Marketing
obećaj mi jutro
Čudno je to kako neke stvari kolikogod vremena prošlo ne zaboravljamo, iako većinu vremena ne razmišljamo o tome- dovoljna je samo jedna usputna slika, riječ, fraza ili pjesma i sjećanja naviru...iako zapravo tad ne želimo misliti o tome....
i sjetim se svog crvenog biciklića i njene divne plave kose i bijele puti. i učenja prostih riječi.
neizbježno.
i laganja turistima i izmišljanja priča i naše nevjerice kako su nam sve povjerovali.
isto tako neizbježno.
mi smo bili mali delikventi anđeoskog lica i svijetle plave kose. ma tko nam ne bih povjerovao?!
njena mama. kao da je uvijek znala što smjeramo čim bi izašli iz kuće.
A znali smo raditi svakakve nepodopštine. I otići i hodati cijeli dan po planinskim proplancima, ležati na travi, smijati se i ne razmišljati ni o čemu.
Nekako bih se uvijek rado vratila u te dane.
I htjela bih još jednom otići tamo. I vidjeti postoji li onaj konopac svezan o drvo gdje smo oponašali tarzana i vidjeti jezero i veslati u onom malom čamcu.
i skakati iz njega u ledeno-hladnu vodu.
i još jednom otići do one planinske kućice i vidjeti je li još uvijek pogled onako lijep.
još jednom, biti tamo. na mjestu zločina svih naših nepodopština.
Evo nekih fotografije mjesta na kojem sam znal provoditi sate i sate.
Post je objavljen 19.04.2007. u 11:09 sati.