Stisne li se balonu Nešto unutra Kad izduše Ili je to sudbina jedino balona privezanih za zemlju? |
rastavit ću se na proste faktore, i presložiti. kao rubikova kocka, vjerovatno ostati nedovršena. barem mi neće nedostajati komad, kao svim puzzlama koje znam. mala je utjeha večeras, mala. |
hodati uz zidove, a ne padati. ostati na stropu, izvrnut naopačke, ali sigurno na zemlji, da je moći ophodati sobu skroz, bezbroj puta bi se prevrtila ne znam kako istjerati vraga. a ni mak na konac. |
odugovlačim. dugo izdišem, polako udišem, duboko. zagrizam na vrijeme i tjeram se da pljujem, a ne gutam riječi. izgaram negdje unutra i osjećam kako ponegdje pomalo nestajem kad mislim na to. kao da dio mene plovi potpuno sam za sebe, i odvlači me od svega sebi. negdje među rebrima pulsiram. odugovlačim. udišem pažljivo jednu po jednu sekundu, izdišem sve zakutke, spremam se popiti more da se operem iznutra. ali kako to andrić reče: nema na ovoj kurvi planeti majstora to unutarnje da namjesti. probirem sekunde za rastezanje, odgađajući neminovno lako i sasvim prirodno mislim da nešto dobijam, a možda sama od sebe kradem. mislim, i odlažem vrijeme za kasnije. čekam, i nastojim ne obraćati pažnju na misli. pitam se tko će nas goniti što smo krali vrijeme, i onako ga više nema. |
svako bi zrnce pijeska što klizi u ovom satu srcem sakrila od prolaznosti, i vlastitih šupljih dlanova. ali na dodiru otisnut rok trajanja, kao madež. |
svrbe me želje, peku mogućnosti. na dlanovima puca koža. osjećam pod nepcem drugi dio grada, jedan zrakoprazni prostor i borovu šumu bez mjesečine. ponavljaš ih u sebi. kako i ne bi kad si baš tu. ali koliko god plesala s neopipljivim, pod prstima trebam materiju, to je nešto neopisivo, ta potreba za dodirom, kao da stvarnost ne može postojati bez tog elementa pod prstima. |