gdje te diraju bojice, ne možeš se prestati pitati
gdje nestade ono dijete u tebi koje se zna smijati namreškanim oblacima iza borova,
tko je ovaj sjedi dječak na poklonjenoj kneževoj komodi?
i kako se sada opet pojavio
onaj neki kikotavi osmijeh kad hodaš
i slušaš muziku na slušalice?
čak ni ponavljanje ne oduzima veličinu trenutku!
ili lakoću koraku, usprkos totalnom neredu u glavi
držiš balans čak i kada hodaš po zidovima,
prokleto cvijećee!
nije ti ovo disneyland!
čega se bojiš?
ne znam kako opisati koliko volim prazne ulice,
i njihove male kutke filozofije,
i momente njihove beskrajne tuge.
ima nešto u tom lutanju, jebemu,
da mu je tako teško odoljeti,
vjerovatno jer nam je neki lovac u prirodi,
a on će od stajanja umrijeti?
filozofiram. bojicama crtam svjesnosti.
u mislima mazim mačku, ali nemam snage.
Post je objavljen 19.09.2015. u 22:59 sati.