svrbe me želje, peku mogućnosti.
na dlanovima puca koža.
osjećam pod nepcem drugi dio grada,
jedan zrakoprazni prostor
i borovu šumu bez mjesečine.
ponavljaš ih u sebi.
kako i ne bi kad si baš tu.
ali koliko god plesala s neopipljivim, pod prstima trebam
materiju,
to je nešto neopisivo,
ta potreba za dodirom,
kao da stvarnost ne može postojati
bez tog elementa
pod prstima.
Post je objavljen 02.10.2015. u 23:26 sati.