dancing body and thoughts
|
ne mozes izbrisati zelje niti potrositi sjecanja svjetlima raznobojnih reflektora samo zaslijepiti sanju jekom beata oglusiti nadu mozes osjetiti, naslutiti da ogranicene su tvoje moci nad sobom i sav tvoj rast u toj spoznaji jest |
pred putom ili/i bez znakova besčulna od intuicije
|
ruksak je zelen i prazan na podu prvi korak čeka polazak neplaniranih planova razbacanih na krevetu iza leđa insomnie jastuci širom otvorenih očiju uspravni sjede brojeći vijuge slova do zvižduka za pokret u pokret nevidljivim treperenjem peruški zrakom širi se titranje galaksijama ne čuje se šuljanje noći na prstima sve bliže jutru neopaženo poput sjenki prilaze okrajci stvarnosti kao čuvari spokoja odlaska isprepleteni u čvorove viđenja i privida raspliću prste nastojanja da razvežu sidra zapetljana u omče svakodnevnice urezane kao ispijena koža na ogoljelim člancima tvoje svijesti naizgled neodlučno klate se u težištima nepobitne podložnosti gravitaciji pokretanja nesigurna u bestežinstvu iznenađenja lakoćom lakoće koja nadolazi jaka kao sunce ravno u središtima očiju skamenjuje ti pogled u naprijed dani poput silueta ispunjaju se svjetlošću u tijela obećanja govore izrazima lica kao nepomični glasovi na usnama slušaš disanje strpljenja da oćutiš u daljinama kako se prolama prvi topot ushita u putanjama tvoje krvi kad pristižu utjelovljeni snovi na kolosjeke čulnosti zaustavljaju se putevi tebe u smiraj do mira kao točke između kojih se tvoja ništavila opisuju u obrube cjelovitosti bivanja koje u neispunjenosti svoje praznine pronalazi beskonačnost zraka ispruženu pred plućima hrabrosti življenja silno kao oceanima dna udasi upijaju svježine porama misli diše nezamislivo ispunjajući bestjelesnim volumenima nadvremenske sveprisutnosti beskraja plastelinske granice figurice sebe trenjem trljanja igraju svoje oblike u mogućnostima mogućnosti svijaju vječnost u neopipljivim materijama gipkosti plamte vatre lomača na kojim izgaraju slutnje kao demoni postojanja paraliziranog u iščekivanju ostvarenja predosjećaja događaja zaustavljenog trenutkom čekanja da se dogodi unutar gibanja nepredvidivost nadolazećih nestalnosti je konstanta apsoluta aritmije kaosa kao metronomi odmjeravaju širinu zamaha podatnosti životu na površinama valovi vrućica bujaju uzavrelim izdasima kali se mekoća bivanja u prazninama zaboravljene oporosti paležnog vonja rastapanje same srži kroz nesputanu raspršenost trenutka bez predumišljaja jest sloboda |
dan osuđen na završetak
|
jutro podsjećaš me na nezaboravljeno ne volim to na početku zaostali domaći zadaci iz vježbanke stvarnosti gužva na cestu gužvu gepeku gužva u glavi srce na holdu i onda stranputica ogrebana guzica krv ogrebotine i tuđa guzica pa čekanje modrica ili plavog neba napokon dobrih ljudi koji još uvijek postoje i onda tune smak svita u pravo vrijeme na pravom mjestu kaos u zelenoj limenki smijeh smijeh smijeh gromoglasno smijem se sebi samoj ovom svijetu spletu okolnosti razvoju događaja neuravnoteženoj aritmetriji svemira smijem se smiješnoj strani slučajnosti prolaznicima na cesti žutim autobusima suncima iza oblaka smijem se mudrosti papirića koji je ponovo promilio iz nevidljivosti tek poslije kaosa smijem se pronađenom smijehu i značenju izgubljenog vremena smijem se i onda večer je, ne sjećam se više |
being b
|
b kao blagdani b kao blagostanje b kao bajka b kao bezumlje b kao besmisao b kao borba b kao briga me b kao bježanje b kao brzo b kao besciljno b kao bezbrižno b kao bez b kao berlin b kao baltik b kao belgique b kao bestežinsko b kao bezbolno b kao bolje b kao blizu b kao blisko b kao bivanje b kao biti b kao bitanga b kao blesavo b kao baš |
tamo gdje živi utopija
|
ovo je pjesma about a boy... i mnogočemu drugom tu sam, - u oblacima - oblaci oni nikad nisu bili drugo bili išta više ili manje od oblaka kad pogledam prema gore kad pogledam prema unutra posvuda vidim samo oblake nestalnost između neba i zemlje, titranje uma tijela i ostalog sveg između oblaka i oblaka obitavam onda kada me trebaš i onda kada ne, obitavam onda kada te trebam i onda kada ... trebam samo sebe, oblaci i onda kada trebam samo oblake tu sam |
vacuum: the safest hideout
|
