As a spider comes and looks at you like an enemy You Wonder

subota, 28.10.2006.

no one knew me, and then you came and said''I will be your friend''

Čudno je to kako neke stvari kolikogod vremena prošlo ne zaboravljamo, iako većinu vremena ne razmišljamo o tome- dovoljna je samo jedna usputna slika, riječ, fraza ili pjesma i sjećanja naviru...iako zapravo tad ne želimo misliti o tome....barem ja...jer prošlost je prošlost i što je bilo, završeno je. I točka..
Ali to ja mislim, ali ne i moje emocije. U sukobu smo. Ponovno.
I sjećanja mame onaj blaženi osmijeh na lice, a ujedno tugu i bijes, jer tko zna kad ću ja biti opet tamo i hoću li ikada više biti...hoće li trava biti ista, žubori li rijeka i dalje onako glasno i jel još uvijek čuvar tjera sve one koji isprobavaju granice svojih mogućnosti , riskirajući svoj život....
Ma nije ni bitno...ja nisam tamo, a nisu ni oni...
Što se dogodilo?
Jesu li se promijenili, bi li se uopće prepoznali...
I što je bilo s onim obećanjima....
Ja sam prva svoje prekršila, a oni...
Nije ni važno...
Ja se vas sjećam...
I srest ćemo se jednom...
Možda...
I neću biti pizda kao prošli put
Kad sam bila tamo, a nisam imala snage otići do tebe
Pojaviti se na vratima
...
Reći da se ne ljutim jer sam shvatila neke stvari tek kad sam otišla...

I naučit ću te hrvatski, da ti ne bude glupo kad mi dođeš u posjetu, obećajem...neće mi biti mrsko...barem neke riječi...
I smijat ćemo se zajedno tvojem smješnom izgovoru...
i mojoj nevjerojatnoj sposobnosti gubljenja stvari...
i otići ćemo na kriglu piva...
i smijat se svim onim djedicama koje nas časte...
i pjevat na njihovom koncertu...
iz sveg grla..
i liječit se narednih tjedan dana...
i nabavit karte od tvoje tete kako bi mogli haračit po bazenima bespolatno
to su bila vremena, zar ne...
prošlo je jako puno, predugo...
i srest ćemo se opet...
zavaravam se ja...ali bilo bi lijepo...barem da vas sve zagrlim i vidim da je sve u redu s vama

subota, 21.10.2006.

...jer sad plovimo do beskraja...

ništa više ništa manje...pjevušim...apokalipsu...skačem...ništa ne radim...od danas do sutra...i vino...jako volim...i ljubičastu boju...i crvenu...i crnu...i zelenu...i još mnogo toga...
i...

Apokalipso sviraju,
crni i znojni andjeli,
s cvjetom u kosi,
ritam te nosi,
dobit cu sve sto zazelim.

Sad uzmi mi ruku i vodi me,
pred nama nisu godine,
al` mogu biti najdulji sati,
rado te pratim,
vodi me.

Andjeli nek` se odmore,
a u nebeske ponore,
mi cemo skupa,
padati znati,
otvori sirom prozore.

Ti si ta koju sanjam,
ja sam taj kojeg oduvijek znas,
vise nemamo zelja,
jer sad plovimo do beskraja.