Moram priznati, za osobu koja poprilično putuje po svijetu ja sam poprilično neuk. I u to sam se uvjerio nedavno kad sam stigao u Japan te čuo kako mi u jednom neformalnom razgovoru šef govori o krizi i depresiji koja je već dugo prisutna u Japanu. Slušao sam ga, no zapravo sam se fokusirao na "kriza" i "depresija". Obzirom na situaciju u Hrvatskoj, stalno mi je na pameti bilo: "O čemu ti pričaš ?". Stoga sam krenuo u malo istraživanje i počeo kopati... i iskopao istinu. Možda ste i vi kao i ja (bili) neupućeni u ovu tematiku, možda ste nešto načuli ali nije vam baš bilo jasno o čemu se radi, a možda već sve znate pa će vam ovaj članak dobro doći kao podsjetnik. U svakom slučaju, odlučio sam s vama podijeliti ovu priču koja mi je zvučala ... poznato(?).
Japan je u krizi. I to krizi koja traje već 20 godina.
Početak
Nakon drugog svjetskog rata, Japanska ekonomija je bila sasvim uništena. SAD je dizajnirao tzv. Marshallov plan koji bi revitalizirao ekonomiju a time i društvo, te su dvije zemlje potpisale sporazume po kojima je Japan mogao izvoziti svoju robu u SAD. Malena obiteljska poduzeća su se orgnaizirale u grupacije s bankama kako bi zajedno osigurali zdrav rast i razvitak. Kasnije bi se pojedine grupacije umrežile i formirale stabilnu ekonomsku infrastrukturu koja je osigurala stabilnost i omogućila opstanak na većim tržištima. Kako bi se uspješno plasirali na tržištu, japanska poduzeća su kopirala zapadnjačku tehnologiju, poboljšali ju i zatim ponovno prodali Zapadu po jeftinijoj cijeni. Budući nemaju velikih prirodnih resursa, proizvodnja se fokusirala na inovaciju te efikasnost proizvoda i proizvodnih ciklusa kako bi krajnji produkt bio što kvalitetniji. Na taj način su razvili automobilsku industriju i elektroniku koja se mogla nadmetati sa zapadnjačkim rješenjima.
Napuhivanje balona
S početkom u 60-ima, pa tijekom 70-ih i 80-ih, Japan je bio supersila. Njegov ekonomski rast je osiguran tvrtkama koje su proizvodile najbolju elektroniku i elektrotehniku, automobilska industrija je cvjetala i sve to skupa se masovno izvozilo po cijelome svijetu. Nacionalni bruto dohodak je bio konkurentan onom na Zapadu i postepeno je postao i viši. Krajem 80-ih Japan je bio najveći globalni krediter, a stanovništvo je uživalo najviši životni standard. Nacinalna politika je poticala štednju čime je stvorena pozitivna bilanca u bankarskom sustavu čime se omogućilo manje konzervativan pristup izdavanju kredita. Veliki izvoz i globalno važan Plaza sporazum 1985. godine pojačao je vrijednost Jena na tržištu kapitala, te su inozemna ulaganja bila zrazito jeftina za japanske tvrtke. I tada je počelo... Masovna kupnja i ulaganje u nekretnine pojedinih tvrtki je povećalo njihovu vrijednost. Zbog tadašnjeg ekonomskog rasta vrijednost dionica je narasla više od trenutne vrijednosti tvrtke - obzirom da će se taj ekonomski trend "sigurno" nastaviti. U određenom trenutku japanske tvrtke su posjedovale Nabisco, Pebble Beach golf teren (vlasnik terena na kojima se igra US Open), Rockefeller Centar i holivudski Columbia Pictures. U manje od 10 godina vrijednost indeksa japanskog tržišta dionicama (Nikkei) se utrostručila(!). Taj silni rast je doveo do vrlo rizičnih i nedostižnih procjena u vrijednosti dionica i nekretnina. Ona početna mreža banaka i tvrtki koji je prije jamčio stabilnost je sad napuhivala vrijednost velikom broju poduzeća koje nisu mogle opravdati te brojke. U jednom trenutku čak 40%-50% prikazanog prihoda je dolazilo samo od kupnje nekretnina i interpolacije cijena prisutnih na tadašnjem tržištu. Istraživanje tržišta 1989. g. je pokazalo da većina ulagača nije vjerovala da je vrijednost Nikkeia zapravo precijenjena. U to vrijeme, cijena zemljišta u Tokiju je također eksplodirala i bila je čak 350 puta veća od usporedivog zemljišta na Manhattan-u (New York). Japanski bogataši su postali toliko brojni da su se najednom po cijelom svijetu kupovalne poznate umjetnine po cijenama koje bi bile 20% veće od prave vrijednosti (govorimo o milijunima $), no to nije bilo važno jer su bili uvjereni da imaju dovoljno novaca za to.
