pokušavam napisati nešto smisleno.
ne ide mi.
kroz glavu mi prolaze tisuće rečenica, započetih ali ne i dovršenih.
i toliko si toga trebao napraviti.ali nisi.
i peče te savjest.
i jednostavno te uhvatila rezignacija.
ili si zapravo ne želiš priznat da se boriš sa depresijom.
i osjećaš se tako nemoćnim.
i tako jadnim.
jer ona te uvijek vuče prema dnu.
i vodiš monologe u svojoj glavi.i bilo bi lijepo kad bih mogao plakati , ali suze ne idu van. sve nekako ostaje zatvoreno u tebi.
i
ovo je samo moj jadni pokušaj borbe sa depresijom.
terapeutsko pisanje. navodno ti je bolje kad izbaciš iz sebe sve negativne misli.
pa zapravo i jest, na neki način.
i zapravo ti vodiš dvostruki život.
samo rijetki znaju da si u tolikoj mjeri depresivan.
ili mi se to samo čini.
i zapravo sad mi smješno zvuči ova rečenica i ne mogu vjerovat da se smješim.
ali to je samo još jedan način od borbe sa njom.
smijeh.
i pomaže. katkad uistinu.
i ne znam koliko je suludo pričati neznancima o tome kako se loše osjećaš, a u stvarnosti bi mogao to reči samo rijetkim osobama iz tvoje okoline, bez da te oni osuđuju.
i to je zapravo isto tako jadno.
i nisam drushtveno biche. i danas sam trebala biti među nepoznatom ljudima i smješiti se. pretpostavljam. i nije mi se dalo. i nisam otišla. i ispast ću nepristojna. jebiga.
s tim mogu živjet.
i da me imalo poznaješ ne bi se naljutila.
Post je objavljen 15.04.2007. u 20:01 sati.