proganja me smrt slobode na kontinentu do nas i kod nas, i rijeke ljudi koji plaču, plaču dovoljno glasno da mi svijest odjekuje od njihove tuge, kao da su u susjedstvu. djeca koja oplakuju obale bez daha, žene koje se predaju bez njih, muškarci što moraju ostati jaki i sami. proganja me krik stoljeća, krv podivljala, ludilo koje nikako da shvatim kako bi Bog pravdao! oh Bože? ni inače ti nisam pobornik, ali sad dok plačem i ja te molim: što to činiš? i možeš li išta? dragi Bože: oh Čovječe, što imaš za dati? sjećaš li se, kad su davali nama ili pamtiš kad nisu? kako god, daj malo sreće, malo ljubavi, malo dodira |