Čudno je to kako neke stvari kolikogod vremena prošlo ne zaboravljamo, iako većinu vremena ne razmišljamo o tome- dovoljna je samo jedna usputna slika, riječ, fraza ili pjesma i sjećanja naviru...iako zapravo tad ne želimo misliti o tome....barem ja...jer prošlost je prošlost i što je bilo, završeno je. I točka..
Ali to ja mislim, ali ne i moje emocije. U sukobu smo. Ponovno.
I sjećanja mame onaj blaženi osmijeh na lice, a ujedno tugu i bijes, jer tko zna kad ću ja biti opet tamo i hoću li ikada više biti...hoće li trava biti ista, žubori li rijeka i dalje onako glasno i jel još uvijek čuvar tjera sve one koji isprobavaju granice svojih mogućnosti , riskirajući svoj život....
Ma nije ni bitno...ja nisam tamo, a nisu ni oni...
Što se dogodilo?
Jesu li se promijenili, bi li se uopće prepoznali...
I što je bilo s onim obećanjima....
Ja sam prva svoje prekršila, a oni...
Nije ni važno...
Ja se vas sjećam...
I srest ćemo se jednom...
Možda...
I neću biti pizda kao prošli put
Kad sam bila tamo, a nisam imala snage otići do tebe
Pojaviti se na vratima
...
Reći da se ne ljutim jer sam shvatila neke stvari tek kad sam otišla...
I naučit ću te hrvatski, da ti ne bude glupo kad mi dođeš u posjetu, obećajem...neće mi biti mrsko...barem neke riječi...
I smijat ćemo se zajedno tvojem smješnom izgovoru...
i mojoj nevjerojatnoj sposobnosti gubljenja stvari...
i otići ćemo na kriglu piva...
i smijat se svim onim djedicama koje nas časte...
i pjevat na njihovom koncertu...
iz sveg grla..
i liječit se narednih tjedan dana...
i nabavit karte od tvoje tete kako bi mogli haračit po bazenima bespolatno
to su bila vremena, zar ne...
prošlo je jako puno, predugo...
i srest ćemo se opet...
zavaravam se ja...ali bilo bi lijepo...barem da vas sve zagrlim i vidim da je sve u redu s vama
Post je objavljen 28.10.2006. u 19:00 sati.