se i ne razmišljati ni o čemu.
Nekako bih se uvijek rado vratila u te dane.
I htjela bih još jednom otići tamo. I vidjeti postoji li onaj konopac svezan o drvo gdje smo oponašali tarzana i vidjeti jezero i veslati u onom malom čamcu.
i skakati iz njega u ledeno-hladnu vodu.
i još jednom otići do one planinske kućice i vidjeti je li još uvijek pogled onako lijep.
još jednom, biti tamo. na mjestu zločina svih naših nepodopština.
Evo nekih fotografije mjesta na kojem sam znal provoditi sate i sate.
utorak, 17.04.2007.
Ma osjećam se divno.
Jednostavno divno.
I nije ironija.
I gledam svijet kroz šarene naočale.
I smješim se.
I ližem lizalo.
Moje najdraže. Crveno od višnje.
nedjelja, 15.04.2007.
pokušavam napisati nešto smisleno.
ne ide mi.
kroz glavu mi prolaze tisuće rečenica, započetih ali ne i dovršenih.
i toliko si toga trebao napraviti.ali nisi.
i peče te savjest.
i jednostavno te uhvatila rezignacija.
ili si zapravo ne želiš priznat da se boriš sa depresijom.
i osjećaš se tako nemoćnim.
i tako jadnim.
jer ona te uvijek vuče prema dnu.
i vodiš monologe u svojoj glavi.i bilo bi lijepo kad bih mogao plakati , ali suze ne idu van. sve nekako ostaje zatvoreno u tebi.
i
ovo je samo moj jadni pokušaj borbe sa depresijom.
terapeutsko pisanje. navodno ti je bolje kad izbaciš iz sebe sve negativne misli.
pa zapravo i jest, na neki način.
i zapravo ti vodiš dvostruki život.
samo rijetki znaju da si u tolikoj mjeri depresivan.
ili mi se to samo čini.
i zapravo sad mi smješno zvuči ova rečenica i ne mogu vjerovat da se smješim.
ali to je samo još jedan način od borbe sa njom.
smijeh.
i pomaže. katkad uistinu.
i ne znam koliko je suludo pričati neznancima o tome kako se loše osjećaš, a u stvarnosti bi mogao to reči samo rijetkim osobama iz tvoje okoline, bez da te oni osuđuju.
i to je zapravo isto tako jadno.
i nisam drushtveno biche. i danas sam trebala biti među nepoznatom ljudima i smješiti se. pretpostavljam. i nije mi se dalo. i nisam otišla. i ispast ću nepristojna. jebiga.
s tim mogu živjet.
i da me imalo poznaješ ne bi se naljutila.
četvrtak, 12.04.2007.
o jednom čovjeku koji zaslužuje da mu se barem ime zapamti
inspiracija za post : film "Hotel Rwanda" ( tko nije gledao, molim odmah do videoteke:)
Radnja se događa u Ruandi ne baš tako davne 1994, ja bijah nekih 9 godina...ratom još uvijek okružena u Hrvatskoj.
Ali nije samo u našoj neposrednoj blizini bjesnio rat...
Mnogi u svijetu nisu ni znali za strašan genocid koji se dogodio u Ruandi od veljače do srpnja 1994. godine kad je poubijano više od milijun ljudi a tri milijuna je izbjeglo. Bio je to sukob plemena Hutu protiv plemena Tutsi.
Svijet je ponovno zatvorio oči. Nitko nije znao što se događa, a oni koji i jesu nije ih bilo briga. Naime Ruanda je sirommašna država, nije bogata rudama...Dakle, nema nafte, nema profita. Pa nek se ubijaju. jebe nam se.
Takav stav imala je Amerika, Europa pa čak i UN koji je kao trebao pomoći.
Film se temelji na istinitom događaju, o čovjeku koji je bio jedino svjetlo u toj tami...imenom Paul Rusesabagini.
On je imao luksuzni hotel i znao mnoge utjecajne ljude. Kad je shvatio što se događa, odlučio je primiti u svom hotelu što više izbjeglica.Nakon što je svojim poznanstvima pokušao obavijestiti svijet koji je šutio, te vidio kako ne reagiraju dovoljno, shvatio je da si jedino sami mogu međusobno pomoći.
