polako se spuštalo,
prvo žarko i sjajno, a potom sve blijeđe,
prošarano oblacima, brodovima, valovima,
Sunce je pisalo odjavnu špicu dana u kojem su snovi suočili budnost,
čovjek je opet stao u drvo i čempresi su izgledali dostojanstveno.
mnogo malih svemira nanizanih jedan na drugi,
bez da se dotaknu
traju kao dan,
(mi ga imamo!)
odlučile smo biti rasute umjesto ukopane, kako čovjek na to nadođe,
osjećaj koji preplavi sve kada se nađeš u moru,
i porobljene gravitacije osjećaš slobodu,
pitam se koliko paralelnih svijetova stane u jedan? kao linije
koje su sami sebi granice, i nijedna nikada ne prelazi drugu,
i nijedna se nikada ne dotiče.
hipnotiziraj taj svemir usred svih ovih malih kaosa,
kao veliku žutu kuglu koja tone
gledaj.
Post je objavljen 17.09.2015. u 20:16 sati.