As a spider comes and looks at you like an enemy You Wonder

četvrtak, 12.04.2007.

o jednom čovjeku koji zaslužuje da mu se barem ime zapamti

inspiracija za post : film "Hotel Rwanda" ( tko nije gledao, molim odmah do videoteke:)

Radnja se događa u Ruandi ne baš tako davne 1994, ja bijah nekih 9 godina...ratom još uvijek okružena u Hrvatskoj.
Ali nije samo u našoj neposrednoj blizini bjesnio rat...

Mnogi u svijetu nisu ni znali za strašan genocid koji se dogodio u Ruandi od veljače do srpnja 1994. godine kad je poubijano više od milijun ljudi a tri milijuna je izbjeglo. Bio je to sukob plemena Hutu protiv plemena Tutsi.

Svijet je ponovno zatvorio oči. Nitko nije znao što se događa, a oni koji i jesu nije ih bilo briga. Naime Ruanda je sirommašna država, nije bogata rudama...Dakle, nema nafte, nema profita. Pa nek se ubijaju. jebe nam se.
Takav stav imala je Amerika, Europa pa čak i UN koji je kao trebao pomoći.

Film se temelji na istinitom događaju, o čovjeku koji je bio jedino svjetlo u toj tami...imenom Paul Rusesabagini.
On je imao luksuzni hotel i znao mnoge utjecajne ljude. Kad je shvatio što se događa, odlučio je primiti u svom hotelu što više izbjeglica.Nakon što je svojim poznanstvima pokušao obavijestiti svijet koji je šutio, te vidio kako ne reagiraju dovoljno, shvatio je da si jedino sami mogu međusobno pomoći.

"Gospodin Rusesabagina kaže kako je osjećao da mora krenuti drugim putem i ponudio je sklonište Tutsima i umjerenim Hutuima. "Učinio sam ono što sam mislio da je ispravno, stao uz narod i rekao "ne" ubojicama. Ljudi su čuli od susjeda ili putem glasina da je Mille Collines jedino mjesto gdje se nikoga ne ubija. Uporno sam pokušavao doći u kontakt s paravojnim snagama i s vojskom, pregovarati s njima. I na sreću, otpočetka do kraja nijedna od 1268 osoba kod mene nije ubijena. Nitko čak nije ni premlaćen".

Prvog tjedna potrošena je sva hrana. Nakon toga jeli su samo grah i kukuruz. Opskrba vodom i strujom je prekinuta. Voda iz bazena počela se davati u porcijama, međutim, gospodin Rusesabagiba nije htio pobjeći. U jednom trenutku pokušao je poslati svoju obitelj na sigurno, ali napali su ih paramilitarci i morali su se vratiti natrag u hotel. Kad su hotel i izbjeglice naposljetku evakuirani na sigurno, on je sa svojom obitelji otišao u jedan izbjeglički logor. Poslije su se nastanili u Bruxellesu, u Belgiji, gdje je pokrenuo fondaciju za ruandsku siročad i djecu beskućnike. Jedan njegov intervju iz 1999. godine doveo je do snimanja filma Hotel Ruanda, čime je još jednom tragedija ovog genocida došla u žarište svjetske pozornosti."

taj film sam gledala prije nekih godinu dana...i zapravo sam već zabvoravila na njega...ali trebalo je napregnuti vijuge i napasiti esej o osobi kojoj se divimo.
i nisam znala o kome bih, i onda sam se sjetila Paula.
I tako. I da h je više, svijet bi bio bolje mjesto. Znam, ovo sad zvuči uistinu otrcano. Al što ću.

12.04.2007. u 17:51 • 10 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>