u ovom krevetu sam carica. imam otvorene galaksije, neosvojene nagradne igre, ukradene i sačuvane uspomene, imam šarene jastuke, posteljinu na plavokapice, žene-sirene s raširenim krilima, imam zabrane upravljanja, preozbiljne bilježnice, istupljene olovke, ugašene grijalice, otvorene prozore, popušene i nepopušene cigarete, daljinske i blizinske, imam puno mogućnosti da pričam i u sebi puno tišine, u ovom krevetu imam glavu praznu od svega, i srce palo između madraca i zida, u ovom krevetu nemam ništa i nitko me ne vidi kako sam carica bez ičega pa ni onaj galamđija iz andersonove bajke ne može svima reći koliko me nema u ovom krevetu gdje sam carica prazan mi se ekran naklanja i možda bi i zamolio pokoju riječ ali i predobro zna da ih nemam, jer svaki podanik svaku ranu svog gospodara zna bolje nego i gospodar sam, podanik uvijek zna čemu karta samo jednog smjera, zna da i krv vulgaris u običnim plavim venama zna biti prevrtljiva i nepomična i sve u isto vrijeme kao da nema. |
|
čudno je osjećati što želiš a ne znati to osjeća kao da nije stvarno a postoji nesumnjivo sve u jednoj točki, tamo gdje svemiri tonu u san ili u tebi |
elizabetanski teatar u gostima
|
laž je da predstava završava onda kada se ruke zastora svaka sa svoje strane spuste u mjesto dodira (dva postaje jedan) laž je da predstava završava onda kada dijelovi postanu cjelina, - to je laž - tada samo publika plješće i likovi se naklanjaju kibicerskim pogledima iza kanoćala koji kroz fasade izraza ne prodiru u samo srce priče (neodređeno mnogo srca) laž je da predstava ikad sama po sebi završava, ona traje i onda kada pogašena svjetla scene bdiju mrak pred fantomskim publikama na daskama pozornice tad dišu prazne stranice između činova (stanke za zaplet) laž je da predstava uopće počinje ili završava zastorom, - to je laž - priči je zastor kao trepavice očima, isprepletene pred odajama snova štite mekoću neprestanosti bezuvjetnog nastojanja, razjapljene pred cestama stvarnosti kao tuneli u svoju svjetlost upijaju sjaj farova i odbljeske sunca razbijene o nedodirljive štitove vanjština, oči - ispred ili iza trepavica predstava - ispred ili iza zastora (postojanje je trajanje) laž su toliko odrješiti počeci i kirurški porubljeni krajevi, laž je predstava kao omeđena, jer srž svake priče je bezbojna nagost nevidljiva dok se kreće ispred i iza zastora neuhvatljiva je dok luta (devijacija je mogućnost definiranog) on je znao o lažima, kada je rekao 'daske koje život znače', o temeljima života (tlo pod koracima) i znao je da niti jedna predstava ne traje vječno već samo dok za nju postoji mjesto u teatru životnih svemira predstava je planet koji kruži oko pozornice - sunca sve dok ju sve bližu užarenosti ne progutaju nepovrati kozmičkih lomača u kojima kroz pepeo kremiranih pozornica propadaju koraci i tlo pod njima, skoro istovremeno (ostaje ništa) i tada je kraj, kada više nema ni zastora, ni osjećaja nevidljive srži kako luta. |
desire of glass
|
(poželiš) ukrasti nekome riječi (danas) na neki posve mali trenutak sakriti se negdje daleko od svijeta (da ostane tajna) pa ih kao da su puzzle rasuti sve pred sebe i svaku ponaosob govoriti govoriti govoriti sve dok baš ona jedna koju ni ne znaš da trebaš (reći) ne sklizne sa tvojih usana kao težište polumjesecu tvog osmijeha (bilo kad) na neki posve mali trenutak sakriti se negdje daleko od svijeta i zamišljati da si pepeljuga, da je riječ tvoja staklena cipelica koja poznaje put za kojim ne znaš reći da tragaš (ne znaš) do tvog glasa i tvog srca (poželiš) da je riječ tvoja staklena cipelica, da je danas onaj bal umjesto kao pokret svilenog šala nikad dovršen na vjetru slova u meni samo vijore, a ja šutim. |
the road home
|
kiša na licu. flashevi suza. poznata vremena. nepoznate praznine. crveni nemiri. treperave svijeće. slava mrtvima. upitnici živima. |
the show must go on
|
osjećaš kako postaješ opipljiva porculanskim prstima zime na tvojim obrazima crtaju se bijele mrlje ustajale južine u vrućici crvenila koja ključa negdje u temeljima nešto se događa kao onda kada si čekala gejzir da eksplodira za fotografiju na kojoj ćeš se osjećati mala u prirodi stvari kruže među vrhuncima u krugovima koje samo mi okrećemo kao hulahopove oko bokova perspektivama mijenjamo isto za isto drugačije osjećaš kako postaješ dok traješ kroz traganje |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.