sigurna
|
Kud god da idem, Ja ostavljam otvorena vrata za sobom, Kao - to će me spasiti, Kad tumaram u mraku, Prepoznat ću To malo prostora bez granice. |
|
Ništa se nije promijenilo, To samo dan napušta kukuljicu, I jutro kao odbačena koža Gluhonijemo u noć Hlapi, Obvijam se mrakom kao čarobnim plaštom razgraničenja stvarnosti I mislim kako je riječ dana: fokus Ali misli su mi autocesta I bojim se dugih svjetala u zavoju. |
prava priroda stvari
|
da je modro da je zeleno, da je nositi oboje da izgledaju isto bilo bi bogohulno, moraš dati individualnom mjesto i prostor (da li se radi o istoj stvari?) ali ponekad moraš razdvojiti individualno od individualnoga i to je teško, razlučiti jasne grance usred nejasnih okolnosti, modro i zeleno, na granici kontre i jednote, kao balans na klackalici, teško je čak i kada ste isti po svemu (postoje li uopće takvi?) na ljuljačci samo letiš, naprijed - nazad toliko, da ti se to i poslije učini sasvim prirodno. |
libar ili vodi me na vodu
farewell
|
polako se spuštalo, prvo žarko i sjajno, a potom sve blijeđe, prošarano oblacima, brodovima, valovima, Sunce je pisalo odjavnu špicu dana u kojem su snovi suočili budnost, čovjek je opet stao u drvo i čempresi su izgledali dostojanstveno. mnogo malih svemira nanizanih jedan na drugi, bez da se dotaknu traju kao dan, (mi ga imamo!) odlučile smo biti rasute umjesto ukopane, kako čovjek na to nadođe, osjećaj koji preplavi sve kada se nađeš u moru i porobljene gravitacije osjećaš slobodu, pitam se koliko paralelnih svijetova stane u jedan? kao linije koje su sami sebi granice, i nijedna nikada ne prelazi drugu, i nijedna se nikada ne dotiče. hipnotiziraj taj svemir usred svih ovih malih kaosa, kao veliku žutu kuglu koja tone gledaj. |
farewell
|
polako se spuštalo, prvo žarko i sjajno, a potom sve blijeđe, prošarano oblacima, brodovima, valovima, Sunce je pisalo odjavnu špicu dana u kojem su snovi suočili budnost, čovjek je opet stao u drvo i čempresi su izgledali dostojanstveno. mnogo malih svemira nanizanih jedan na drugi, bez da se dotaknu traju kao dan, (mi ga imamo!) odlučile smo biti rasute umjesto ukopane, kako čovjek na to nadođe, osjećaj koji preplavi sve kada se nađeš u moru, i porobljene gravitacije osjećaš slobodu, pitam se koliko paralelnih svijetova stane u jedan? kao linije koje su sami sebi granice, i nijedna nikada ne prelazi drugu, i nijedna se nikada ne dotiče. hipnotiziraj taj svemir usred svih ovih malih kaosa, kao veliku žutu kuglu koja tone gledaj. |
akademska četvrt
|
uvijek će biti taj jedan dan koji završi viješću da je život kratak i nikako savršen, na toliko mnogo razina dok se događa, on nestaje i sve što si propustio reći kad se tada sjetiš shvatiš što znači 'zakasniti' u svom apsolutnom obliku. ride on, and P&P ps. ovo ti one noći nije pisalo u horoskopu. nitko sve ne zna. o, jebi ga. |
Susret
|
Miris ljubičica i širom otvoreni prozori, Namjerna slučajnost, Bas bez melodije I grad bez skrovišta, Kako pobjeći u pustopoljini, I gdje sakriti jedan trenutak Prepušten sam sebi? Zaustavljati vrijeme u utopiju Isto je kao vejanje vjetra, To je umješnost prihvaćanja kozmosa Svojim malim rukama, Nedovršen zagrljaj Tek kratak među prstima, Prešutni pristanak na boju svitanja. Suncem Kao da istinu rišemo u snove, I već treptaj kao bljesak ispire nam oči od trajanja. Noć nikada neće ostati dovoljno dugačka Da sakupimo sve rasute dijelove Naših bezbrojnih života, Ili ovog sada. |
Zajedništvo među ljudima
|
Ludilo je postala djeljivo u nepoznanicama Bez ijedne poznate varijable, Ishod je Znan |
da me nema
|
cesta i automobili i motori i policija i moje dijete i želja za nemogućim, sve prolazi, da me nema ne bi ga ni bilo da se ustanem pive bi se otrijeznile, pelini postali slatki ali ne mogu a da ne sjednem. koliko puta ovdje da se vratim i koliko puta sve da upoznam, i sve da znam? zovem te ali ne možeš da mi pomogneš, prestajem da trebam i da budem. i ceste i auti i djeca svi prolaze. kao da je krajnje vrijeme da i ja prestanem da čekam tebe. |
karakter
|
to je kao hodanje po žici, dašak vjetra i ambis. |
sudbina (jaiku :)
|
bile su dvije pive, jedna za tebe, jedna za mene, sad ih više nema. |
daj
|
proganja me smrt slobode na kontinentu do nas i kod nas, i rijeke ljudi koji plaču, plaču dovoljno glasno da mi svijest odjekuje od njihove tuge, kao da su u susjedstvu. djeca koja oplakuju obale bez daha, žene koje se predaju bez njih, muškarci što moraju ostati jaki i sami. proganja me krik stoljeća, krv podivljala, ludilo koje nikako da shvatim kako bi Bog pravdao! oh Bože? ni inače ti nisam pobornik, ali sad dok plačem i ja te molim: što to činiš? i možeš li išta? dragi Bože: oh Čovječe, što imaš za dati? sjećaš li se, kad su davali nama ili pamtiš kad nisu? kako god, daj malo sreće, malo ljubavi, malo dodira |
take me back
|
ja bi da sam dječak koji puše balončiće: dobro, mogu biti i curica, ali ne želim biti prevrtljiva, želim imati pluća puna kisika i glavu punu oblih mjehurića koji izlaze kad govorim tišinu. želim stajati uspravno i saginjati se samo da spojim zemlju i nebo. želim držati pod nogama sva tla ovog svijeta, samo da se oduprem ostajanju ispod oblaka. želim biti dječak, još malen pred gravitacijom kojem je svaki skok ushit života nad besjedom. želim natrag. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.