svrbe me želje, peku mogućnosti. na dlanovima puca koža. osjećam pod nepcem drugi dio grada, jedan zrakoprazni prostor i borovu šumu bez mjesečine. ponavljaš ih u sebi. kako i ne bi kad si baš tu. ali koliko god plesala s neopipljivim, pod prstima trebam materiju, to je nešto neopisivo, ta potreba za dodirom, kao da stvarnost ne može postojati bez tog elementa pod prstima. |