proganja me
smrt slobode
na kontinentu do nas
i kod nas,
i rijeke ljudi
koji plaču,
plaču
dovoljno glasno
da mi svijest odjekuje
od njihove tuge,
kao da su u susjedstvu.
djeca
koja oplakuju obale
bez daha,
žene
koje se predaju bez njih,
muškarci
što moraju ostati jaki
i sami.
proganja me
krik stoljeća,
krv podivljala,
ludilo
koje nikako da shvatim
kako bi Bog pravdao!
oh Bože?
ni inače ti nisam pobornik,
ali sad dok plačem
i ja te molim:
što to činiš?
i možeš li išta?
dragi Bože:
oh Čovječe,
što imaš za dati?
sjećaš li se,
kad su davali nama
ili pamtiš
kad nisu?
kako god,
daj malo sreće,
malo ljubavi,
malo dodira
Post je objavljen 03.09.2015. u 01:26 sati.