"Gospodin Rusesabagina kaže kako je osjećao da mora krenuti drugim putem i ponudio je sklonište Tutsima i umjerenim Hutuima. "Učinio sam ono što sam mislio da je ispravno, stao uz narod i rekao "ne" ubojicama. Ljudi su čuli od susjeda ili putem glasina da je Mille Collines jedino mjesto gdje se nikoga ne ubija. Uporno sam pokušavao doći u kontakt s paravojnim snagama i s vojskom, pregovarati s njima. I na sreću, otpočetka do kraja nijedna od 1268 osoba kod mene nije ubijena. Nitko čak nije ni premlaćen".
Prvog tjedna potrošena je sva hrana. Nakon toga jeli su samo grah i kukuruz. Opskrba vodom i strujom je prekinuta. Voda iz bazena počela se davati u porcijama, međutim, gospodin Rusesabagiba nije htio pobjeći. U jednom trenutku pokušao je poslati svoju obitelj na sigurno, ali napali su ih paramilitarci i morali su se vratiti natrag u hotel. Kad su hotel i izbjeglice naposljetku evakuirani na sigurno, on je sa svojom obitelji otišao u jedan izbjeglički logor. Poslije su se nastanili u Bruxellesu, u Belgiji, gdje je pokrenuo fondaciju za ruandsku siročad i djecu beskućnike. Jedan njegov intervju iz 1999. godine doveo je do snimanja filma Hotel Ruanda, čime je još jednom tragedija ovog genocida došla u žarište svjetske pozornosti."
taj film sam gledala prije nekih godinu dana...i zapravo sam već zabvoravila na njega...ali trebalo je napregnuti vijuge i napasiti esej o osobi kojoj se divimo.
i nisam znala o kome bih, i onda sam se sjetila Paula.
I tako. I da h je više, svijet bi bio bolje mjesto. Znam, ovo sad zvuči uistinu otrcano. Al što ću.
nedjelja, 08.04.2007.
it's a silly time to learn to swim when you start to drown
ne znam zašto sam morala vidjeti nešto što jesam.
i onda ti dođe u glavu.
I sjetiš se svake pojedinosti.
One što si potiskivao.
Negdje, daleko.
I onaj osjećaj kad si se osjećao tako jebeno sjebano.
I nesigurno.
I zbunjeno.
I sad je sve opet ponovno tu.
I imaš dojam da se netko poigrava s tobom.
Kao da si lutka na koncu.
I svaki tvoj pokret je predodređen...
I ti se buniš...neko vrijeme.i onda si poslušan neko vrijeme.
Ali u tim trenucima kad taj netko uspori vući konce,
Ti se počneš boriti.
I onda si opet zbunjen.
Jer ne želiš biti. Tu. Sada.
Sa svim pokretima koji su predodređeni.
I s onim što bi kao trebalo biti.
I ne znaš bi li plakao ili se smijao.
Jer ono, smiješ se kad se osjećaš bespomoćnim.
I smješno je. Ali zapravo nije. Nego je tužno. Da tužnije ne može biti.
I ti ne možeš više.
I u zraku ostaju nedorečene riječi.
I samo ćeš duboko udahnuti, jer kao tad bi ti trebalo biti lakše.
I udišeš jednom.drugi put. I trebalo bi bi biti bolje.
Ali nije.
I steže te nešto . negdje. U tebi. I imaš dojam da će ti ponestati zraka.
Ali nisi ti te sreće.
i shvaćaš da si se zapetljao u tim koncima. I to sam. I nitko ne vuče te konce, osim tebe samog.
I konci te sputavaju.
I otpetljat ćeš se.
"Hardly happy at all
And I'm ready to take the fall
Cause we pay for the stupid things we've done
We come from
Can you sit through this or is it going to be too deep"
I iako se na trenutke osjećam tako zbunjeno.
Postoje trenuci kad mi je sve kristalno jasno.
Ali sve ostalo vrijeme tapkam u mraku.i hodam po sjećanju kad je put bio osvijetljen.
I odem , i zalutam.
I vratim se.
Uvijek.
Do sada.
I koliko god bila sjebana u tim nekim trenucima.
Čini mi se da nakon ovog svega opet vid razbistrio.
I možda će trajat samo nekoliko sekundi koji se čine ipak kao vječnost.
I nisam tužna. Ne više. I nisam ni depresivna. Ne.
I smiješit ću se. Ali ne zbog besmoćnosti.
Jer život je samo tih nekoliko sekundi.