Krah
1989. g. nacionalna politika je uočila da na tržištu više nema pravila i uvela je strože mjere. U roku 3 godine, vrijendost Nikkeia je pala sa 39000 na 15000. Trižšte dionica je potegnulo za sobom i tržište nekretnina, zbog čega je vrijednost tvrtki automatski propala. Ekonomsko čudo koje je trajalo 30 godina je ostalo apsolutno paralizirano. Tijekom 90-ih i 2000-ih Japan je gubio bitku za bitkom protiv novih konkurenata: Kine i Koreje, i ekonomsko stanje je najbolje opisano izrazom "izgubljena desetljeća", kojem ih Japanci obilježavaju. Mnoge tvrtke su propale, a nek pak opetovano spašavane od bankrota putem vladinih infuzija novčanih sredstava. Do 2004.g. vrijednost nekretnina u Tokiju je bila na 10% od one koju su uživale krajem 80-ih, a najvrijednija zemljišta - ona u četvrti Ginza su bila na samo 1% od tadašnjih. Trenutna vrijednost Nikkei indeksa je na 10000, što je malo iznad 1/4 one iz 1989.
Trenutno stanje
Danas, više od 20 godina nakon pada, japanska ekonomija još uvijek ne vidi svjetlo na kraju tunela. Pokušaji različitih Vlada zajedno s bankama da revitaliziraju tržište ne uspjevaju. Mjere poput olakšanog oprezivanja u pojedinim sektorima, izdavanje jefitnih zajmova i smanjenje javne potrošnje nisu napravile ništa. Povećanje poreza prilikom kupovine uvedeno 1997. je smanjilo potrošnju građana, a nezaposlenost koja je prvo zahvatila starie radnike se sada širi i na mlade. Traži se trajno rezanje poreza što bi povećalo domaću potrošnju, pokrenulo ekonomiju u smjeru oporavka i omgućilo sigurnost Japanaca u valjanost Vladine politike.
U studenom prošle godine, japanska Vlada je objavila ekonomski pad od 3.5% i čini se da će Japan ponovno ući u recesiju (dva uzastopna kvartala s negativnim rastom) - što će biti 5. put u zadnjih 15 godina. Japanska tvrtka Sharp je najavila da više nisu sigurni kako će moći opstati nakon druge godine negativnog poslovanja i najavila je prodaju svojih inozemnih tvornica, kao i smanjenje plaća te zaposlenika - to se događa prvi put od 1950.g. Slične priče vrijede za Panasonic i Sony.
Trenutna situacija ima i dodatnih briga. Zbog recesije u SAD-u i Europi, izvoz Japana se sve više smanjuje što će povećati Vladin dug. Japan je najzaduženija zemlja na svijetu. Dok se zaduženje SAD i Europe kreće oko 100% BDP-a, Japan je zadužen 230%. Zasada se taj dug održava stabilnim unutrašnjim tržištem, no daljnjim smanjenjem izvoza i povećanjem utjecaja Kine Japan bi se mogao naći u poprilično lošoj situaciji. Što nije mala stvar jer, čak i u ovakvom stanju, japanska ekonomija je 3. na svijetu i svaka fluktuacija na tržištu će utjecati na globalni tijek sredstava. Međutim, ako se netko može izvući iz krize to je Japan. Koje su sve prepreke trebali preći i kako su (kroz dugi niz pokušaja i pogreški) shvatili što rade krivo pogledajte u kratkom isječku intervjua s ekonomistom Richardom Koo (autor knjige The Holy Grail of Macroeconomics - Lessons from Japan’s Great Recession).
Pamet u glavu
Dok sam čitao izvore i shvaćao što se dogodilo Japanu, zaista je apsurdno da financijska tržišta Zapada nisu ništa pametno naučila iz "Japanskog balona". 20 godina kasnije, ponovili su sasvim istu stvar. Pokušavaju se izvaditi iz problema na sasvim iste načine... Što to znači za Hrvatsku? U jednu ruku - imamo sreću da naše tvrtke nemaju tolike dugove koji bi se vukli sljedećih par desetljeća. U drugu ruku, jedini način da se izvučemo iz trenutne situacije jest da imamo tvrtke koje proizvode. Međutim, nema brzih rješenja. A brzo rješenje, ako pogledamo slučaj Japana(!) je rješenje za 10 godina. Imajte na umu da je u ovom članku pokriveno 40 godina rasta japanske industrije i 20 godina stagnacije, te da su to prirodne vremenske skale na kojima se može procjenjivati da li se stanje popravlja ili pogoršava. Igrom slučaja je prije neki dan objavljena poruka Anonymusa "Hrvatskom narodu" i moram se složiti s njom. Nemojmo svaki dan tražiti krivca okolo nas i isticati neuspjehe. Radije razmislimo što bi se dalo napraviti za poboljšanje - što se može proizvesti samo kod nas, a prodati vani? Čini mi se da smo mi tamo gdje je Japan bio 1950, i možda čak u malo boljoj situaciji. Ali zadovoljstvo može doći samo strpljivošću, predanošću i odlukom da se krene.
