odugovlačim. dugo izdišem, polako udišem, duboko. zagrizam na vrijeme i tjeram se da pljujem, a ne gutam riječi. izgaram negdje unutra i osjećam kako ponegdje pomalo nestajem kad mislim na to. kao da dio mene plovi potpuno sam za sebe, i odvlači me od svega sebi. negdje među rebrima pulsiram. odugovlačim. udišem pažljivo jednu po jednu sekundu, izdišem sve zakutke, spremam se popiti more da se operem iznutra. ali kako to andrić reče: nema na ovoj kurvi planeti majstora to unutarnje da namjesti. probirem sekunde za rastezanje, odgađajući neminovno lako i sasvim prirodno mislim da nešto dobijam, a možda sama od sebe kradem. mislim, i odlažem vrijeme za kasnije. čekam, i nastojim ne obraćati pažnju na misli. pitam se tko će nas goniti što smo krali vrijeme, i onako ga više nema. |