I razbijati glavu zbog svih mojih pogrešaka.
Ipak nema smisla.
I sretan uskrs svima koji slavite.
Srdačan pozdrav.
utorak, 03.04.2007.
željela bih da mogu biti sada na plaži.
razbistriti misli.
dovesti kaos u glavi u kakav takav nekaos.
ali čini mi se da je to nemoguća misija.
i nemoj odmah odustati.
pri prvoj, drugoj, trećoj prepreci.
i govorim si ja to.
i ponavljam.
ali riječi se gube u zaglušujućoj buci...i samo odzvanjaju kao jeka dok potpuno ne iščeznu...
i možda mi je potrebna neka motivacija.
i možda da si kažem...
ako budeš sjela i učila...dok ti se kapci ne počnu sami zatvarati na kraju dana...
i ako položiš taj jebeni ispit, ići ćeš na njihov koncert.
pa to je baš dobra motivacija.
vidjeti njih...jer oni su odlučili ponovno doći u hrvatsku...
placebo 20.6. u zagrebu:)
da.dobra je to motivacija.
idem učiti.
ipak.
nedjelja, 01.04.2007.
zapravo.sve je tuzhno.
Što mogu kad nisam ekstrovertirana osoba.
Ne volim mjesta s puno ljudi i buke.
Što mogu kad radije provodim vrijeme čitajući knjigu, nego na nekom zadimljenom mjestu prepunom ljudi čija imena ne znam.
I to se ne odnosi na koncerte( pravim iznimku jer to je nešto što volim)
volim uživati u tišini koja katkad zaglušuje.
volim osluškivati zvukove ,iako sam strašljivo biće.
i volim biti na suncem obasjanom zraku i uživati u netaknutoj prirodi.
sjediti na obali...
i volim biti s Njim.
U glavi odvrtim svoj film.
I onda mi se čini da oni koji bi trebali znati što je bilo u filmu, jednostavno znaju.
Ali svjesna sam toga da oni to ipak ne znaju.
i zavaravam se da mogu odgovoriti na svako pitanje, pa čak i na ono koje nije postavljeno.
Ali znam da to nije istina. To jedna od mojih iluzija.
I možda se lakše izražavam pisanjem ,iako je to linija manjeg otpora. Da, znam.
Ali ja na taj načn ne pokušavam komunicirati s drugima, jer mnogo toga što je nekim drugima bilo upućeno ,baš je i napisano zato što sam znala da ti koji bi trebali, neće pročitati.
I tako je i trebalo biti.
I ja, koja slovim bez dlake na jeziku...u nekim situacijama jednostavno riječi ne izlaze. Kao da je netko bacio kletvu koja sprječava da išta kažem.
ili ako riječi ipak izađu, budu one što moje cijelo biche uopche ne misli.
i vrijeme ne mozhes vratiti, rijechi ne mozhes povuchi.
pa chak ni one neizgovorene.
one lebde u zraku. tu oko mene.
i potrebno ih je samo dohvatiti.
i shto sad. koji je moj slijedechi potez.
ne, ja ne znam.
i ne idem po crti.
i mrizm tu opchenitu zacrtanost.
ali ne mrzim ljude koje to chine.i one koje tako zhive. i ne, ja ih ne osudjujem.jer oni su tako navikli, tradicija, odgoj je uchinio svoje.
i ne kazhem da svi mogu razumjeti moje stajalishte i ja to ni ne trazhim.
vishe me razocharaju oni koji su imali drugachije razmishljanje, koji nisu htjeli postati robovi navike...i na kraju ih zhivotne situacije dovedu do toga.
i ne znam zastho me to uopche tangira.
ali eto, izgleda da sam empathichna shto se tiche onog dijela u kojem su neki drugi izdali sebe...
i ne zhelim ni u jednom trenutku biti jedna od njih, ona koja je izdala sebe.
i stho rechi na kraju.
ja sam osoba koja je u svakom smislu kontradiktorna, a kroz zhivot zheli biti dosljedna. i evo ti vec prve kontradiktornosti.
osoba kojoj dosljednost znachi u onom smislu da ne izda svoje ideale iz mladosti jer to znachi za nju smrt.smrt svojeg ja.
I will free your mind, you're free to fly
This song is my anthem,
And it makes up my ideals
And who I am
As benefitted from all my cleverly planned meals
All my cleverly planned meals
